Večernji list - Hrvatska - Ekran
6vi pričaju o...
Težak je ovaj život, i dug, mamu mu”, kaže sjetno beogradski sitni gangster Iso Lera Džamba neposredno prije nego što će ga progutati crna zemlja u filmu ‘Nedelja’, novom velikom regionalnom hitu, biografskom filmu o pjevaču Džeju Ramadanovskom, veoma popularnom devedesetih u Srbiji.
Autori ovog filma vjerojatno se nisu prisjetili, kao ja dok sam ga gledala, jedne od osnovnih životnih lekcija majstora karatea Brucea Leeja: ne razmišljaj, osjeti!
Za sve u životu najvažniji su osjećaji. Uspjeh tog filma kod publike, ne samo srbijanske već i naše, povezujem upravo s tim velikim istočnjačkim mudracem i njegovom životnom lekcijom. Što više osjećaja, to više publike, ma koliko to nama bila velika nepoznanica u našoj filmskoj industriji. Uostalom, nitko još nije propao na filmu tko je znao gledateljima izmamiti suze.
Ne šalim se, Bruce Lee bio je genijalan. Vjerojatno ga je obožavao i Džej sa svojim društvom s Dorćola, svojim šibicarima, sitnim kriminalcima, beogradskim “goodfellasima”, dečkima s asfalta koji se dive uličnoj mafiji i preživljavaju bez moralnih dvojbi jer si ih ne mogu priuštiti.
Kao što vjerojatno već znate, film se u Srbiji prikazuje manje od dva mjeseca, a već ga je gledalo više od 400.000 ljudi. Koliko i sve naše filmove zajedno. “Nedelja” je i kod nas gledan film, već je oborio neke naše male rekorde, a CineStar ga nije uzeo u distribuciju, samo Cineplexx s puno manje dvorana. Možda će istinita priča o pjevaču narodnih pjesama Džeju, koji sam sebe i svoju braću u filmu zove Ganci (onaj prastari sleng s obrtanjem slogova), doseći i gledanost filma “Toma” o narodnjačkom pjevaču Tomi Zdravkoviću, kojeg je u srpskim kinima 2021. gledalo 675.000 ljudi, prema podacima Filmskog centra Srbija. Citirat ću Hugha Granta s nedavne londonske dodjele britanskih filmskih nagrada BAFTA. Moram u originalu da ima smisla jer je Grant govorio u rimi, kao čovječuljak kojeg je glumio u filmu “Wonka”: “Oompa loompa doompa-dee-dong, most of these films were frankly too long” (možda to sad možemo prevesti s Rim Tim Tagi Dim, većinu ovih filmova iskreno smatram preeedugima). Trendu “duže je više” ili “više je više”, koji je zaista upropastio mnoge ambiciozne nove filmove s kojima kao da se redatelji više ne znaju svesti u okvire, priključili su se i autori “Nedelje”, scenarist Stefan Bošković, redatelji Nemanja Ćeranić i Miloš Radunović te producent Vladan Anđelković. “Nedelja” je predugačka, nije osobito dobro režirana, ali to publici nije najvažnije. To je dirljiv, topao film. Produkcijski čak sjajan film, s uvjerljivim lokacijama, scenografijom, kostimografijom i odličnim glumcima. Autori su zaista imali sreće. Angažirali su potpunog amatera za ulogu Džeja, pjevača Huseina Alijevića Husu koji je pradavno pjevao u grupi Beat Street. Husa se neočekivano pokazao kao odličan glumac. Uspio je prenijeti ranjivost, gotovo bolećivu sentimentalnost jadnog, nesretnog Džeja kojeg život na Dorćolu zaista nije mazio. Nije ga mazio beogradski asfalt, ali ni roditelji, majka koja je otišla od oca i više Džeja nikad nije htjela ni vidjeti, čak i kad je za njom po ulici tužno vikao: “Mama, maaamaaa!” Džejev je otac valjda svaki dan skidao kožni remen da ga okrutno prebije, a onda ga na koncu poslao u popravni dom, gdje je proveo djetinjstvo “da ga oni tamo nauče redu”. Malog Alena Selimija bistrog pogleda, koji je glumio senzitivnog romskog dječaka Džeja, isto vrijedi zapamtiti. Začudo, kako su dobili pjevača da glumi pjevača, iznenađuje da se autori filma zapravo ne bave toliko Džejevom glazbenom karijerom. Uvršteno je samo nekoliko njegovih pjesama koje izvodi Husa, a umjetna inteligencija preoblikovala je njegov glas da bude bliže Džejevom. Jednu njegovu pjesmu na kraju filma pjeva i Ceca, koja je navodno bila dobra s Džejem. To im možda nije trebalo. Film završava kad Džejeva karijera tek započinje, koncertom na Tašmajdanu 1991., na kojem je bilo 12.000 ljudi. Biografski film o pjevaču, za koji autori tvrde da je u više od devedeset posto detalja posve istinit, prije je neka vrsta melodrame koja koketira s krimićem nego glazbeni film. Iznad svega, to je film o Dorćolu sedamdesetih i osamdesetih i to je najzanimljivije u autorskom pristupu. Dorćol, za one koji to ne znaju, jedan je od najstarijih i najpopularnijih beogradskih kvartova. O romantičnoj dorćolskoj ulici Kosančićev venac napisane su knjige i drame, a novoizgrađeni blok stanova Novi Dorćol postiže najviše cijene četvornog metra u Beogradu. Dorćol je živ, tu su kavane, restorani, hipsterske pekarnice, tu se živi na ulici.
