Helena Klakočar: El Shatt: fragmenti

U. O. Radni prostor, Zagreb 2023.

Helena Klakočar likovna je umjetnica, crtačica stripova, ime joj se redovito spomene pri svakom nabrajanju najznačajnijih hrvatskih i ex-jugoslavenskih autora, a naročito autorica. O njezinom crtanom romanu “Nemirno more”, jednom od onih ključnih artefakata za razumijevanje svih razloga za odlazak u emigraciju 1991, mnogo se govorilo i pisalo u dvijetisućitima. Knjiga je, međutim, bila objavljena i u Srbiji, i u Sloveniji, prije nego što se našao Veljko Krulčić da je objavi i u Hrvatskoj. Što je bio razlog nevoljkosti hrvatske kulture prema Heleni Klakočar? Razloga nije bilo! I zapravo se nije radilo o nevoljkosti. Prije je to bio, kao što i inače biva, svojevrsni stupor: tupa i u biti nepopravljiva nezainteresiranost za sebe i za sve svoje. Helena Klakočar (1958.) rodila se u Tuzli, u školu je pošla u Mariboru, gdje je živjela sve do kraja gimnazije, studirala je na Likovnoj akademiji u Zagrebu, od 1992. živjela je u Nizozemskoj… Po majčinoj strani je iz Podgore. To je za ovaj strip važno. Žanrovski govoreći riječ je o knjizi kratkih crtanih priča, nastaloj po svjedočanstvima djece koja su se između veljače 1944. i ožujka 1946. (ili, u njihovom slučaju, osamnaest mjeseci unutar te dvije godine), skupa s obiteljima, a obično i cijelim rodnim selom, nalazila u zbjegu u pustinji na Sinaju. U zbjeg se išlo pred njemačkom ofenzivom, koja je uslijedila nakon pada Italije. Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske bio se povukao na Vis, veliki broj punoljetne muške čeljadi otišao je u partizane, ili je u partizanima već ranije bio, a neboračko stanovništvo organizirano je evakuirano, u razložnome strahu od njemačke odmazde. Neprijatelj se već nalazio pred sigurnim porazom, a Dalmaciju je nastojao osvojiti ne bi li osujetio savezničko iskrcavanje na istočnoj obali Jadrana. Ofenziva je istovremeno bila efikasna i besmislena, jer saveznici očito nisu imali ni potrebu ni namjeru desanta na Dalmaciju.

Najprije je zbjeg trebao poći na Vis, pa je trebao ići u južnu Italiju, pa na Siciliju, ali izbjeglica je bilo toliko da ih saveznici nisu mogli udomiti nigdje prije Egipta. U zbjegu se našlo 40.000 ljudi, najviše iz Makarske i Makarskog primorja. Do povratka doma za mnoge će proći pune dvije godine. A mnogi će, njih 715, ostaviti kosti na improviziranom groblju usred pustinje, koje će zatim, dvadeset i koju godinu kasnije, biti uništeno u egipatsko-izraelskom ratu 1967. Groblje su 1985. obnavljale ondašnje jugoslavenske vlasti, da bi 2003. hrvatske vlasti na mjestu nekadašnjeg groblja načinile mjesto sjećanja, s pločom na kojoj su uklesana imena svih 856 Dalmatinki i Dalmatinaca koji se nisu vratili iz zbjega. Pripovijest o El Shattu velika je, reklo bi se konstitutivna legenda u identitetima bezbrojnih malih mjesta središnje Dalmacije i otoka. Neobičan i strašan događaj, u kojem istovremeno ima neke biblijske dramatike, ali i toponimike, kao i velike avanture odlaska, koja je i inače bila povijesno svojstvena ovim pečalbarskim krajevima. Nevolja je, međutim, i jad hrvatske kulture što legenda o El Shattu nije porodila nijedan značajniji književni tekst, roman, pripovijetku, pjesmu, niti je po ovoj slikovitoj i spektakularnoj epopeji snimljen film. El Shatt prošao je po rubu svih naših kulturnih interesa, sve dok generacija iz zbjega nije došla svome prirodnom kraju, i dok se sva ta velika svjedočanstva nisu pogasila jedno za drugim.

Helena Klakočar je na kraju tog vremena, iz svoje izmještene, iskorijenjene, lutajuće perspektive, ispričala i nacrtala svoju priču o El Shattu. Ustvari, ispričala je nekoliko priča djece koja su se našla u tom zbjegu - jer odraslih više nije bilo među živima - i te priče je sklopila u dokumentarističku cjelinu. Tako je nastala vrlo lijepa, narativno i slikovno upečatljiva crno-bijela crtana pripovijest, u kojoj je sačuvano začuđujuće i začudno mnogo od duha i smisla ove velike priče, uz koju smo početkom sedamdesetih odrastali u tim malim mjestima Makarske rivijere. Dok su njemački turisti u pionirskom naletu osvajali nedirnute plaže, konobe i nadograđene katove prvih armirano-betonskih nakazica, živa se ljudska povijest odvijala između Sutjeske i Sinaja. Jedni su bili na jednom mjestu, drugi su bili na drugom mjestu, a rane i žalosti i jednoga i drugog svijeta bile su žive. Helena Klakočar jednu je od crtanih priča posvetila kozi. U Drveniku, u Gornjoj vali, bila je 1972. još uvijek živa jedna baba, koja je i u vrijeme zbjega već bila stara, a od svega što se tad zbilo jedino nije mogla prežaliti kozu koju je ostavila kada se išlo na more, pa u Egipat. S jedne je strane neobično, a s druge tako prirodno da se ovakav motiv ponovi.

Ovaj bi strip trebao pročitati svatko tko je po bilo kojoj osnovi odozdo. Jedna od temeljnih hrvatskih knjiga o izbjeglištvu. Tiha, diskretna moć Helene Klakočar.