Večernji list - Hrvatska - Ekran
Svi pričaju o...
Konačno prava posveta velikoj ljubavi. Ne, ne mislim na Netflixovu ljubavnu seriju “Jedan dan” koja bi rasplakala i najtvrđi kamen. Na pravu, zrelu ljubav vratit ću se malo kasnije jer me oduševio film “Okus ljubavi”, koji je prošli tjedan počeo igrati u našim kinima.
Želim prvo nešto reći o seriji koju su mnogi već odgledali, već je dugo najgledanija serija na Netflixu, i američkom i hrvatskom. Serija “Jedan dan” je tear jerker, jedna od onih melodrama sračunatih da se ugušiš u suzama. Ja sam čitala knjigu Davida Nichollsa (odlično napisanu, nipošto neambiciozni chick lit), gledala onaj ženski film iz 2011. s Anne Hathaway koji je kritika ismijala (redateljica Lone Scherfig kasnije će osvojiti brojne nominacije za Oscare i BAFTE) i opet grcala dugo u noć. Dakle, ovo što ću reći ne govorim olako, niti želim bilo kome od čitalaca pokvariti gorko slatki užitak isplakane duše. Suze ponekad pročiste i nakon njih, što bi rekla pjesnikinja Emily Dickinson, osjećaš se “formalno”, kao da si zadovoljio neku ceremonijalnu formu i tradiciju, malo se izdigao iz banalnog svijeta oko sebe. Rekla bih da je ta serija toliko popularna jer ljubav prikazuje kao neostvarivu, koja je lijepa samo dok se čeka i sanja, koja je romantična samo kad je tragična, toliko da i sam želiš umrijeti kao Goetheov mladi Werther. Pomislila sam da je serija možda zato i toliko popularna jer kao da je utjeha onima koji ljubav nisu pripustili u svoj život jer eto, donosi samo patnju, ludilo, pijanstvo, drogu. Kome to treba!?
Dobro, možda sam bila malo pod utjecajem jednog od onih brojnih eseja iz NYT-a ili nekih drugih novina koji sam nedavno čitala, o tome koliko je danas samaca, ljudi koji kao da odbijaju, tjeraju ljubav od sebe i zatvaraju se u svoje svjetove. Opsjednuti kontrolom, gube najvažnije ljudsko iskustvo.
Iako sam i sama bila opčinjena mladom Emmom i Dexterom i njihovim jadima koje pratimo kroz više od 15 dugih godina, serija me izluđivala svojim fatalizmom, tim wertherovskim svjetskim bolom, tim kobnim nesporazumima ljudi koji u strahu da će biti povrijeđeni odbacuju ljubav.
Inače, 14 epizoda serije, koja u mnogim elementima vjerno prati roman, dobro je napisala gotovo isključivo scenaristica Nicole Taylor, no puno više nego roman inzistirala je na nesposobnosti junaka da shvate smisao svoje duboke veze izgrađene na prijateljstvu i bliskosti, ne “popularnosti” u društvu ili seksu.
Jadni, izgubljeni Dexter, čitavu mladost voli Emmu, samo s njom se osjeća do kraja prihvaćeno ili voljeno, s njom ne mora glumatati, ne mora biti nedostupni, najpopularniji frajer na faksu, ne mora čak biti ni uspješan, posložen u glavi, da bi ga ona voljela. Katkad, kad krene sa svojom naučenom, lažnom personom “pobjednika”, glavnog frajera, ona mu kaže, “Hej, stani, to sam ja, ne moraš sa mnom...”
Ništa to njemu ne pomaže desetak godina, on ne shvaća što je ljubav. Mladi Leo Woodall (27), koji potječe iz glumačke obitelji i karijeru je započeo kao kazališni glumac, donekle opterećen potrebom da glumi i muškarca srednjih godina koji se počinje debljati i više nije “najzgodniji na sveučilištu”, to je ipak izvrsno prenio. Tako dobro da ti treba neko vrijeme da shvatiš da je to onaj čudni, sitni prevarant i žigolo, igračka iz niže klase bogatim gayevim iz izvanredne druge sezone serije “Bijeli lotus”.
No, htjela sam reći što me zaokupilo dok sam pratila sadržaj serije koji otprije dobro poznajem. Učinilo mi se da serija suptilno, nenametljivo analizira ogroman problem Tindera i drugih “ljubavnih” aplikacija. Ne kažem da nema sretnih veza koje su tako započele, no te aplikacije nude iluziju da je ljubav lako pronaći, da je ponuda beskrajna kao i ponuda deterdženata - samo listaš i listaš po pametnom telefonu i biraš između tolikih ljudi u ponudi. Te su aplikacije ljudima doista “ponudile izbor”, beskrajno veliki izbor, a stravično prikrile suštinu.