Mi smo u Zagrebu imali Duhanski put: Kavkaz – Zvečka – Blato, a Beograd svoju Silikonsku dolinu: dorćolsku ulicu Strahinjića Bana, koju su tako nazvali zbog goleme količine silikona koji su gradski komadi ugrađivali u sebe u potrazi za nogometašima ili polukrimosima s parama.
Dorćol u filmu “Nedelja” nije uljepšan, glamurozan, danas bi se reklo gentrificiran. Iza građanskih kuća, u nekim skrivenim vrtovima, životare i udžerice, kako bi rekli Srbi, kojekakve polusrušene romske potleušice s vrtovima u kojima ljudi provode više vremena nego u kućama. Tu je prvi veliki moderni kafić u koji se osamdesetih već uvukla droga, tu prolazi ono malo skupih automobila koje tada ima Beograd, ali tu se na ulici i mali Romi bore za pokoji dinar, tu se šibicari, pripremaju sitne provale i prevare. Taj Dorćol, ta slika velegradskog
podzemlja, posve je autentična. Nitko to srce Beograda nije pokušao klajnbirgerski upristojiti, pretvoriti u nešto bolje, da ga mladi tako pamte za budućnost. Nitko se tu ne zgraža nad djecom koja žive na ulici, nad curama lakog morala kojima je do seksa koliko i dečkima, nitko ne osuđuje sitne kriminalce s teškim zadatkom preživljavanja, nitko ne skriva identitet tih neumivenih likova, stvarnih Dorćolaca.
Dapače, na kraju filma dobivamo i indeks, kratki tko-je-tko na Dorćolu tih godina. Doznajemo da je mali Džej, koji je život proveo po domovima pa tamo i na ulici pronašao svoju jedinu obitelj, prijatelje koji su mu zaista bili lojalni i pomogli u najtežim trenucima, snimio 150 pjesama, većinom hitova, za kratkog života (umro je od srca kad mu je bilo samo 56 godina).
Njegov domski prijatelj, naočiti razbijač Iso Lero Džomba, neokrunjeni kralj Dorćola, jedini koji je često vitlao pištoljem po kafani i napadao miliciju koja trenira strogoću “samo nad mojim Gancima”, nestao je bez traga, zemlja ga je progutala u nekom obračunu bandi. Njega glumi beogradska “nepo baby” (taj fenomen u Srbiji čest je koliko i u Hollywoodu), dijete glumaca, Marko Janketić, sin poznatog Miše. No, to ne znači da nije bio veoma uvjerljiv u ulozi romskog kralja podzemlja.
No, ono što je u filmu najdivnije – na čemu se ne inzistira nametljivo, politički korektno, nego zato što je tako bilo – to je istinsko prijateljstvo Roma s “bijelima”, kako ih oni zovu. Dječaku Džeju na početku filma pomaže upravo “bijeli” dečko i oni ostaju prijatelji do kraja života. Dorćol je povijesno, još od Turaka, multikulturalan. Tu je jedina preostala beogradska islamska bogomolja, mala Bajrakli džamija, tu je živjelo najviše beogradskih Židova, Cincara, Nijemaca i tu su se družili “bijeli” i Romi. Tog Džejeva bliskog prijatelja iz djetinjstva, Miodraga Miću Sovtića, koji još uvijek, nakon kojekakvih “radnih” izleta na Zapad, živi na Dorćolu i predsjednik je nogometnog kluba Dorćol, odlično glumi zgodni Bjelin sin, Aleksej Bjelogrlić, član moćne srpske filmske obitelji. Još jedna “nepo baby”.
