Svi pričaju o...

Obožavam ceremoniju dodjele Oscara, ali ne bih ih je gledala cijelu noć ako baš ne moram. Kao što je objasnio duhoviti Jimmy Kimmel, sjajni master te ceremonije, vi ste mene tjerali da gledam u kinu vaše trosatne filmove, sad vi morate nekoliko sati gledati moju predugu proslavu filma. Njegova slatka osveta na mene se ne odnosi. Kao i sve mlade ljude (hehe, važan je duh!), razmazile su me platforme koje mi omogućuju da biram što želim, kad želim. Preskačem nezanimljive dijelove, gledam samo “ono što mi donosi radost”, “sve u isto vrijeme”, da se odmah referiram na metaverzum pobjedničkog filma. Film “Sve u isto vrijeme”, u kojem glavna junakinja u jednom trenutku baci u lice svom strogom, autoritarnom kineskom ocu da joj je ubio Radost, koju ona sad mora tražiti po različitim paralelnim svjetovima u koje se prebacuje, kao što već znate, osvojio je svih šest najvažnijih Oscara: za najbolji film, za režiju, za najbolji originalni scenarij, za najbolju glavnu i sporednu žensku ulogu te najbolju sporednu mušku ulogu. Dobio je Oscara i za fantazmagoričnu, psihodeličnu montažu, kao iz glazbenih videa autora, dvojca koji se sad naziva samo Daniels (zovu se Daniel Kwan i Daniel Scheinert, a prezimena im valjda više nisu potrebna kao ni Madonni ili Rihanni). Jimmy Kimmel dobacio je s pozornice glumcu Sethu Rogenu, koji je sjedio iza Spielberga, da ih vidi kao sina i oca, Huntera i Joea Bidena. Za Huntera sad već svi znaju da nema te droge koju nije probao pa je dobacio Rogenu nešto tipa, “Priznaj, na čemu si danas, na gljivama, znamo...”

Čini se da u Hollywoodu više ne mogu bez gljiva, psihodeličnih droga ili barem marihuane, o čemu sam već pisala. Kimmel je zamolio Huntera/Rogena da pomogne Spielbergu/Bidenu, da mu “nešto nabavi” jer kreativnosti i ideja u Hollywoodu je sve manje. Rade se samo nastavci i prolozi, sequeli i prequeli uspješnih filmova koji postaju franšize s brojnim nastavcima. Eto, čak je i Spielberg morao napraviti “Fabelmanove”, film o sebi i svojoj disfunkcionalnoj obitelji, jer nije imao drugih ideja. No, smatra Kimmel, droga bi vjerojatno pomogla; uostalom, tko vjeruje da je Spielberg napravio E.T.-a, ljupkog aliena koji se prežderava karamel bombonima, a da se prije toga nije pošteno napušio, iako oduvijek tvrdi ne samo da nije udisao, nego da nije ni pripalio.

