Večernji list - Hrvatska - Ekran
Svi pričaju o...
Ceterum censeo, Amy Adams je odlična glumica. To što je često glumila neke naivne, bedaste cure ne znači da je i sama takva. Uostalom, jednom od najgorih oskarovskih odbijenica svih vremena - a bilo ih je puno, od toga da Oscare u svojoj karijeri nisu dobili redatelji poput Alfreda Hitchcocka, Orsona Wellesa, Ingmara Bergmana, Stanleyja Kubricka, Quentina Tarantina ili Davida Finchera - ipak smatram to što Marilyn Monroe nije dobila Oscara za ulogu priproste, neodoljive zabavljačice Sugar Kane iz Wilderovog remek djela “Neki to vole vruće” (1959.).
Amy možda nije poput Marilyn čudo prirode, nevini vamp koji muškarce može uzdrmati kao potres, no ne dam je vrijeđati. Dobro se sjećam, sjedila sam otvorenih usta od zaprepaštenja kad ju je Ellen DeGeneres prije točno deset godina u svom uvodnom monologu na Oscarima pitala je li išla na faks. Amy, s kamerom usmjerenom na lice, odmahnula je glavom i potom je sramežljivo spustila jer joj je istinski bilo neugodno. No, hrabro se držala iako je više puta u intervjuima isticala da joj je žao što je otišla plesati u neki kabare kao sasvim mlada djevojka umjesto da ode studirati. Ona je iz tradicionalne mormonske obitelji sa sedmero djece, no kad su joj se roditelji razveli, majka je popustila s crkvenim učenjima i Amy je završila kao zabavljačica. Ellen je svoju uvredu pokušala umotati u kompliment - eto, baš Amy bez faksa te 2014. godine glumi u dva nominirana filma.
No, meni se ta duhovitost na tuđ račun učinila odurnom. Shvaćam da je teško biti duhovit, a da nisi ujedno i bezobrazan ili politički nekorektan, ali zašto javno povrijediti Amy koja je uspjela u Hollywoodu bez obzira na nepovoljni start u životu. Doduše, Oscari su najzanimljiviji kad nešto pođe ukrivo. Nitko nije očekivao tako zabavan trenutak na Oscarima kad je suludi Will Smith, nesiguran u status svojeg braka i odnosa s Jadeom Pinkett, 2022. ošamario Chrisa Rocka i viknuo pred gotovo milijardu gledatelja “moju ženu ne stavljaj u svoja j...na usta”. Warren Beatty i Faye Dunaway svojevremeno su proglasili “La La Land” najboljim filmom umjesto malog, neovisnog “Moonlighta”. Travolta je jednom potpuno krivo izgovorio ime “kraljice Broadway mjuzikla”, glumice i pjevačice Idine Menzel kao da nikad za nju nije čuo. Bilo je toga još.
Ove godine gotovo posve goli (sakrio je genitalije) hrvač i glumac John Cena podsjetio nas je na čuvenog strikera (tako se nekad, krajem hipijevskih sedamdesetih, nazivalo one koji politički protestiraju upadanjem na neki događaj posve goli). David Niven imao je tu čast da mu se na pozornici Oscara 1974., dok je najavljivao Elizabeth Taylor, iznenada odnekud pojavio posve goli tip. No, uglađeni engleski glumac, inače podrijetlom pripadnik više klase, ostao je cool i mirno konstatirao, “fascinantno je da je ovaj čovjek izmamio glasan smijeh, najglasniji u svom životu, skinuvši se nag i pokazavši otvoreno svoju malenkost”. Ukratko, ništa nije tako genijalno kao spontana duhovitost. No, po meni, Kimmel se tome ove godine zaista približio konstatirajući da je Jodie Foster, pradavno, u filmu “Taksist” (1976.) bila dovoljno mlada da bi Robertu De Niru mogla biti kćerka, a sad je isuviše stara da mu bude djevojka. De Niro se hrabro držao, a Jodie je nedvosmisleno odobrila
Kimmelovu (istinitu) šalu. Istina uvijek razoružava.
