Večernji list - Hrvatska - Ekran
Miljenko Minja Cvitković Radijska osoba/emisija/podcast
NADIMAK SAM DOBIO PO LEGENDARNOM MINJI SUBOTI
Miljenko Minja Cvitković u zagrebačkom eteru dosegao je kultni status zahvaljujući Radiju 101, gdje se godinama javljao tijekom jutra u emisiji “Javljanje sa zagrebačkih cesata” s kolegom Azerom. Trenutačno ga slušamo na Radio Sljemenu, gdje vodi emisiju “Što vas žulja”, i javlja se u program. Iza Minje je bogato iskustvo, a kako nam je kazao, uvijek je znao da će se baviti novinarstvom.
Posljednjih 30 godina poznato ste ime u zagrebačkom eteru, no mnogi ne znaju da ste počeli u pisanom novinarstvu, kao novinar Novog lista?
Oooo da, izvanredne uspomene, kao srednjoškolac znatiželjni. Jedva sam čekao objavu nekog mog teksta da doma svi čitamo.
Kraj svijeta kad mi je objavljen prvi tekst, 1982. ili 1983. je to bilo. Mentor - veliki hrvatski pjesnik Milorad Stojević. Dopisništvo u Crikvenici. Tekst o izgradnji kanalizacijskog kolektora u mojoj Klenovici. Neopisivo. Svi su na Kvarneru čitali Novi list i nitko sretniji od mene kad se to dogodilo. To je baš početak, jedva sam čekao treći srednje u Rijeci. Međutim, tamo me je više bacalo na studentski tisak, Val recimo. Mada u to doba nisam imao neke radne navike i svaki dan ići u neku redakciju nije bila opcija. Više sam se hvalio povremeno objavljenim tekstovima. Inače, Klenovica, mjesto od kuda ja jesam, je na 40-ak kilometara od Rijeke, malo južnije prema Splitu. I taj mali ribarsko-turističko-gastronomski biser bio je magnet za svu silu tadašnjih celebrytija, pa me i to valjda gurnulo prema svjetlima medija.
Jeste li odmah znali da vam je novinarstvo životni poziv? Ako se ne varam, nadimak Minja dobili ste po Minji Suboti iz “Muzičkog tobogana”?
Minja je po Suboti jer sam kao klinac oponašao Tv novinare toga doba. A to za novinarstvo i životni poziv je točno. Još od drugog srednje, kada sam počeo honorarčiti… dok sam čekao upisati Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi - smjer novinarstvo u Rijeci. Mislio sam da jedino to znam raditi u životu. Kako naivno. Bio sam odličan konobar, dostavljač, pomoćni radnik u transportu, recepcioner, prodavač u Duty Free Shopu…. sve sam te poslove radio u životu. Tako se odrastalo onda, na sreću ili na žalost, nije bilo važno
da li ti treba lova, imaju li tvoji ili ne, preko sezone se šljakalo.
Kako ste došli na Radio 101 i što ste tamo na početku radili?
Dođoh preko veze. Od njenog osnutka na Stojedinici je radila Zrinka Vrabec koja je tada bila cura moga frenda Vanje koji je imao vikendicu u maloprije spomenutoj Klenovici. Kako se ta veza usložnjavala i stremila braku, to smo u godinama koje su uslijedile postali i kumovi. Tako je Zrinka, valjda vidjevši kako svi u našoj škvadri nešto pametno ili studiraju ili rade, prepoznala u meni luftbrenzera koji se dobro zajeb .... i godine 1989. pozvala da dođem i izmislila mi temu i rekla neka napišem tekst o tome. Bilo je Martinje i napisao sam prigodni tekst na temu vina. Netko ga je drugi pročitao. Međutim, tu se dogodila infekcija s ozbiljnim simptomima koji ne prolaze, kako se čini.
Slušatelji vas se najbolje sjećaju po “Javljanju sa zagrebačkih cesata” s kolegom Azerom u kojem ste svakog jutra informirali, ali i nasmijavali slušatelje. Koliko je tu bilo dogovora, a koliko improvizacije?
Apsolutna improvizacija, uz strahovito jaku i duhovitu podršku iz studija. Svi su oni bili luđi od nas dvojice. I Pavlica i Dubravac, i Duško i Martin, i Dino i Renata, a pogotovo Švec i Peh i svi koji su tukli šihte od 6 do podne. Dakle to je bila neviđena količina ludorija i takvih insinuacija, ironije, satire ili pak čiste komedije. Samo je sve trebalo artikulirati u program. A tek ingenioznost pokojnog Željka Matića. To je neiscrpno vrelo inspiracije sakupljeno preko dana trebalo samo sutra ujutro artikulirati... ako se od silnog smijanja stiglo.
