Umberto Eco: Tajanstveni plamen kraljice Loane Izvori, Zagreb 2006.

Za hrvatske prilike Izvori nikad nisu bili ni osobito važan, a ni velik izdavač. Otisnuli bi nekoliko naslova godišnje, a na Interliberu su, u prestižnoj hali 5, na slabije uočljivome mjestu, imali mali štand, koji su, ako me sjećanje ne vara - a upravo od sjećanja ništa varljivije nije, naročito ako sjećanje nije ružno - dijelili s nekakvim časopisom za zemljopis i geografiju. Ali upravo ono što, općenito gledajući, nije važno ni veliko, čitatelju zna biti dragocjeno. Tako su ti Izvori godinama objavljivali knjige dvojice meni važnih pisaca: Salmana Rushdieja i Umberta Eca. Zahvaljujući svome vlasniku i uredniku Damiru Mikuličiću, djela obojice pisaca Izvori su donosili u dobrim prijevodima i u vrlo lijepim i kvalitetno izrađenim izdanjima. Te knjige naprosto su tako solidno izrađene, knjižni blok dobro je prelomljen i odštampan na dobrom papiru, koji s godinama ne žuti i ne propada, da je, možda, i to jedan od razloga što Rushdiejeve i Ecove romane relativno često ponovo čitam. (Inače, jedno je to od pravila čitanja i življenja, ili života provedenog u čitanju: ima dana i vremena za čitanje novih knjiga, ali ima dana i vremena kada je na čitatelju da čita samo ono što je već čitao.) Prije petnaestak godina Izvori kao da su presahnuli. Prestali su izdavati Rushdieja i

Eca, ubrzo ih više nije bilo ni na Interliberu, pa je tako još jedan dragocjeni kulturni projekt, zasnovan na entuzijazmu jednoga čovjeka, otišao u povijest.

“Tajanstveni plamen kraljice Loane” vjerojatno je i najosobniji roman Umberta Eca. Snovita je to i zamaštana pripovijest o djetinjstvu i odrastanju, koji će biti obilježeni Mussolinijevim fašizmom i stripom. Prijevod Lije Paić objavljen je 2006, samo dvije godine nakon talijanskog izvornika, i bila je to dobra prilika da hrvatski razgovori o jednoj knjizi poteknu usporedo s razgovorima koji su se poveli u Europi. Ali, na žalost, “Tajanstveni plamen kraljice Loane” u Hrvatskoj skoro da je ostao neprimijećen. Akademskim književnim krugovima, kojima je Eco otpočetka imponirao, očito su neinspirativni bili i strip i fašizam. Radije bi oni o nečemu ozbiljnijem, o srednjem vijeku i o Aristotelu, o tajanstvenim redovnicima i o teoriji ružnog i teoriji lijepog, pa im nije bilo najjasnije ni što bi u svemu tome trebala biti kraljica Loana.

Eco nije pisac koji bi pisao autofikciju, niti pisac koji bi krojio likove po mjeri vlastita života ili životnoga stila. On uvijek čini nešto što je suprotno od toga. Svi njegovi glavni likovi, pa tako i Yambo, Giambattista Bodoni, milanski knjižar i antikvar, koji, tobože sasvim slučajno, nosi ime i prezime čuvenoga osamnaestostoljetog tipografa, po kojemu naziv nosi i font s kojim smo ušli u moderna doba, ustvari predstavljaju nositelje za Eca željenih, ali nedoživljenih biografija i života. Yambo je, kao i Eco, silno obrazovan i načitan, knjiga vazda gladan tip, kojeg u ona najosjetljivija muška doba, usred pedesetih, pogodi srčani udar. Doživi kliničku smrt, od nedisanja mu dijelom postrada memorijska kartica u glavi, i nesretni Yambo pola toga zaboravi. Ali ono čega se i dalje sjeća, to savršeno pamti. (Tema sjećanja i zaborava, osim što je jedna od vječnih književnih tema, jedan je od ulaza u - fikciju. I to jedan od tajanstvenijih ulaza, barem od Borgesovih vremena…)

Naravno, antikvar je pozaboravljao sve svoje bližnje, počev od tridesetak godina mlađe žene, oko koje je prethodno grdno deverao, i svojih kćeri koje je baš volio. I ne samo da ih je zaboravio, nego se čitatelju čini da mu nije baš ni naročito krivo što su mu tako isparili iz glave i iz života. Ono čega nema u sjećanju, toga, naravno, nema ni u životu. Ali Yambo se zato savršeno bistro sjeća svega što je u životu čitao, uključujući i sav taj nevjerojatno uzbudljiv, životan, u maštu izmaknut svijet djetinje fikcije. Priča “Tajanstvenog plamena kraljice Loane” zapravo govori o pokušaju da se preko fikcije čovjek iščupa iz zaborava, da oživi svoja zamrla i anestezirana sjećanja. U toj potrazi za onim što je zaboravljeno postoji nešto proturječno. S jedne strane, riječ je o svojevrsnoj avanturi - pa tako “Tajanstveni plamen kraljice Loane” u čitatelju stvara dojam avanturističkog romana - dok je s druge strane osvojeni zaborav gotovo pa spasonosan, pa čitatelj zapravo i ne želi da se njegov junak sjeti ičega što je zaboravio.

Kada se zaboravi život i sve ono što nas kroz život prati, mnogo bolje se sjećamo onoga što smo pročitali. Kada u nama bivaju prebrisana sva naša živa iskustva, mi se pretvaramo u sve knjige, stripove, filmove koji su za života prošli kroz nas. To svaki put osjetim čitajući ovaj roman. Umberto Eco ne bi bio zbog toga najzadovoljniji, jer je u velikoj mjeri ovo roman o nečemu drugom, ali pisac nikad do kraja ne odlučuje kakvu će knjigu napisati. O tome, naime, jednim značajnim dijelom odlučuje njegov čitatelj. U ovom slučaju taj sam.

Divan, čudesan i tajanstven roman. Ilustrirani roman s mnogo lijepih crteža i slika. Kao i sve Ecove fikcije, iza stereotipnih konstrukcija rastvara se jedinstvena, bogata imaginacija u koju potonemo kao u utjehu.