Ljubav je milostiva i strpljiva, nečije greške i nesavršenosti prihvatit ćemo kad s tom osobom uspostavimo dublji odnos, kad taj dublji odnos rađa istinskom empatijom za tuđe probleme i nesavršenosti. Kad biramo i tražimo idealnog partnera iz ponude, nesvjesno živimo iluziju da nam pripada netko savršen, u svakom detalju. Kad netko nije takav, treba ga brzo odbaciti i dalje listati po ponudi. Aplikacije tog tipa kao da potičnu na potragu, a ne odnos, na brzinsko odbacivanje i biranje novog, kao što bismo tražili cipele, hlače ili kruh koji nam se više sviđa od onog koji već imamo.
No, problem je u tome što Emma i toliko ljudi danas nisu spremni pripustiti ljubav u svoje živote jer nas čini ranjivima, jer ne očekujemo da će nas sigurno voljeti, jer skrivamo tajnu da smo i sami nesavršeni, nestrpljivi, nervozni, nespremni na promjenu, na prihvaćanje neidealnog ljudskog bića jer niti jedno nije idealno. Dexter je proveo mladost birajući neprestano “idealne” komade, žene koje će potvrditi njegov status glavnog frajera, potpuno nesvjestan toga kako gubi ljubav. Čak i Emma, upravo kao i lik iz istoimenog romana Jane Austen, odbija pravu ljubav koja joj je pred nosom, u strahu od svoje velike strasti koja bi je mogla raniti.
U vrijeme kad je pisao svoj roman, koji je i kod nas objavljen još 2010., neposredno nakon engleskog izdanja, Nicholls je proučavao Thomasa Hardyja, engleskog viktorijanskog klasika uvjerenog u potrebu za društvenom reformom, koji je s ogromnim fatalizmom opisivao tragične živote žena i muškaraca niže klase, uglavnom seljaka koje je smatrao žrtvama modernog društva usmjerenog na promjene, a ne tradiciju. Njegovi likovi često su žrtve, bez svoje krivnje, nezamislivo okrutne sudbine pa i fatalnog nerazumijevanja ljubavi. U Nichollsovoj knjizi (i u seriji) Emma Dexteru citira Hardyja, Nicholls želi pokazati da kao i Hardy vjeruje da život zna biti ne
opisivo okrutan prema onima koji to ne zaslužuju, i da sreću, kad nam se nudi, moramo zgrabiti. Osnovni dojam nove serije - ljubav je romantična samo kad je tragična - nipošto nije ono što je Nicholls želio prenijeti.
U knjizi, nakon što Emma i Dexter napokon počnu živjeti skupa, on opisuje kako Emma razmišlja o tome je li postala sredovječna žena, kako joj nedostaje intenzitet mladosti, “ne samo njihove ljubavne priče, nego općenito ranih dana njihova prijateljstva. Sjetila se kako mu je pisala pisma od deset stranica do kasno u noć... s uskličnicima i potcrtanim dijelovima... Kad su u stanu u Dalstonu ostali pričati i slušati ploče i prestali tek kad je svanulo... kako su kod njegovih plivali u hladnoj rijeci na samu Novu godinu...” Hoću reći, u dugoj knjizi (gotovo 600 stranica) njihova ljubav nije prekinuta tek što je počeo njihov zajednički život, što sugeriraju i film i serija, oni se stignu i svađati, ići jedno drugome na živce, ali onda se i izmiriti, shvatiti da nas život “melje”, ali da ljubav ne pripada samo mladosti.
Sad se vraćam na svoju prvu rečenicu, na pravu ljubav. Nju sam pronašla u novom francuskom filmu “Okus ljubavi” (u originalu La Passion de Dodin Bouffant) redatelja Tran Anh Hunga vijetnamskog porijekla, s neodoljivo lijepom, nimalo artificijelnom Juliette Binoche (59) koju skalpel, fileri ili botoks nisu uništili. Njezin ljubavni partner u filmu, Benoît Magimel, bio je nekad i njezin partner u stvarnom životu.