Tu moram dodati da je De Niro, kao što svi znate, bio nominiran za Oscara za sporednu ulogu u Scorseseovom velikom filmu “Ubojice cvjetnog mjeseca” i izgubio od sjajnog Roberta Downeyja, kojem se uvijek veselim kad drži govor na filmskim nagradama jer nikad nije dosadan ili patetičan. Sad je baš zgodno komentirao da sve duguje svojem disfunkcionalnom djetinjstvu, kao da se priključuje trendu koji se pomalja iza brda u Americi - dosta je više tih psihoterapija koje samo navode na ruminaciju, beskrajno premetanje po glavi nečeg što nas muči, umjesto da se trgnemo iz pokočenog samooplakivanja i napravimo nešto konkretno za sebe ili još bolje za druge. Tu se između ostalog referiram na posve novu knjigu investigativne novinarke Abigail Shrier “Bad Therapy: Why the Kids Aren’t Growing Up” (Loša terapija: zašto djeca ne sazrijevaju), koja se bavi pravom industrijom “mentalnog zdravlja” u SAD-u koja je, između ostalog, dovela do toga da je Generacija Z najdepresivnija u povijesti zapadne civilizacije. Jedan britanski doktor, posve u suprotnosti s naporima kraljevske obitelji, naročito Harryja, vojvode od Sussexa, nedavno je konstatirao u časopisu The Spectator da je veliki problem tog sveprisutnog koncepta mentalnog zdravlja, kao što je tvrdio i naš dr. Robert Torre, to što je počelo značiti da je neizdrživ i nenormalan svaki otklon od blaženog stanja zadovoljstva i potpunog mira koji uglavnom postižemo s legalnim ili ilegalnim drogama. Bio je radikalan i dodao da je to izlika mnogim hipohondrima i narcisoidnim tipovima da ništa u životu ne poduzmu sami za sebe i čekaju da ih majčica država zbrine. (Tu se, dakako, ograđujem od stvarnih problema onih s kliničkom depresijom, o čemu je pisao Aleksandar Stanković).
No, vratimo se na Oscare i “Ubojice cvjetnog mjeseca”. Gotovo da se gnušam uvrede upućene majstoru Scorseseu, bez obzira na to što je taj epski film o plemenu Osage zasigurno predugačak. No, dobio je deset nominacija za Oscare i nije osvojio niti jednog. Što Scorseseu nije prvi put. Njegov izvrsni, povijesni film “Bande New Yorka” (2002.) također je dobio 10 nominacija i niti jedan pozlaćeni kipić, baš kao i Netflixov “The Irishman” (2019.). Scorsese je deset puta dosada bio nominiran za Oscara za najbolju režiju, no dobio je samo jednog za meni drag film “Pokojni”(2006.). No, među oskarovske uvrede ubrajam i nagradu za najbolju glumicu Emmi
Stone za film “Jadna stvorenja” umjesto Lily Gladstone za Scorseseov film. I to ne zato što bi Gladstone bila prva nagrađena glumica s nešto indijanske ili domorodačke krvi, već zato što je imala veoma tešku ulogu žene koja je pametnija nego što svi oko nje misle, koja sve prati i sve razumije, ali se ne usudi pokazati ni samoj sebi da je muž kojeg voli polako ubija. Između uloge žene koja istinski pati i sve joj vidimo u očima članovi Američke filmske akademije izabrali su za nagradu ulogu frankenštajnovske lutke, žene potpuno lišene srama i inhibicija jer i nije odrasla žena, slobodne taman dovoljno da podcrta toksičnu mušku fantaziju da je posao prostitutke ženama sasvim prihvatljiv, kao i seks s čudovišno nakaznim tipovima. Ukratko, između stvarnih emocija i privida nekakve izopačene woke dubine, stvarne emocije su izgubile. Redatelj Yorgos Lanthimos (kojeg bi po našem pravopisu kao Grka trebalo pisati Jorgos Lantimos, dakle ne engleskom nego našom transkripcijom, ali ipak ga pišemo kako engleski zapovijeda) spada u one redatelje koji najviše vole šokirati, koji misle da nisu duboki ako nas ne zaprepaste i zgade. On je prije “Jadnih stvorenja” napravio odličnu periodsku humornu dramu “Miljenica” za koju je glavna glumica Olivia Colman dobila Oscara 2019. No, kad pokušava reflektirati našu stvarnost i muško ženske odnose... Hm, bolje da se toga drži podalje.