Jesam li ja jedina koja se razočarala što je sedam Oscara dobio film koji nudi bijeg od stvarnosti u psihodelične metaverzume? No, ako me to i jest razočaralo, zaista me nije iznenadilo da 2023. trijumfira film u kojem protagonisti zaključuju: Tko šljivi realnost, stvaran život, muke i probleme, bježimo što prije u paralelne, zabavne svjetove u kojima možemo živjeti svoje najbolje, a ne najgore - životom i razočaranjima - izmučeno i slomljeno ja. Tako i ja ponekad u svojoj glavi živim ne samo tu i sada, već u sretnijem vremenu kad sam bila mlada i lijepa, kao što je govorila Žuži, kad sam sjedila na svojoj barci ili u kavani u Veneciji, Parizu i New Yorku, kad sam se divno provodila, bez brige i ove naknadne sadašnje pameti. Da, taj me bijeg razveseli, ali uvijek sam svjesna da je to kratkotrajni bijeg. Ovaj film kao da sugerira da je bijeg izlaz, da rješava probleme, da bijeg treba prigrliti i sve će biti bolje. Možda se doista, prisjetivši se svih svojih izgubljenih iluzija i neostvarenih potencijala, možemo osnažiti i dalje se vedro boriti protiv životnih nedaća? Nisam sigurna. Suočavanje je moja mantra, iako se toga rijetko uspijevam držati. Pobjednički film reflektira temu koja me silno muči, o kojoj sam često ovdje pisala. Realnost postaje passé, to je definitivno nešto iz prethodnog desetljeća, nezanimljivo kao stvari koje su izašle iz mode. Kome treba suočavanje sa stvarnošću kad fejk prolazi kao istina - sve je istovremeno moguće ako tako odlučimo i - najedemo se čarobnih gljiva. U Americi lažnjak postaje kongresmen, lažna bogatašica jedno vrijeme vlada njujorškim mondenim društvom, lažni genij uništio je burzu virtualnog novca, kriptovaluta, što je ipak mnoge odvelo u bankrot. Upravo je propala i banka iz Silicijske doline koja je financirala sve velike poduzetničke, vizionarske IT pothvate pa startup, čini se, postaje novi balon od sapunice koji prijeti da će se rasprsnuti kao tržište nekretnina 2008. Moram ponovno spomenuti i najsmješniji, meni najdraži primjer ludila, milenijskog, woke bijega od realnosti, Hilariju, ženu glumca Aleca Baldwina. Ona si je izmislila lažni, zanimljiviji identitet Latine kojoj je španjolski materinski jezik pa engleski govori sa španjolskim naglaskom - jer tko želi passé identitet isključivo bijele kćeri bogatih intelektualaca iz Bostona. Uostalom, muškarci mogu izjaviti da su žene i to moramo prihvatiti bez propitivanja, čak i kad su prije ženskog zatvora, u koji su se ugurali, bili nasilni prema ženama, upravo s onim organom koji sad negiraju. Žene si stvaraju lažna lica, nose lažnu kosu i trepavice, imaju lažne usnice i često izmišljene, lažne identitete na društvenim mrežama na kojima se samo provode na uzbudljivim lokacijama. Stvarnog života tu nema.

”Sve u isto vrijeme” započinje kao socijalna drama o kineskim doseljenicima koji se muče da prežive (čime je zadovoljen primarni holivudski zahtjev za multikulturalnošću i upućen mali mig prema “Parazitu”, socijalnoj crnoj komediji, oscarovskom pobjedniku iz 2019.). A onda najednom - paf, kao da smo se najeli ludih gljiva - autori filma kao izlaz protagonistima nude putovanja kroz različite metaverzume, odnosno kroz sve moguće žanrovske, filmske reference. Tako taj film slavi i Hollywood i povijest filma i možda je zato dobio sve te Akademijine nagrade, mada mu ih ja ne bih dala.

U filmu je razložena čitava karijera divne

Michelle Yeoh (60) koja je zaista zaslužila svojeg Oscara. Jackie Chen otkrio je Yeoh kao vještu borkinju i kaskaderku još osamdesetih godina, što je kasnije dokazala u dirljivom filmu “Tigar i zmaj” (2000.) koji borilačke vještine kineskog wuxia filma pretvara u prekrasni filmski balet. Daniels, autori filma, vješto su iskoristili čak i dokumentarne snimke Yeoh na crvenom tepihu nakon premijere velikog hita “Suludo bogati Azijati” (2018.), gdje je, kao i u filmu “Sve u isto vrijeme”, glumila strogu kinesku majku opsjednutu kontrolom, ali u bogataškom ambijentu.

U filmu se pojavljuju i jasne reference na Kubricka i njegovu kultnu “Odiseju u svemiru”, na film “Matrix”, na film “Raspoloženi za ljubav” hiperestetiziranog retro ugođaja hongkonškog redatelja Wong Kar-waija, na Tarantinovu seriju filmova “Kill Bill” i još mnoge druge. Tu je čak i referenca na Elvisa, konkurentski film nominiran za Oscara, jer zlica nosi jedan od njegovih slavnih, kičastih kombinezona.