S njima u društvu, u kafani i na ulici, bio je i sportaš Sulja kojeg su u suzama ispratili dok je umirao od raka, pa onda i Cakun, razbijač, koji je štitio Džeja, a bio mu je i kum. Džej je bo blizak i sa Zdravkom, kod kojeg je često znao prespavati kad nije imao gdje, koji je danas uspješan poslovni i obiteljski čovjek poznat po humanitarnom radu... Neću sad nabrajati sve te čudne likove koji se ne srame svoje prošlosti na dnu, samo sam željela pokazati kako film, koji možda nije velik, barem ne laže. Nije nam pokušao nametnuti neke neautentične, ideološki i socijalno prihvatljivije ideje o beogradskoj i Džejevoj prošlosti, baš kao što ni američki filmovi o wannabe mafijašima nisu skrivali da ti mladi dečki razumiju što se oko njih zbiva i ne bježe od nasilja.
Na neki način njihov šibicarski moralni kodeks tražio je samo jedno, ono što danas postaje toliko rijetko koliko se više družimo virtualno, a ne stvarno – lojalnost, pravo prijateljstvo, spremnost za nesebičnu pomoć, čistu toplu ljudsku gestu.
To se najviše vidjelo u jednoj sporednoj narativnoj liniji filma. Svi dečki, a naročito Džej, zaljubljeni su u plavušu Ninu koja Dorćolom hoda kao Hollywoodom, uspravna tijela u bundi i štiklama. Kad Nina završi kao teška narkomanka, Džej joj je spreman pritrčati u pomoć, ugroziti vezu sa ženom koju voli i s kojom će se kasnije i vjenčati – jer se starim ljubavima i prijateljstvu mora uvijek ostati odan.
Priča o Nini jedna je od rijetkih u filmu koja je u velikoj mjeri fiktivna. Džej je pričao u intervjuima kako su oni, Romi, pogotovo on, sanjali da hodaju s prirodnim plavušama. Kao što je rekao, želio sam više od svega “bijelu ženu”. Taj dio je istinit. Sve ostalo nije. “Bijela” ljepotica za kojom Džej u mladosti sanja, koju slijedi ulicama, gleda iz daljine, njegova dorćolska Gradisca, ideal vječne, glamurozne, tajanstvene ženske ljepote, nije završila u drogi i propala. Ona je i danas velika zvijezda. Džej je u nekom davnom intervjuu otkrio da je to bila Anica Dobra. Kad je prolazila ulicom, promet bi stao, šibicarenje bi stalo, svi su samo u nju gledali kao u bo
Kad je romski pjevač Džej iznenada umro 2020., na Dorćolu je odmah neki lokalni Banksy napravio veliki mural. Bio je pokopan u Aleji velikana
žanstvo. Film je napravio i mali, neobično topao hommage pokojnoj Marini Tucaković, ženi koja je napisala tekstove za stotine glazbenih hitova, nekad za rock i pop, a kasnije i za turbo-folk zvijezde. U filmu ona i njezin muž, kompozitor Aleksandar Radulović Futa, prvi prepoznaju Džejev melodramski potencijal, razgaljeni su ne samo njegovim pjevačkim umijećem nego i njegovom životnom pričom i zaista mu žele pomoći. Marina, koja je imala nesretan život, tu je nevjerojatno životna, zgodna i pozitivna i nije ni čudo da je Futa, njezin muž koji je nadživio ne samo nju nego i njihova dva sina, oduševljen ovim malim portretom žene koja je ušla u legende glazbene industrije Srbije, a i nekad Jugoslavije.
Kad je romski pjevač Džej iznenada umro 2020., na Dorćolu je odmah neki lokalni Banksy napravio veliki mural. Bio je pokopan u Aleji velikana. Njegovim krajem film se ne bavi, no ipak uspijeva prenijeti optimističnu poruku da se uvijek može uspjeti uz malu pomoć prijatelja, kako su pjevali Beatlesi. Džejeva priča o putu od trnja do zvijezda podsjetila me na priču jednog glazbenika bluesa, čiju je pjesmu Carl Sagan odabrao za Voyager 1, svemirsku letjelicu u kojoj su 1977. u svemir poslali ploče i zapise koji svjedoče o raznolikom, bujnom životu i kulturi na zemlji. Taj umjetnik zove se Blind Willie Johnson, a njegova pjesma, koja je mogla biti i Džejeva, Dark Was the Night, Cold Was the Ground (Crna je bila noć, hladna je bila zemlja). Willie Johnson nije uvijek bio slijep, navodno ga je oslijepila maćeha bacivši mu kiselinu u lice kad mu je bilo sedam godina. Džej je tako stravičnoj sudbini ipak izmakao, no jedva. Da nije bilo njegovih prijatelja s Dorćola, njihove prave lojalnosti, vjerojatno bi skončao mnogo ranije u nekom zatvoru.