Večernji list - Hrvatska - Ekran
Svi pričaju o...
Znam da je to prastara vijest, no ne mogu se suzdržati da ne napišem nešto o onoj viralnoj reakciji i napadima na Hugha Granta koji nije spremno i ljubazno odgovarao u mikrofon manekenki razgolićena trbuha na oscarovskom crvenom tepihu. Naime, Hugh nije bio neuljudan prema mladoj voditeljici, bio je... Englez. Suhog humora. Nije mu se dalo o njegovu odijelu jer ga nije dobio za tu prigodu u zamjenu za reklamu modne kuće. Dao ga je sašiti kod svojeg krojača, u jednoj od onih prastarih londonskih majstorskih radionica kamo navraća desetljećima. Nije glasno kričao od oduševljenja nedavnim Netflixovim hitom “Glass Onion” u kojem je imao malu cameo ulogu. A zašto i bi kad je napravio toliko sjajnih glavnih uloga? Bio je suzdržan i nespreman na pretjeran “američki” entuzijazam mlade voditeljice, verbalno nespretan i zbunjen, baš kao i svi likovi iz visokog društva koje je glumio godinama, kad je dobivao uloge u kojima je zamuckivao, psovao, držao se zgrbljeno i nesamouvjereno, sve da bi pokazao da nije nadmen, da ni na koga ne gleda s visoka. I onda su mu baš to prišli mladi ljudi opsjednuti političkom korektnošću koja valjda traži da on posve potisne sebe, svoje navike i uvjerenja, ne bi li zadovoljio nepoznatu, neupućenu ženu koja se nije udostojila barem ono osnovno o njemu pročitati. Zašto se vraćam na napad na jednog od najomiljenijih engleskih glumaca? Zato što mi je smiješno koliko je TikTok preplavljen videima i “promišljanjima” onoga što se sad po novom zove “old money estetika”, a nisu prepoznali upravo to u ponašanju Hugha Granta. Stil “starog novca” ne bi prepoznali ni da ih ugrize za stražnjicu!
Što znači taj stari novac u toj novoj estetici? Stari novac je engleska sintagma koja opisuje one koji su novac naslijedili, a ne zaradili sami. Iz toga je nekada proizlazila i “duhovna nadgradnja”, noblesse oblige, stil ponašanja i osjećaj časti koji zasigurno ne uključuje reklamiranje modnih kuća ili podilaženje manekenki s mikrofonom u ruci. To je i samozatajno i smireno ponašanje nekoga kome ne treba razmetljivi konzumerizam da bi se pokazao i dokazao kao netko, kome ne treba pretjerano ulagivanje medijima jer je svoje mjesto pod suncem davno dokazao.
Video uraci, preporuke, komentari, blogovi i vlogovi s virtualnim nadnaslovom #OldMoney na TikToku prešli su do sada više od nekoliko milijardi pregleda. Čini se da mladim ljudima najednom ništa nije uzbudljivije od gospodskog, građanskog stila, kako bismo tu u Europi mogli prevesti stil starog novca kojim su Amerikanci opterećeni. Možda su zaista mladima dosadili “gangsteri” s napola spuštenim hlačama, ljudi koji se odijevaju kao strašila koja trebaju privući pažnju, sve one neonske i plastične kombinacije kojima nas fashioniste počaste na ulicama Pariza ili Londona prije velikih revija.
Nadam se da su svima već dojadile djevojke u trapericama kakve ne volim, koje izgledaju kao da ih je naganjao čopor vukova i pri tome im razderao skupu odjeću, koje tako poderane kao da viču: Dovoljno sam bogata da mogu za velike novce kupovati i ono što djeluje tako jeftino. Ukratko, razmetljivi konzumerizam. Golotinja bez smisla. Svi oni duboki i preduboki izrezi koji naglašavaju ionako kirurški prenaglašene obline. Neki dan sam na jednom od naših portala vidjela jedan od onih fotografskih serijala o modi na zagrebačkim ulicama. Jedan podosta ugojeni čovjek, rekla bih s punim novčanikom, ali prazne glave, odjenuo je uz neku kraću kožnu jaknu neugodno pripijene traperice kakve muškarci uopće ne bi trebali ni pomisliti nositi, ono što se na odjelima ženske odjeće zove jeggings (jeans + leggings, odnosno čvrste tajice). I to još s razjapljenim prorezima na koljenima. Dakle, to je suprotnost estetike o kojoj pišem. Jedna od meni najdražih, ali zloslutnih pa i okrutnih modnih maksima Coco Chanel ne citira se često u modnim krugovima: Oni koji ismijavaju, uvijek su u pravu. Ništa tako kao ismijavanje ne vrijeđa “modne žrtve”, one koji su zbog mode otišli predaleko kao Fema iz komedije “Pokondirena tikva” koja u srpskoj palanci luduje za “noblesom”. Coco, odgojena u samostanu iz kojeg je praktično pobjegla, a onda se stjecajem okolnosti družila s europskim aristokratima, itekako je razumjela da modni izbor koji izaziva podsmijeh (šok, tračak skandala je nešto posve drugo!) predstavlja suprotnost građanskoj, old money eleganciji.