No, je li Jamie Lee Curtis (64), koja je dobila Oscara za sporednu ulogu, baš zaslužila da uđe u filmsku povijest s ulogom u ovom filmu, s ružnom perikom kao slamom Strašila iz “Čarobnjaka iz Oza”, iskreveljena, s prostetičkom trbušinom na njezinu tijelu još uvijek savršenih oblina. Ja sam se rastužila, pogotovo kad se gotovo rasplakala jer su joj i mama i tata bili poznati glumci, a ona je eto uspjela dobiti Oscara. Trebala je prije, a ne kao Strašilo.

Doduše, i Brendan Frazer je ove godine prvi put dobio Oscara jer je glumio u “odijelu-maski”! koje ga je pretvorilo u autodestruktivno debelog čovjeka. I Nicole Kidman je dobila Oscara 2002. s nadograđenim, lažnim nosom za ulogu Virginije Woolf u filmu “Sati”. U Hollywoodu, “gradu u kojem se sanja i ostvaruju snovi” ne vole realnost, i to na više nivoa.

Zbog toga mi se nije uopće svidjela Nicole Kidman na ovogodišnjem bež tepihu, a nekad je na Oscarima bila kraljica chica i ljepote. Crna šljokičasta haljina Armani Privé, kreirana tako da Kidmanica u pedeset i šestoj godini, nakon serija botoksa i filera, glumi seksi komada, s izrezom do... gdje se najdalje može rezati, s isturenom nogom koja je vitka kao uvijek, ali avaj, koljeno i kožu na nozi ne da se zatezati. Nemojte me pogrešno shvatiti, treba se boriti za dobar izgled do zadnjeg dolara, no dobar izgled ne znači i lažnu mladost, imidž Marilynke u godinama u kojima je bila Norma Desmond u “Bulevaru sumraka”. Zapravo, Gloria Swanson

je bila mlađa od Kidmanice danas kad je u Wilderovom remek-djelu glumila ostarjelu, zaboravljenu zvijezdu. Nicole Kidman bi se po meni trebala povesti za primjerom Cate Blanchett, najbolje glumice našeg vremena, izvanredne u filmu “Tar”, kojoj ovogodišnji Oscar Michelle Yeoh zapravo ne treba jer ih je već dobila dva, kao i četiri nagrade BAFTA i Golden Globe. U kompletu Louis Vuitton Cate je na Oscarima izgledala bezvremeno, savršeno elegantna u drapiranom akvamarin topu, koji čudesno podcrtava njezine oči, vanjsku ljepotu

osnaženu unutarnjom. Cate uvijek nađe načina da trijumfira.

Što sam još zapamtila s ovogodišnjih Oscara, osim nekoliko zaista dobrih Kimmelovih dosjetki, koje nude pregled onoga što se događalo u Hollywoodu prošle godine? Nakon što je svim okupljenima rekao da odlično izgledaju, zapitao se bi li i on kao i oni trebao krenuti s injekcijama Ozempica, novog čudotvornog lijeka za mršavljenje, koji, čini se, koriste svi, od Kim Kardashian do Elona Muska. Ozempic je, dakle, najvažnija vijest.

