Večernji list - Hrvatska - Ekran
Duje Kovačević Radijska osoba/emisija/podcast
ZA LJUDSKA PRAVA SE BORIMO TAKO DA LJUDE PITAMO KAKO SU I DA IH SLUŠAMO KAD GOVORE
Podcast scena u Hrvatskoj prije nešto više od mjesec dana postala je bogatija za još jedan projekt naziva “Dvadeset sedan” iza kojeg stoji Duje Kovačević. Njegova prva emisije bila je naslovljena “Mama, ja san gej” te slušateljima otkriva kako je priznao svojim prijateljima, a kasnije i cijelom svijetu, da je homoseksualac. LGBT, feminizam, ljudska prava, neke su od tema o kojima će Duje pričati u svojim emisijama, a o kojima se u javnosti još uvijek nedovoljno govori.
Prije mjesec dana na YouTubeu osvanula je prva epizoda vašeg podcasta “Dvadeset sedan” i već je privukla pažnju. Što vas je potaknulo da javno pričate o LGBT tematici, feminizmu, ljudskim pravima i drugim temama koje su još uvijek tabu i našem društvu?
Već dvije godine sam izrazito aktivan na Instagramu i otvoreno pričam o svojoj seksualnosti, LGBT identitetu i preprekama na koje sam kao dio te zajednice naišao u našem društvu. Okupio sam zaista posebnu zajednicu pratitelja koja se u tim mojim pričama prepoznala. Počeli su sa mnom dijeliti svoja iskustva, pružili su mi podršku i snagu da se iz svoje pozicije i dalje neustrašivo hvatam ukoštac s predrasudama, diskriminacijom i mržnjom koja je često usmjerena prema svima koji prkose patrijarhatu i konzervativnim idealima. Iako je moj prvotni medij tekst, shvatio sam da postoje teme o kojima moramo, u doslovnom smislu, porazgovarati.
U prvoj epizodi otkrivate kako je u vašem slučaju izgledalo autanje i, iako naslov epizode glasi “Mama, ja san gej”, zapravo nikada na taj način niste mami to priznali. Kako je na kraju vaša obitelj prihvatila tu činjenicu?
Naslov te epizode je - spoiler alert za sve koji nisu još poslušali - sve ono što autanje nije. Autanje nije “mama, ja san gej” moment. To je više proces koji kreće od trenutka kada sebi osvijestimo i priznamo da smo drugačiji i da je to sasvim okej, a ne završava, u pravom smislu, nikad. Traje cijeli život. Prva osoba kojoj sam se autao bio je dečko u srednjoj koji mi se sviđao. To nije bilo baš lako jer sam, uz reakciju na otkrivanje jednog važnog dijela sebe, tada još kao 16-godišnjak, želio osjetiti uzvraćene osjećaje i zaljubljenost. Mislim da mi je, kako je vrijeme prolazilo, postajalo lakše autati se ljudima. Moje je autanje svaki put poprimalo neki novi oblik. Postajao sam
samouvjereniji. Prvim sam se prijateljima autao s one tri magične riječi - ja sam gej. Na faksu sam se autao okolini tako što bih se s dečkom poljubio u javnosti. A prije dvije godine autao sam se kada sam na društvenim mrežama pred cijelim svijetom počeo, u punom smislu, pričati o sebi, svojoj seksualnosti i identitetu. Vjerujem da je moja obitelj od davnih dana znala da sam gej. Mama mi je oduvijek velika podrška u svemu što radim i što jesam, i to je razlog zašto se našla u naslovu prve epizode mog podcasta. Nije se ništa promijenilo u našim odnosima, samo su postali puno opušteniji. Sad sa mnom mogu razgovarati o svemu. Ranije su poštovali moju privatnost i moju prešutnu odluku da im se ne otvaram u tolikoj mjeri o svojoj seksualnosti i partnerima.
Koliko je odrastanje u manjoj dalmatinskoj sredini utjecalo na vas i koliko ste strahovali od reakcija okoline kada priznate da ste gay?