Jedno je podsmijeh, a drugo razigranost, engleska ekscentričnost poput one Deborah Vivien Cavendish, vojvotkinje od Devonshirea, jedne od onih ozloglašeno znamenitih šest sestra Mitford, od kojih se jedna družila s Hitlerom, a najstarija Nancy pisala odlične romane po kojima se često snimaju britanske kostimirane serije o životu bogataša između dva rata. Eto, recimo, HBO-ova serija “U potrazi za ljubavlju” (Love in the Cold Climate) može biti nepresušan izvor nadahnuća za estetiku o kojoj govorim. Jedan od najpoznatijih portreta Deborah, vojvotkinje od Devonshirea, napravio je za britanski Vogue 1995. genijalni američki fotograf Bruce Weber koji je rado portretirao upravo pripadnike američkih i engleskih starih obitelji na njihovim imanjima. Vojvotkinju je portretirao kako na svojem imanju Chatsworth iz 16. stoljeća hrani kokoši u balskoj opravi s plaštem, s niskom bisera oko vrata. S velikim sretnim osmijehom i ruzinavom kantom u ruci.
Engleski gospodski stil, osim u slučaju posve nespecifičnih dandyja poput Oscara Wildea, uvijek je zahtijevao naoko nemaran odnos prema odjeći i obući, opuštenost i spontanost. Što je ono što nose starije, to im je draže. Što su smoking ili balske cipele duže nosili i bolje prilagodili svojem tijelu, to je za njih postalo dragocjenije.
Bruce Weber često je radio reklame za Ralph Lauren osamdesetih, kad se siromašni Židov, koji je počeo kao prodavač kravata u jednom otmjenom salonu, bez pravog dizajnerskog obrazovanja, samo s osjećajem za stajling, počeo dizati
među modne zvijezde i arbitre upravo s estetikom tih američkih “aristokratskih” waspovskih, bogataških obitelji.
To su bile reklame ili modni editoriali sa snovitim naslovima kao citatima iz “Velikog Gatsbyja”, nešto poput “U potrazi za starim zdanjima i stilom” ili “Razglednice iz raja”. To su bile savršene fotografske storije o vikendima provedenim na jahanju po praznim šumama i livadama bogataških imanja ili na jedrenju na Azurnoj obali, veslanju po privatnom jezeru, o zimskim praznicima na skijanju u švicarskim Alpama, teniskim mečevima u parovima na privatnim terenima...
Odjeća tih reklama gotovo se nije ni razlikovala od onoga što su nosili junaci “Velikog Gatsbyja” ili učenici završnih razreda skupih privatnih internata koji bogatašku djecu pripremaju za ivy league fakultete. Taj učenički, preppy stil naprosto ne silazi s modnih pista otkad ga je svom silinom oživio Alessandro Michele u Gucciju ili mu se tinejdžerice divile u seriji “Gossip Girls”. Dakako, Michele ga je “modernizirao” ili čak pervertirao, usmjerio prema izrazito dekadentnoj estetici zbog koje je navodno i morao otići s mjesta kreativnog direktora talijanske modne kuće, no svi znamo osnove tog stila. Tu su naočale s okvirom od kornjačevine, polo majice neupadljivog loga, džemperi ovlaš zavezani oko vrata, suknjice ili minice za tenis, puno lana, bijele i bež boje, pruga kao za rugby, pamučnih chino hlača i tome sličnog.
Miuccia Prada, bez obzira na svoje “izlete u ekscentrično”, oduvijek je radila i za signoru borghese, građanku koja se odijeva s puno stila, u skupe, ali neupadljive komade odjeće i obuće. U veljači je pokazala kolekciju za sljedeću jesen i zimu koja je prepuna takvih komada, recimo, toplih džempera od vune i kašmira jer moramo štedjeti energiju u kućama koje je teško zagrijati tako velike, visokih stropova. Tu su i damske torbice s kratkom ručkom koje se mogu nositi desetljećima. Ili pak niske, ali elegantne cipele ekscentrično ukrašenog rista, čista suprotnost tenisicama i atletskom casualu. Za tu Pradinu kolekciju, kao i za onu koju je radila za brend Miu Miu, Miuccia je najednom odlučila biti još ozbiljnija, još usmjerenija na budućnost, trajanje, klasiku.
- Malo ozbiljnosti... To je ono što želim prigrliti u ovom trenutku. Možda sam i previše oprezna oko svega što se događa oko nas, ali ne mogu sad raditi modu utemeljenu na ispraznom i frivolnom. U ovoj kolekciji ima i uzbuđenja i seksepila, ali prvenstvenom smatram da se u ovom trenutku trebamo odijevati za razmišljanje. I za nove početke - rekla je Miuccia nakon revije Miu Miu, a nakon Pradine je dodala da sad želi naglasiti ono što je skromno, vrednovati skromne, jednostavne poslove, a ne samo ekstremnu ljepotu ili glamur.