Kome treba suočavanje sa stvarnošću kad fejk prolazi kao istina - sve je istovremeno moguće ako tako odlučimo i - najedemo se čarobnih gljiva

Zapamtila sam kako se rasplakao dobitnik Oscara Ke Huy Quan (51), pradavno dijete-zvijezda, koji se vratio glumi nakon gotovo dvadeset godina stanke. Ronio je suze jer ga gleda njegova stara mati, i to je bilo izrazito dirljivo. No, možda postajem cinična jer sam se u tom trenutku sjetila kako sam dan uoči Oscara gledala predvidljiv, ali lijepo snimljen Netflixov triler “Luther: The Fallen Sun”. Iako je to osrednji film, u njemu se itekako da uživati. Luther je sjajan policijski lik kojeg glumi veličanstveni Idris Elba, muškarac za sva vremena, pogotovo za ova naša nesigurna i lažljiva. On je suprotnost lažima, lojalan do boli, spreman umrijeti za istinu i pravdu - izmučen, isprebijan, ranjen, ali dubok kao njegov baršunasti glas, snažan i nepopustljiv kao njegova ramena Atlasa koji težinu svijeta sam nosi da ne moramo mi. Na trenutak sam pomislila da bih radije na pozornici vidjela Idrisa kao simbol muške snage, nego rasplakanog muškarca dječarca. Ma koliko mi se sviđa velika ljubav za mamu. Kimmel je obradio je i prošlogodišnji nasilni ispad Willa Smitha nakon kojeg je nagrađen Oscarom i prilikom za 19-minutno filozofiranje o sebi jer ništa danas nije popularnije od narativa o sebi-žrtvi, čak i kad to rade članovi povlaštene, bogate obitelji. No, u noći kad smo slavili putovanja po Matrixu i meni se dogodio prolaz u neku paralelnu stvarnost kad je Kimmel aludirao na osnivača scijentologije hvaleći hot torzo Toma Cruisea, koji bi po njemu trebao svakako dobiti Oscara jer je konačno uspio vratiti gledatelje u kina, nakon što smo iz njih pobjegli glavom bez obzira za vrijeme pandemije. U jednom trenutku mi se prispavalo i u tom polusnu, bunilu, učinilo mi se da Oscara dobiva Goran Bogdan koji se “skinuo do kraja” za eskapističku Netflixovu njemačku komediju “Faraway” (Daleko). Glavna junakinja od prozaičnog, nesretnog života u Njemačkoj ne bježi u Matrix, već starinski, u plavetnilo, na Jadran, na Brač odnosno Šoltu, gdje je film snimljen. More je nadahnjuje, ali pravo utočište od bezvezne stvarnosti ipak joj pruža naručje mlađeg muškarca, našeg Gorana. Film je prepun klišeja - ali budimo realni, i film “Sve u isto vrijeme” nadahnuo se klišejima literature za samopomoć, ali na drugi, moderniji, nadrealni način.

Goran Bogdan u filmu objašnjava strankinji kako jedino vrijedi jednostavan život neopterećen novcem, uronjen u tradiciju, na mjestu gdje je čovjek svoj na svome. Toliko je Goran uvjerljiv - pomažu mu i more, barka, klapska pjesma da Njemica odustaje od prodaje majčine kuće na moru za milijun i dvjesto tisuća eura jer njoj i našem Colinu Farrellu s otoka bez duhova za sreću novac ne treba. Kao što ni stvarnost ne treba obitelji Wang, kad je život ljepši onima koji mogu sve u isto vrijeme, kad je film bolji kad može preoblikovati najrazličitije žanrove po svojoj volji i istovremeno biti sve što se sjeti: i socijalna drama i nadrealna komedija s elementima kung fu filma, crtića i znanstvene fantastike. Šteta što ja ne volim fusion, baš sve u isto vrijeme.

Jackie Chen otkrio je Yeoh kao vještu borkinju i kaskaderku još osamdesetih godina, što je kasnije dokazala u dirljivom filmu “Tigar i zmaj” (2000.) koji borilačke vještine kineskog wuxia filma pretvara u prekrasni filmski balet

Je li Jamie Lee Curtis (64), koja je dobila Oscara za sporednu ulogu, baš zaslužila da uđe u filmsku povijest s ulogom u ovom filmu, s ružnom perikom kao slamom Strašila iz “Čarobnjaka iz Oza”, iskreveljena, s prostetičkom trbušinom na njezinu tijelu još uvijek savršenih oblina