M. Krleža: Hrvatska rapsodija, Izdanje ‘Nove Evrope’, Zagreb 1921.

Stojim ispred izloga Crvenog peristila, antikvarijata u Vlaškoj, odmah tamo pokraj Petrove crkve, i u izlogu dugo gledam naslovnicu “Hrvatske rapsodije”. Knjiga nevelikog formata, tvrdih kartonskih korica, fantastično dobro očuvana, kao da je ovih stotinu i dvije godine stajala na istoj polici iste zagrebačke građanske biblioteke. Na naslovnici prepoznaje se likovno-dizajnerski rukopis Ljube Babića. Po sredini gornje trećine stranice, rukom nacrtanim fontom, bijelim piše: M. Krleža. Ispod je stiliziran plamen. Jednostavan crtež, nekoliko izuvijanih crvenih crta po crnoj pozadini. Dolje, u donjoj trećini stranice, istim fontom i jednakom veličinom slova kao i ime pisca, naslov je knjige. Na samom dnu crne, crnom crtom uokvirene plohe, sitnim crvenim slovima, potpis: Lj. B. U knjizi, na predlistu i zalistu, po nekim starim običajima, i prije donošenja zakona koji to određuju, nema drugih imena osim Krležinog. Ali, svejedno, inicijali Ljube Babića. S njima te 1921. započinje jedna duga privatna i kulturna povijest. Krleži je dvadeset i osam, Babiću trideset i jedna. Ćirilična slova nacrtana rukom Ljube Babića prvi su razlog zbog kojeg ću kupiti ovu knjigu. Kupit ću je onako kako se kupuje umjetnička slika ili kip dovoljno malen da stane u čovjekov život: da u knjigu gledam. Ako je budem čitao, a hoću, i to će biti radi gledanja. Jer novele “Hrvatska rapsodija”, “Smrt Franje Kadavera” i “Veliki meštar sviju hulja”, čitao sam ionako toliko puta. Inače, interesantno je da se u istočnoj našoj tradiciji, koja započinje s Ivom Andrićem, kratkometražni i srednjometražni prozni tekstovi nazivaju pripovijetkama. U zapadnoj, pak, tradiciji, Krležinoj, nazivaju se novelama. Postoji školnička razlika, poprilično proizvoljna, između novele i pripovijetke. Po toj je razlici pripovijetka duža od novele. U najnovije vrijeme i pripovijetku, i novelu zamijenila je - priča. Koja raste sve do kratkog romana. Ili se smanjuje do kratke priče…

Postoji još jedan razlog zašto kupujem “Hrvatsku rapsodiju”. U njoj je čuveni predgovor Laze Popovića. Za razliku od naslovnice i Krležinih novela, koji su ispisani i otisnuti ćiriličnim pismom, predgovor Popovićev otisnut je latinicom. I Krleža, i Popović 1921. izražavaju se, naravno, u srpskoj ekavici. Dok je Popoviću ona zavičajna, sremačka iliti srijemska, Krležina je ekavica stvar političkog izbora. Ivo Andrić je, godinu ranije, u Beogradu, kod Cvijanovića, objavio svoju prvu pripovjednu knjigu, “Put Alije Đerzeleza”, u hrvatskoj ijekavici svoga bosanskog jezika, te na latinici. Neobično je kako će se stvari uskoro izokrenuti. Ili se neće izokrenuti, nego je normalno i prirodno da se pisci slobodno koriste cjelinom vlastitoga jezičnog i alfabetskog potencijala?

Zašto je važan predgovor Laze Popovića? I tko je, zapravo, bio Laza Popović? Suurednik, skupa s Milanom Ćurčinom, časopisa Nova Evropa, koji je između dva rata dosljedno zastupao liberalna i integralnojugoslavenska stanovišta. Kada je integralno jugoslavenstvo slijedom prilika, ali i politikom kralja Aleksandra, isključilo mogućnost liberalne demokracije, Nova Evropa našla se na suhom, a kulture i književnosti slabe i zakržljane imaginacije, kakva je hrvatska, nisu više sebi ni svojima u stanju objasniti ni što je Krleža radio u Novoj Evropi, zašto je objavljivao u tom časopisu, kao ni zašto mu je i kako Laza Popović pisao predgovor? Predgovor vrlo pismen, ali pomalo književno naivistički, te u političkom i ideološkom smislu vrlo određen.

Laza Popović bio je liječnik rendgenolog, od 1921. izvanredni, od 1931. redoviti profesor rendgenologije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Organizator sokolskih društava, promicatelj sokolaškog duha, idealist, integralist, vjernik jedne zamamne, danas nepojamne ideje, predgovor knjizi posvetio je dvjema temama: Krleži kao književnom talentu, Krleži kao Hrvatu. Laza Popović ovako započinje svoj predgovor: “Poštovani čitatelju, iako nisam kritičar od zanata i od reputacije - ili možda baš zato - kada bi me neko zapitao, kako smem da pišem kad stojim izvan zvanične književnosti, ja se, u ovoj prilici, ne bih zbunio, jer mogu kao prost nekomplikovan i neuk, i bez ikakvih pretenzija čitalac da kažem o Krleži, da u njegovim radovima vidim, osećam, i bez ikakve sumnje saznajem jedan veliki talenat, sasvim sigurno. Ja sam, na dohvat, pročitao skoro celu našu ‘lepu’ literaturu za poslednjih 6-7 godina, pa ocenjujući i mereći meru, tvrdim da je Krleža od 1914. naovamo najjači i najiskreniji pesnik jednog velikog dela našeg naroda, specifično hrvatskog. (…) Krleža je hrvatski. On drugo ne poznaje i ne zna. U tome hrvatskom ima nešto jako, simpatično, milo, lepo, opšte, onoga čega mora da bude kod svake pojave duše koja je istinita i duboka. Hrvatsko odista postoji.” Ali onda, pred kraj teksta, Laza Popović zaključuje: “Lokalno saturiran, impregnovan, sit, kretanje i razvoj Miroslava Krleže dolazi sasvim blizu jednoj tački koja može da bude kritična. Da li je to završetak talentovane, polugenijalne, seljačke snage, koja je pokazala sve što može - i mnogo više ne može - ili je to tek samo uvod u nešto bolje i više? Jedno nam se ipak čini sigurnim i umesnim da se kaže: Krleža mora van! Mlad, snažan, bogodan, on treba da ode u daleki svet, da zaboravi sve ovo kod kuće, da bude hladan prema dnevnom kursu i dnevnoj stazi, da postane stran i tuđi (…). Da preboli svoje ukoliko se to može.”