Ne znam jesu li mladi na TikToku slušali poruke možda i najutjecajnije dizajnerice danas, koja se prije tri godine pametno udružila s talentiranim Rafom Simonsom, no i oni po TikToku sanjaju modu koja najbolje odolijeva protoku vremena i trendovskim mijenama. Žele ono što je in, ali i klasično, elegantno, starinski otmjeno na decentan način. Je li to posljedica njihova razmišljanja o vremenu u kojem previše toga bacamo, u kojem je moda jedan od najvećih zagađivača?
Ili su se nadahnuli ne samo modnim nasljeđem i tradicijom, već i “Nasljeđem”, globalno popularnom serijom o bogataškoj obitelji Roy. Upravo gledamo četvrtu, posljednju sezonu i sasvim je lako moguće da je ta serija imala veliki utjecaj na modu. Iako Shiv, nasljednica medijskog tajkuna, ima garderobu u stanu veličine salona, još veću od one u koju je Carrie Bradshaw nakon udaje strpala sve svoje cipele i večernje haljine, sve što Shiv nosi krajnje je neupadljivo, gotovo neprepoznatljivo, umirenih tonova slo
novače, pijeska, smeđe boje. Sve je ili od lana ili od kašmira, ali niti na jednom komadu koji nosi nema upadljivog loga. U prvoj epizodi četvrte sezone bratić Greg na proslavu tajkunovog rođendana dovodi neku novu curu, koju je valjda upoznao preko aplikacije za dejtove, kako mu okrutno jedan od rođaka baca u lice. Netko je nazove “Bridget Randomfuck” (što bi otprilike značilo nešto kao nevažni, nepoznati komad kojeg bi želio zbariti). Izrazito upadljiva, velika Burberry torba s prepoznatljivim kariranom uzorkom koju je na domjenak donijela “Bridget” proglašena je odmah najvećim modnim faux pasom, promašajem koji ne može ostati nezamijećen. Em je prevelika, em je nametljiva i sugerira da bi se djevojka htjela prodati za old money, ali sad znaju da to zaista nije. Ta Burberry torba koja košta oko 2800 eura teško da bi trebala postati simbol nečijeg nerazumijevanja onoga što je elegantno, no tako upadljiva zaista postaje simbol neukusnog razmetanja onih koji žele prikriti da ne pripadaju u društvo bogataša. Doduše, Royevi kao tajkunska obitelj, bez obzira na to što nisu klasični old money - djeca su druga generacija, otac sve suprotno - itekako pokušavaju odagnati svaku sumnju da su skorojevići koji ne mare za tradiciju. To je vidljivo u svemu što odijevaju, u onim mekim vestama i antilop mokasinkama Loro Piana, u odijelima Brunello Cucinelli šivanim po mjeri. To čak podcrtavaju Kendallova i Loganova naoko neupadljiva, ali jako skupa kapa šilterica za bejzbol talijanske manufakture Loro Piana. Royevima je najvažnije da dokažu da su dio američke meritokratske bogataške klase.
Koji brendovi istinski rekreiraju old money estetiku? Svi to znamo. Dries Van Noten, Haider Ackermann, Max Mara, Chanel, Prada .... To je sigurno i silno uspješan brend The Row sestara Olsen, dječjih glumačkih zvijezda od kojih nismo očekivali toliko ukusa i sofisticiranosti. No, sve što dotaknu Mary-Kate i Ashley, sve se pretvara u modno zlato. Od 2006. kad su napravile svoj brend i modnu liniju, rade samo komade od vrhunskih materijala, potpuno izvan trendova, a ljudi koji rade za njihov brend opsjednuti su kako sašiti dobar rukav i hoće li tkanina koju su odabrali, uglavnom kašmir, alpaka, svila ili najbolji pamuk, doista padati tako kako su zamislili. Uostalom, Karl Lagerfeld je davno rekao za Mary Kate, još dok je sama kombinirala njegove razne Chanelove kreacije i pretvarala ih u “svoju odjeću”, da je ona “puna duha, s pravim ukusom i osjećajem za modernost”. A druga sestra Ashley navodno ima sjajan osjećaj za biznis. Tako se stvara modna tradicija i bez stoljeća postojanja.
S druge strane, španjolski luksuzni brend Loewe ili švicarski Bally postoje duže od stoljeća i u ovom trenutku zaista rade komade koji na najbolji način otjelovljuju stil i estetiku starog novca, modernu klasiku koja će trajati bez podilaženja trendovima i ukusu masa. Ukratko, teško je old money estetiku rekreirati bez novca, to su komadi koji su intrinzično luksuzni i sofisticirani i ne mogu biti jeftini, ali novac nije nikome garancija da će tu estetiku zaista uspjeti pretvoriti u svoj stil.
Burberry torba koja košta oko 2800 eura teško da bi trebala postati simbol nečijeg nerazumijevanja onoga što je elegantno, no tako upadljiva zaista postaje simbol neukusnog razmetanja