Binoche se nikad nije željela udati, iako je imala prosaca valjda koliko i Penelopa. I u ovom filmu, koji kao da suptilno prati i stvaran odnos glavnih glumaca iako se odvija u drugoj polovini 19. stoljeća u pomalo derutnom dvorcu zanosne, cvjetne ruralne Francuske sa slika impresionista - veliki gurman Dodin Bouffant, “Napoelon kulinarske umjetnosti”, neprestano prosi svoju kuharicu-umjetnicu Eugénie. Ona ga odbija jer mu želi otvoriti vrata svoje spavaće sobe na vrhu dvorca “samo kad ona to želi”. Eugénie je onako francuski neovisna i slobodna, na svaki način pa i seksualno, neopterećena mišljenjem okoline, baš kao i Juliette u stvarnom životu. Binoche ima dvoje odrasle djece s dva bivša partnera, s Magimelom ima 24-godišnju kćerku Hanu, dakako glumicu. Magimel, koji toliko uvjerljivo glumi da je zaljubljen u lik Eugénie, u jednom intervjuu objasnio je da je snimajući film ponovno proživljavao njihovu vezu, čim bi pogledao “u te oči, vidio taj pogled”. Kao i u seriji “Jedan dan”, ljubavnici škicaju gola tijela svojih partnera dok se kupaju. Dodin zaneseno, kao opčaran promatra tijelo Eugénie koja se polako, posve lišena srama gotovo hedonistički pere ili dok leži gola, usnula u krevetu. Binoche za te prizore nagih leđa i stražnjice, nalik čuvenoj fotografiji Mana Raya, nije tražila dublericu koja će se umjesto nje, na pragu šezdesete, skinuti gola. No, to nije toliko oduševilo Francuze kao činjenica da nije tražila dublerske ruke za rad u kuhinji, nego je sve miješanje u pari, izvlačenje iz užarene pećnice starinskog teškog suđa, prevrtanje mesa, rezuckanje, izradu umaka ili krema i slaganje i ukrašavanje torte, radila sama. Jer je i ona kao svaka Francuskinja u duši i gurmanka.
Kuhanje je centralni dio filma, ne toliko taj francuski epikurejski hedonizam, nego upravo rad u kuhinji, gotovo kao da se film nadmeće s kultnim (nenadmašnim) francuskim filmom “Babettina gozba” (1988.) ili Tuccijevim “Velika noć” (1996.). Kao što je konstatirao kritičar New York Timesa, nakon što odgledamo film, koji se čak trebao zvati Potau-Feu, što je veoma jaka goveđa juha s puno mesa i kostiju krcatih masnom, slasnom srži, čini nam se da odmah moramo u potragu za tim jelom. Film je angažirao slavnog chefa Pierra Gagnairea, ovjenčanog trima Michelinovim zvjezdicama, da kontrolira proces izrade tradicionalnih jela koja su Francuzima važna koliko i već spomenuti impresionisti, ako ne i više.
“Okus ljubavi” kao da želi vratiti Francuze, i ne samo njih, kuhanju kod kuće, domaćoj hrani, seljačkim receptima naših baka, povrću uzgojenom u vlastitu vrtu - jer najveći gurman od svih najviše cijeni dobru juhu s najboljim mesom i biranim povrćem i začinima, desecima vrsti začinskog bilja. Redatelj kao da nas želi uvjeriti da je kuhanje, hrana
Ljubav je milostiva i strpljiva, nečije greške i nesavršenosti prihvatit ćemo kad s tom osobom uspostavimo dublji odnos
spravljena s puno ljubavi i posvećenosti, suština životnosti i ljubavi za svijet koji nas okružuje, za sva blaga Božja. Oni koji vole hranu, pravu hranu za koju treba puno vremena i neprekinute pažnje, vole i život. I razumiju ljubav. Eugénie i Dodin obožavaju sva godišnja doba jer je svako obilježeno drugim Božjim darom koji će ih oduševiti, potaknuti da rade i stvaraju.
Koliko bi samo ovaj nimalo asketski film oduševio pokojnog psihijatra Roberta Torrea koji nam je tumačio kako treba živjeti sporo, gledati istini u lice i prihvatiti je ma kakva bila (kao što čini Eugénie), a ne samo za komfor, sigurnost i udobnost koji nas pretvaraju u Nietzscheove “posljednje ljude”, “fragmentirane, decentrirane, površne i plitke”. Odnos između Eugénie i Dodina je najdublji mogući jer izrasta iz zajedničkog dubokog razumijevanja života i ideje izvrsnosti, posvećenosti svojem majstorstvu. Dodin svoju ljubav poštuje ne zato što mu je netko naredio da se žene treba poštovati, nego zato što je ona njegovo najdublje poštovanje stekla svojim požrtvovnim radom, kad se ne pita je li teško, kad se radi i kad je najteže, kao što se ni Michelangelo to nije pitao dok je četiri godine, tijela izvijenog unatrag, zabačene glave, ruku u zraku, stvarao strop Sikstinske kapele.
Život nije lijep kad nije težak. Kad je samo komfor, brzinski uspjeh, novac i popularnost ono što želimo, kao izgubljeni Dexter iz “Jednog dana”, on postaje besmislen. I Nicholls sa svojom knjigom i Tran Anh Hung ovim filmom žele pokazati da je ljubav posljedica bliskosti, zajedničkog iskustva u nečem dubokom, da se rađa iz uvažavanja koliko i privlačnosti, da je za nju potrebno vrijeme, strpljenje i razumijevanje svih naših nedostatnosti, a ne fokusiranost na tuđe.