Kornel Šeper: Mance: Tajna starog hrasta Dan Mrak, URK, Močvara, Zagreb 2023.

Kornel Šeper dugogodišnji je voditelj Kluba Močvara, najvažnije platforme žive alternativne kulture u posljednjih četvrt stoljeća u Zagrebu. Povremeni je izdavač, kroničar scene i tko zna što još. Vjerojatno se bavi svim onim čime su se voditelji ovakvih klubova, legalnih ili ilegalnih, od New Yorka, preko Londona i Berlina, pa sve do naših krajeva, bili primorani baviti. Milan Manojlović Mance vjerojatno je najveća zvijezda u povijesti Močvare. Premda je riječ zvijezda sasvim kriva u slučaju Močvare, a pogotovu u slučaju Mancea. Kad i riječ kralj ne bi bila jednako kriva, za Mancea bi se moglo reći da je kralj margine. Ali opet, ni to ne bi bilo istina: jer na margini zagrebačke kulturne i muzičke scene, te na margini neke već nepostojeće rock kulture, postoji još jedna margina. Na njoj je Mance. Ili je, možda, Mance na njoj bio do prije neki dan, tojest do trenutka kada se pojavila ova knjiga. Formata velike gramofonske ploče, takozvanog long playa, na petstotinjak stranica najkvalitetnijeg papira za monografije, izvanredno dobro prelomljena, knjiga “Mance: Tajna starog hrasta” sadrži dobro i iscrpno napisan životopis naslovnog junaka, golemu, dobro organiziranu dokumentaciju njegove glazbene i likovne karijere - Manojlović je najprije studirao arhitekturu, a zatim je prošao studij grafike na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kao i bogat fotografski i tekstualni materijal, uz koji je, usporedo s pričom o Manceu, ispričana i priča o jednom Zagrebu, alternativnom, autsajderskom, marginalnom, u vremenskom rasponu od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa do naših dana. Šeper je uspio nešto čime se ponekad bave romanopisci: kroz život jednoga čovjeka predočio je malu povijest epohe. Ili malu povijest jedne rock-kulturne margine.

Naravno da čitatelj ima prigodu pročitati i Manceove pjesme. Ovako bez muzike, svedene na tekst, čak će djelovati konvencionalnije nego što zapravo jesu. Svatko tko je imao priliku čuti, primjerice, “Melodije sobe i predsoblja”, CD u izdanju Močvare iz 2003. godine, te će tekstove čuti na posve različit način. Mance je glazbeni minimalist, spor, deemocionaliziran do krajnjih granica, repetitivan. Da se Samuel Beckett kojim slučajem bavio glazbom, ustvari da se Beckett rodio u Karlovcu, i da se u životu nije pomaknuo dalje od Zagreba, zvučao bi upravo ovako. Ili bi s Manceom imao nedruželjubivi duet. Uostalom, besmisleno je opisivati ono što Mance radi. Njegove tekstove, muziku, crteže. Sve se to najprije mora čuti i vidjeti. Prvi put Mancea sam u Močvari čuo možda 2003. Sasvim slučajno, u polupraznoj dvorani, jedne izrazito depresivne i sparne proljetne ili ranoljetne večeri. Ne mogu reći da mi se svidio. Kao što ne mogu reći ni to da mi se sviđaju Beckettovi tekstovi. Ti tekstovi su, osobito proza, baš kao i Mance, izvan kategoričkih mogućnosti sviđanja i nesviđanja. Prije bi se moglo reći da na ono što Mance piše i pjeva čovjek pristaje ili ne pristaje. Slušao sam ga još dvaput, pristajući. Kao i dva CD-a s njegovim pjesmama. Ali uvijek sam, jer mi se, zapravo, nikad nije dalo raspravljati o Manceu. Unaprijed mi se nije dalo podnositi nečije nesviđanje. Opet kao u Beckettovom slučaju. Samo što govoriti loše o Beckettu nikada se u nas nije cijenilo. Uz Mancea su svirali neki važni glazbenici sa zagrebačke alternativne i manje alternativne rock scene. Njegov najčešći suradnik bio je Igor Pavlica. Mnogi su i u ovoj knjizi izrazili svoje divljenje Manceovoj apartnosti. Ali hajde da ih poimence ne zazivamo, jer time bi se izgubio smisao onoga što su rekli. Vjerujte na riječ da su to neki važni ljudi.

Godinama već Mance ne nastupa. Ne svira, nema ga u javnosti. Ipak se, međutim, pojavio na promociji knjige. Odgovor na pitanje zašto Mance ne svira nema nikakve veze sa stanjem na sceni i u svijetu, kao što ni odgovor na ranije eventualno postavljeno pitanje zašto Mance svira ne bi imao nikakve veze sa stanjem na sceni i u svijetu. Čovjek je naprosto umjetnik. I poprilično je slobodan od svih drugih razloga, mimo onih koje nosi u sebi. Po tome se, recimo, Mance razlikuje od većine drugih koji se bave svejedno kojom umjetnošću. To je najpreciznija definicija Manceove, ali i ne samo njegove marginalnosti. Autsajderi nisu autsajderima zato što ne mogu doprijeti do glavne pozornice, zato što nije komercijalno ono što rade, ili, ne daj Bože, zato što nisu dovoljno dobri. Pravi autsajderi sami su izabrali ulogu koju igraju. Takvi su zato što su takvi, i ne pada im na pamet da budu drukčiji. Najbolji među njima nikad nisu ni razmišljali o mogućnosti da budu igdje, osim tu gdje jesu, ili da budu išta, osim onoga što jesu.

Ova knjiga neobičan je artefakt, da ne kažemo spomenik, Manceu i takvome svijetu. Bez imalo poze. Ne sanjajte o tome da bi vam ovakvo što moglo biti poza.