Večernji list - Hrvatska - Ekran
Diana Sokolić i Karla Kocijan: O namještaju
Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2022.
Znate li što je psiha? Nešto odavno već nepotrebno, arhaično i nadiđeno, ali nemoguće je sasvim ga se osloboditi, jer je važan fragment našega tradicionalnog građanskog svijeta. Psiha, naravno, nije duša - psiha nije psiha, premda je tim dvjema riječima etimologija potpuno ista. Psiha je, kako piše na Hrvatskom jezičnom portalu, “veliko i pokretno sobno ogledalo ugrađeno u nizak toaletni ormarić”. Tipski i neizostavan dio namještaja, uz dvostruki krevet, noćne ormariće i dva ormara, svake građanske spavaće sobe, sagrađene zaključno s epohom art decoa. Još će se i kasnije, sporadično, pojavljivati psihe, da bi pedesetih i šezdesetih sasvim iščezle iz spavaćih soba. Bit će da su tada nestale sve one gospođice i gospođe koje su, kao u kazališnoj šminkernici, sjedile pred psihom i provodile likovne intervencije na svojim lijepim umornim licima, ili su, stojeći, koristile mobilnost ogledala na psihi, da provjere kako im stoje nove suknje, novi šanel kostimi…
Na ovu podužu, i uostalom sasvim bespotrebnu eksplikaciju na temu psihe, navela me knjiga Diane Sokolić i Karle Kocijan “O namještaju”. Starinski leksikončić, više namijenjen ostacima kulturnog svijeta i imaginarnoj široj publici, nego produkt dizajnerima, proizvođačima i trgovcima namještajem, antropolozima i inim zainteresiranim ekspertima, ova knjiga jedan je od u nas toliko rijetkih primjera sveznajućih sveščica o svemu i svačemu, kakve postoje u velikim kulturama, ponekad ih pišu, sastavljaju i koncipiraju najveći autoriteti za pojedinu oblast, prosvjećuju zajednicu, a stručnijoj i obrazovanijoj čeljadi redovito čine radost i veselje. “O namještaju” knjiga je od četiri knjige. Započinje jednostavno napisanom “Kratkom poviješću namještaja kroz stilske epohe”, nastavlja se knjigom, iliti poglavljem, “Namještaj u Hrvatskoj od 1945. do danas”, s vinjetama posvećenim devetoro najčuvenijih te donekle i najvažnijih hrvatskih dizajnera namještaja; slijedi knjiga “Vrste namještaja”, neobično važan i instruktivan rječnik, iz kojeg ćete se, recimo, podsjetiti što je to beržera (to je ono što nije fotelja, a ne bi se moglo nazvati ni stolicom), da bi finale uslijedio s knjigom “Dizajneri i njihove poznate stolice”. I sve to na jedva dvjestotinjak stranica. “O namještaju” nije udžbenik, nije antologija, nije stručno djelo. To je vrlo slobodan, ničim opterećen neformalni leksikon dviju autorica, jedna je akademska slikarica, druga dizajnerica. Pritom su još majka i kći. Samim tim, morala je ovo biti i vrlo subjektivna knjiga i o namještaju. Recimo, zašto baš “Dizajneri i njihove poznate stolice”, a ne, recimo, ormari, stolovi, kreveti? Zato što je stolica, pomalo kao roman u književnosti, stilsko, a ponekad i povijesno, antropološko i sociološko zrcalo epohe. Osim toga, stolica je nekako i najspecifičniji, najljudskiji komad namještaja. Dom počinje od stolice. Mudrije šumske zvijeri imaju postelje u svojim leglima, ormare u kojima zakopavaju, sakrivaju, zaključavaju svoje stvari, pa čak imaju i nešto što bi se moglo nazvati stolom za kojim blaguju ili oko kojeg se okupljaju. Samo ljudi imaju stolice. Jedino ljudima su potrebne stolice. I to ljudima sa Zapada. Diana Sokolić, to je majka, slikarica, nacrtala je svaki komad namještaja uvršten i opisan u ovoj knjizi. Tako se nekad davno radilo, dok su izdavači imali novca i strpljenja. Crtež je bolji od fotografije, jer knjiga s crtežima biva čišća, a slike jasnije. Oblici i stilske karakteristike se na nacrtanom namještaju bolje uočavaju nego na fotografijama.
Recimo, crtežom Diane Sokolić biva očigledno da je kredenc, taj “kuhinjski ili blagovaonski ormar za pohranu posuđa i jedaćeg pribora”, koji je pedesetih i do polovice šezdesetih godina bio raširen po čitavoj Hrvatskoj i diljem zemalja tadašnje Jugoslavije, a danas ga još možemo vidjeti po konobama i kužinama primorskih i dalmatinskim kuća, možda i najstrože koncipiran komad namještaja u ukupnoj našoj povijesti. Broj ladica, raspored polica i dijelova koji su zastakljeni s pjeskarenim staklom (s ornamentom, naravno), bio je zadan po neporecivoj nuždi kuhinjskih ceremonijala, i nitko ne bi kupovao kredence koji bi te ceremonijale iznevjeravali. I onda tako, dok gledam taj lijepi i precizni crtež kuhinjskog kredenca, razmišljam kada su i kako nestali kredenci iz naših kontinentalnih gradova. Vjerojatno se to dogodilo kao posljedica masovne stanogradnje, nicanja Novog Zagreba, Novog Sarajeva, Novog Beograda, kada se po unutarnjem rasporedu modernih stanova blagovaona odijelila od kuhinje, a kuhinja se smanjila i skupila, tako da u nju više nije mogao stati kredenc. Tad počinje era ugradbenog namještaja, najprije ugradbenih kuhinja, te nereda u kuhinjama i - ako mene pitate - lošeg, aljkavog, neurednog i neredovnog kuhanja.
Osim što će ova knjiga podučiti naš svijet o namještajskom nazivlju i nekim osnovama produkt dizajna, osim što bi, konačno, govornici hrvatskoga mogli naučiti razliku između stolice i stolca (ili stoca), raširit će se, nada se ovaj čitatelj, saznanje da svaka stolica ima ne samo svoju povijest, nego i svoje ime. Recimo, u foajeima boljih hotela, u europskim filmovima iz sedamdesetih, na mnogim raskošnijim mjestima cijeloga svog života viđate fotelju bez rukohvata, u koju biste tako rado sjeli. A kad sjednete, goni vas da se u njoj poput djeteta cucate. I već ste dovoljno stari, mrtvi su vam i tata i mama, pa nikoga nema da vas bespotrebno upozorava da ćete slomiti tu stolicu. Jer nećete, ona je nesalomljiva, vrijedna i dragocjena. Ne spada među najudobnije, jer je stvorena u duhu stila i pokreta koji je mario za funkcionalnost i jednostavnu ljepotu, dok je prevelika udobnost bila za šmizle. Stolici ime je Barcelona, njezin graditelj je Mies van der Rohe, posljednji šef Bauhausa. Divna knjiga. Nabavite je ako držite do svojih stolica i svoga doba. Do sebe, uostalom.