Sa Stojedinice ste otišli prije 12 godina, zašto ste otišli na Radio Sljeme?
Iskreno, zato što me zvala tadašnja glavna
urednica Ivanka Zorić, a ja sam, opet iskreno, bio na izlasku sa Radija 101. Zbog poznatih okolnosti. Priznato mi je da mi se u to doba baš zamjerilo biti u mediju, zasitio sam se malo, a i ta kvaziagonija Radija 101 trajala je dovoljno dugo da me umori. Tako da sam razmišljao o alternativnoj varijanti, bilo kojoj, čak sam ozbiljno razmišljao o marketingu, ali i o konobarenju... hahah... sad bih bio tražena roba. Međutim, poziv Ivanke Zorić da dođem na Radio Sljeme činio se nekako logičnijim izborom. Poznavao sam već dosta kolega s HRT-a pa mi nije bio problem uklopiti se i prilagoditi. Osim toga, zanimalo me kako je to ne raditi za privatnika, nego za javnost, kako je ne psovati kad ne znaš što pametno reći i slične stvari su me zanimale ....
Kako danas izgleda vaš radni dan? Koje emisije vodite?
Radim sličnu stvar kao i prije s javljanjima iz grada, s tim da povremeno i imam voditeljsku šihtu (utorkom od 12 do 18). A tu su i klasični novinarski zadaci praćenja pres konferencija i događaja i pisanje izvještaja. Ono što mi je gotovo najvažnije i inače u životu, a pogotovo na poslu, jest to da ni jedan dan nije isti. Meni je nemoguće ponoviti dan na Radio Sjemenu. Uvijek su neke nove priče, uvije griješim na drugačiji način, naglašavam riječi na krivim mjestima, brkam počinje i počima, je li i da li, govorim ukoliko bez utoliko i takve komplicirane riječi. A volim govoriti. U eter pogotovo. I razgovarati sa slušateljima. Baš volim.
Radio Sljeme slavi 70 godina postojanja. Što mislite, zašto je opstalo sve ove godine, pogotovo u vrijeme formatiranih radijskih postaja?
Kako je Stojedinica bila “special one”, tako mi se čini i Sljeme. Gotovo apsolutno različiti, a opet vrlo slični. Sljeme je radio od
javnog interesa, radio koji se financira iz pretplate HRT-u, koji mora i zbog Zakona obavljati tu funkciju. I kad to rade sjajne kolegice i kolege, onda je dugotrajnost zagarantirana. Tradicija, mislim, ima veze sa tih 70 godina. Ozbiljan broj odličnih urednica i urednika je prošlo kroz Radio Sljeme i ta se kvaliteta mora negdje primiti. Mi dosta stvari na Radio Sljemenu i zbog Zakona baš moramo, da tako kažem, “odraditi”. Pratiti teme od javnog interesa, govoriti što bliže standardu, pratiti događaje i stvari koje “formatirani” ne moraju ili neće.
Čime se bavite u slobodno vrijeme, koji su vam hobiji?
Hodanje mi je odličan sport. Gotovo kao i gledanje nogometnih i svih ostalih sportskih događanja. To što nemam klasičan hobi pripisujem činjenici da joj uvijek radim kao stalno zaposlen, pa i nemam vremena za sviranje gitare, izrade maketa od šibica, kukičanja, slikanja, fotografiranja i slično. Al se nadam da će i to naići. Inače volim obilaziti muzeje i izložbe, otići u kino ili kazalište. Posjetiti promociju pokoje zanimljive knjige pa porazgovarati s autorom, volim ja otići i na nogometnu utakmicu, na Cibonu, volim pjevati u zboru, a volim i veslati... nažalost ništa od toga ne radim. Osim što hodam. Sve češće i sve duže dionice. I sad mi se čini da sam opasno navučen na hodanje.
Koji su vam daljnji planovi, imate li ideja za nove emisije?
Nemam posebnih planova, osim možda održati barem ovu razinu kvalitete koju si utvaram da sada imam. Ideje za nove emisije, realno je priznati, ako i imam, pokušavam dodati mlađim kolegicama i kolegama. Nije da mi se neće ili da mi se ne da, nego mislim i da slušateljima, a i meni, treba i mlađa perspektiva.