Josip Vaništa: Knjiga zapisa

Moderna galerija, Kratis, Zagreb 2001.

Biti u savršenom suglasju sa svojom naravi, crtati u skladu s linijom u sebi, pisati u skladu s vlastitim rukopisom. To je, po prilici, bio Vaništa u onom svom ateljeu u Križanićevoj, iznad gimnazije i iznad ulice koja teče ukrug i kojom grajaju gimnazijalci, iz generacije u generaciju sve mlađi i nezreliji. Gledam sebe kako se penjem uza te stube, gore prema vrhu. U zadnja doba dva prostora su, kat nad katom, bila njegova, ali nalazimo se uvijek skroz gore. Dočekuje me pokraj velikih teških protuprovalnih vrata. Bez velikih riječi i pretjerano srdačnih gesti uvodi me u dnevnu sobu. Zdesna je, kao slučajno, slika koju će mi pokazivati. Pokazuje mi precizno gdje ću sjesti. Kao da sam došao na pregled. On sjeda ispred velikog prozora, ili je to staklena stijena, tako da me ima na svjetlu, a ja njega u kontralihtu, u tami koja se s vremenom spušta, u sjeni vremena koje teče sporo. S lijeve su mi ruke još jedna teška vrata. Iza vrata je Štajner, njegove slike. “Knjiga zapisa” izlazi 2001. i zapravo bi se, po redu izlaska, trebala smatrati trećom njegovom knjigom. Prvu iz 1988, naslova “Zapisi”, u izdanju Galerije 11, nikada nisam vidio, drugu, također “Zapisi”, u izdanju Kratisa, 1995, imao sam i pri selidbi izgubio. Ova, velika, obimna, na 381 stranici teškog i bogatog papira, bila je čudo kada je izašla. Vrijeme je kada se lome tisućljeća, precizno, pod savršenim pravim uglom, i nakratko čitanje i književnost u nas ponovo bivaju važni. U modi je, među mladima, Carver. Osnovan je, i kratko će postojati, FAK. U državi je vlada Ivice Račana, doba je naivnosti i poneke jake, nevine geste. “Knjiga zapisa” otpočinje “Karlovačkim razglednicama”, tekstom od dvije rečenica “1932.”: “Crvene kuće, kuće željezničara s četiri kamene stepenice na ulazu, polugola djeca. Nasuprot suncu, koje zalazi iza kolodvora, u prašini koju podiže hodajući, vraća se iz službe Milanov otac.” Eto, to znači biti u suglasju s linijom u sebi, sa svojim rukopisom. Ovaj kratki tekst ustvari je Vaništin crtež, ili njegova slika olovkom: sve naizgled jednostavno, onako kako to biva u sjećanju, u bljesku koji ostaje u čovjekovoj glavi, ali ga u želji za besmrtnošću ili za tim da se zaustavi vrijeme neprestano nastojimo pretvoriti u duge dramske i romaneskne kontinuitete. Ali u toj jednostavnosti svaki put kompleksni je, gotovo barokni sadržaj. Bljesak sjećanja, naime, nikad nije klasicistički sveden. U njemu su detalji ponekad mnogo bogatiji od cjeline. Tako i ta polugola djeca, tako i prašina koja se podiže iza koraka Milanova oca.

Potom tekst “Ljeto 1941. u Karlovcu”: “Ustaška policija odvodi kantora iz kuće, a vrisak njegovih kćeri para jutarnju tišinu. Bunovna lica ljudi na prozorima.” Opet dvije rečenice. Jedna složena, odnosna, s preokretom: “a vrisak njegovih kćeri”. Druga vrlo kratka, bez predikata. Rečenica bez radnje. Samo: “Bunovna lica ljudi na prozorima.” Savršen gramatički oblik holokausta. Rečenice bez radnje, bez glagola i predikata: rečenice onih koji samo čuju i vide. I nisu odvedeni, jer nisu Židovi. U Vaništinom načinu postoji nešto što bismo mogli doživjeti gestom dobrog čitatelja Brune Schultza. Vaništin Karlovac razlikuje se od Karlovca Stanka Lasića, ili od Karlovca kakvim ga opisuju takozvani objektivni kroničari i pisci lokalnih povijesti. Njegov je Karlovac zapravo Drohobič.

I onda “U veljači 1945.”: “Rani sati, moglo je biti dva ili tri ujutro. Ustaška policija. Prevrću moje knjige, bacaju ih na pod, gaze ih čizmama. Moja mama i sestra, malo pognute u bračnom krevetu, jedna do druge, pridržavaju rukom pokrivače na usnama koje drhte. Prošlo je četrdeset godina. I jedna i druga su mrtve i počivaju u blizim grobovima. I oni ljudi, pred kojima su drhtale, nestali su, iščezli u šarenilu svijeta.”

Tekst započinje kao slika, doista štajnerovska. Milan Štajner, da je preživio španjolku, mogao je naslikati, u tamnosivim i zelenim tonovima, krevet u provinciji, i dvije žene, slične u licima, to su majka i kći, koje zaprepašteno navlače isti jorgan i gledaju u nešto strašno. To je mogao naslikati Šumanovićev zagrebački cimer, da je preživio španjolku, a nakon nje i holokaust. Slijedom njega i njegove poetike Vaništa će crtati i slikati cijeloga svog života. Ali ovo je tekst. U njemu je nešto što je nemoguće naslikati, jer slijedi nakon tog užasa u očima dvije žene. Utjeha u protoku vremena, u dva bliza groba i u šarenilu svijeta u kojem nestali su ti ustaški policajci, koji će se, u sljedećem, nenapisanom poglavlju ovoga teksta, iz šarenila svijeta vratiti kao pitomi i dobronamjerni ljudi.

Pa tako i “Beograd 2000.”, godinu dana prije izlaska ove knjige, tako da se tekst može čitati kao dnevno-novinska reportaža: “Beogradski kolodvor. Mnoštvo svijeta, vozila pristižu ili odlaze bez prestanka, u svim smjerovima. U zadnji čas pronalazim autobus i on kreće. Uspijevam vidjeti na trenutak Evino lice, prati me njen melanholični pogled, uz gorku pomirenost, malo nasmiješen. Više je ne vidim. Osjećaj da nam se nešto narugalo, da nas je ozlijedilo, sve je jači. Idem doma. Ali tog doma zapravo nema. Predstavljaju ga tek izgubljene stvari.”

I to je, vrlo precizno, Josip Vaništa. Za koji će mjesec sto godina otkako se u Karlovcu rodio. Prije nekoliko mjeseci Vijesti iz kulture brujale su o pokušaju prodaje jedne njegove slike, za velike novce, na dražbi u bijelome svijetu. Strepili su našijenci i unaprijed se radovali, kao da njihova kože vrijedi koliko Vaniština slika. Ali od prodaje nije bilo ništa. Spustio se mrak na provinciju, u kojoj “tog doma zapravo nema”. Možda ga se sjete o stogodišnjici. Ili bolje ne.

Vrijedi ga čitati. Neusporediv.