Sad, kada na to gledam s određenim odmakom, osam godina nakon što sam se odselio, sklon sam vjerovati da je odrastanje u malom “mistu na moru” na mene kao gej dečka utjecalo pozitivnije nego što biste pomislili. Dosta rano sam shvatio da ne želim biti dio svijeta koji ne prihvaća različitosti. Mala je, često zatucana sredina u meni stoga pobudila onaj prvi, mladenački bunt. Od tinejdžerskih dana zapravo sam pomalo gradio svoj svijet, a onda sam u nekom trenutku taj svijet odlučio ponijeti sa sobom. Svako svome jugu odleti. Ja sam svoj jug našao na sjeveru. Nisam se nikad sramio toga što sam gej, ali sam se bojao okoline. I to, da naglasim, ne toliko reakcija u smislu prihvaćanja, koliko stvarnog straha od nasilja i neugodnih situacija. Mentalitet malog, konzervativnog mjesta često daje ohrabrenje onima
nesigurnima oko nas da svoje nesigurnosti ispolje na najgori mogući način - kroz bijes, mržnju, nasilje i zlostavljanje. Ja se kao tinejdžer, negdje duboko u sebi, nisam htio s tim nositi. Mislim da sam imao snage, ali sam birao tu snagu čuvati za neke kasnije, važnije bitke.
Što je potrebno, i kako je to uopće izvedivo, da olakšamo mladim ljudima, tinejdžerima pogotovo. da slobodno pitaju i govore na temu seksualnosti?
U našem društvu se pozitivne promjene i progres često prelamaju preko leđa hrabrih pojedinaca. Taj je teret iznimno težak i ne možemo ga sami nositi. Ne mora svatko imati svoj podcast, biti aktivist i nositi transparent na povorci ponosa. Ali svi možemo odigrati neku ulogu i dati svoj doprinos za bolju budućnost. Za ljude i njihova prava se možete “boriti” i za obiteljskim stolom, u omiljenom baru ili na druženju između predavanja. Trebamo češće ljudima govoriti da ih volimo i podržavamo, pitati ih kako su i aktivno ih slušati. A to je zadaća svih nas.
Nakon javnog priznanja na društvenim mrežama da ste gay, jeste li doživjeli prijetnje?
Iako su reakcije pretežito pozitivne i većina mi se ljudi javlja s porukama podrške, bilo je nekoliko neugodnih situacija. No, to sam očekivao. Znate kako se kaže, “to dolazi s teritorijem”. Na prvoloptaške se uvrede ni ne osvrćem. To što netko misli da me može uvrijediti ako mi kaže da sam “peder”, govori samo o njihovoj nesigurnosti. Ja s tim nemam problema. Ipak, u nekoliko navrata doživio sam i direktne prijetnje nasiljem, a često su bile javno izrečene u komentarima ispod mojih objava. Tu sam osjetio dužnost da zaštitim, ne samo sebe, već i sve koji me prate.
Sve sam prijetnje prijavio policiji i to ću nastaviti raditi u budućnosti. U redu je ne slagati se s nekim. Iako nije najljepše, u duhu je slobode govora da mi koji smo javne osobe pretrpimo i poneku uvredu. Ali prijetnje nasiljem i napade u javnosti ne smijemo ignorirati. To je dio šireg problema i prijetnja koju ignoriramo vrlo lako može prerasti u napad, a napad u prihvaćeno ponašanje prema cijeloj jednoj skupini ljudi. Uvijek će, nažalost, biti onih koji će posegnuti za prijetnjama i nasiljem. Ja ih se ne bojim. Štoviše, osjećam se dužno reagirati i poručiti im da takve stvari u mom svijetu i u mojoj Hrvatskoj, slobodnoj i demokratskoj, ne prolaze.
Radite na portalu srednja.hr, pišete o temama iz školstva, nedostaje li u našem školskom sustavu razgovora/ predmeta seksualni odgoj?
Apsolutno! Istraživanja pokazuju da alarmantan postotak mladih, seksualno aktivnih tinejdžera ne poznaje osnovne spolnog zdravlja i seksualno odgovornog ponašanja. Neki ljudi prođu 12 i više godina školovanja, a da ih nikad nitko nije naučio kako se pravilno koriste kondomi, zašto je važan pristanak i koja je metoda kontracepcije učinkovitija od druge. Da ne govorimo o nešto složenijim konceptima poput seksualne pozitivnosti. Nišne udruge već su pokrenule inicijativu uvođenja seksualnog odgoja kao zasebnog, sveobuhvatnog predmeta u škole. Mislim da je to sjajna ideja. Imamo sad već previše generacija koje su odrasle u uvjerenju da su njihova tijela i seksualnost nešto sramno i sramotno, a da o seksu nije pristojno pričati. To su zablude kojih se moramo riješiti, a bez kvalitetnog formalnog sustava obrazovanja koji tim temama daje pozornosti i prostora, to nećemo lako postići.