Suknja koja čeka Muzej hrvatske mode

U životu svake žene postoji trenutak u kojem se mora suočiti s neumitnim. Moj je došao kada sam shvatila da nakon klimakterija više ne stanem u konfekcijski broj 36. Nije to baš sretan trenutak, ali na sreću godine ne mijenjaju broj cipela, pa sam tada bila pola-pola. Bio je to i trenutak kada sam poklonila i razdijelila najvrednije stvari iz svog ormara, svu svoju odjeću za koju više nije postojala mogućnost da je ikada odjenem. Otišli su tada D&G, Missoni, Max Mara... Moju omiljenu haljinicu s kišobranima Ane Kujundžić sada nosi jedna devetnaestogodišnjakinja, koktel haljinu Dalibora Bettija njena mama...

I u svakom novom preslagivanju ormara samo je jedna jedina stvar ostala spremljena poput najvećeg blaga, suknja Tea Perića. Uska je do koljena s rezanim donjim dijelom u koji je umetnuta crna svilena mašna, sašivena je od tvida koji na uzorku riblje kosti ima diskretan cvjetni print. Doslovno vječan komad odjeće.

Bila je ta suknja na mnogim premijerama u kazalištima, na Ružama i izložbama, nosila sam je uz svilene košulje i kožne jakne... Nošena je i u svakodnevnim prilikama, a bila je i na dodjeli nagrade za modno novinarstvo (na slici) koju mi je Modni ormar TTF-a dodijelio 2008. godine. Razmišljala sam da je uokvirim, spremim pod staklo i objesim na zid, jer zaista je umjetničko djelo, a onda sam se dosjetila koja je njena bolja namjena. Naime, Muzej Hrvatske mode jedan je od muzeja koje Hrvatska nema, a trebala bi ga imati. I ta će suknja biti moja donacija... Jednog dana.