Osim samih nagrada i duhovitosti voditelja, Oscare uvijek pratimo zbog crvenog tepiha. Ukupni dojam 2024. po meni je odličan. Počet ću s “gubitnikom” Bradleyjem Cooperom, čiji je film “Maestro” bio nominiran za sedam nagrada, a nije dobio niti jednu, baš kao ni Scorsese. Može se tješiti da je u dobrom društvu. Čitala sam prognozu u londonskom Sunday Timesu da sigurno neće dobiti Oscara jer ga tako dešperatno želi. Poduzimao je baš sve da ga dobije, pojavio se na pozornici prilikom nastupa Njujorške filharmonije, obilazio sve moguće crvene tepihe, čak se i slikao kako meditira u crnim boksericama u zaleđenoj rijeci. No, zato se za crveni tepih odjenuo kao da se ne trudi “pretjerano”. Nosio je odijelo Louis Vuitton - ne smoking - s ponešto dužim saokom na dvoredno kopčanje i hlače zvoncare, u trapez, popularne u vrijeme Bernsteinove najveće slave. Takva vrsta prilagodbe onoga što glumac nosi privatno s onim što bi nosio i njegov lik najednom je dobila i svoje ime - method dressing, odnosno odijevanje posve prilagođeno ulozi s kojom glumac živi. Naziv upućuje na method acting, odnosno glumu u kojoj se glumac na probama nastoji osobno identificirati sa svojom ulogom u pokušaju da do kraja razumije i apsorbira unutarnju motivaciju i emocije lika.
Dakako, Margot Robbie je trenutno najistaknutija pobornica method odijevanja. Na svim crvenim tepisima u posljednjih nekoliko mjeseci bila je odjevena kao živa Barbie. Srećom, tu je čast na Oscarima prepustila Americi Ferreri koja je nosila ružičastu pripijenu Versace haljinu, koja joj je odlično pristajala. Margot je na dodjelu Oscara došla kao producentica (koje će na filmu Barbie na koncu zaraditi goleme, baš goleme pare) i nosila je crnu Versace haljinu. No, pripijenu toliko da je Kimmelova šala kako su ona i Ryan Gosling već osvojili najvažniju nagradu, genetsku lutriju, sasvim dobro sjela. Crno odijelo Gucci obrubljeno šljokicama koje je nosio Gosling
također je dobar primjer method dressa. Method odijevanje prihvatila je i Carey Mulligan koja se već mjesecima pojavljuje na crvenom tepihu u veoma elegantnim komadima posve u skladu s ulogom glumice Felicije, lijepe i elegantne žene Leonarda Bernsteina u “Maestru”. Carey nije nikad osobito držala do mode, no kao Felicia na crvenom tepihu rado je pričala o svojoj haljini Schiaparelli na dodjeli nagrada Golden Globes. Na Oscarima je nosila haljinu Balenciaga, rekreaciju modela iz 1951., zlatnog doba new looka i pariške mode, što je Felicia itekako znala nositi kao pripadnica njujorškog beau mondea.
Hm, Emily Blunt koja je glumila Openheimerovu, ponešto netipično “slobodnu” ženu za ono vrijeme, to je podcrtala haljinom Schiaparelli koja joj je odlično pristajala. Daniel Roseberry, dizajner couture linije, “diskretno” je haljinu ukrasio kristalima posloženim kao muške gaćice Y kroja. Dakle, i tu je bilo barem malo “metode”. Uostalom, i pobjednik Cillian Murphy, u filmu Emilyin muž Oppenheimer, nosio je odijelo Atelier Versace s hlačama ponešto višeg struka kakve je zaista nosio slavni fizičar. Na zapučku revera irski glumac nosio je broš izrađen za njega u Hong Kongu (brend Sauvereign) koji nalikuje vatrenoj eksploziji.
Pobjednica Emma Stone već mjesecima se drži “metode” i opet je nosila haljinu Louis Vuitton s peplum volanom ispod struka, nalik haljinama njezine egzuberantne Belle Baxter u “Jadnim stvorenjima”. Iako mi nije bilo drago što je dobila Oscara, svidjelo mi se što je izjavila da je tu skupocjenu kreaciju poderala dok je s Goslingom, svojim partnerom iz nagrađenog mjuzikla “La La Land”, kao na nekom obiteljskom derneku, svom silinom pjevala I’m Just Ken: “Nije važno što činim, uvijek sam na drugom mjestu i nitko ne zna koliko sam se trudio...” Uvijek bih među najelegantnijima pojavom, držanjem i stajlinog izdvojila Zendayu koja je blistala u haljini Armani Prive, nimalo prilagođenoj ulozi u “Dini 2”. Naprosto je poželjela izgledati kao diva iz holivudske zlatne ere. Svakako vrijedi spomenuti i skulpturalnu haljinu Schiaparelli s nadrealističnim “logom”, brošem na grudima nalik urešenoj ključanici, s dekolteom i krilima koja donekle podsjećaju na ona božice Nike koja se spušta na zemlju da ovjenča pobjednike. Nosila ju je njemačka glumica Sandra Hüller, s ulogama u dva nominirana filma koje je kritika obožavala - “Anatomija pada” i “Zona interesa”.
Tu ću kratko dodati da se danas više kritika gotovo nikad ne slaže jednoglasno oko filmova. Recimo, Richard Brody, kritičar uglednog New Yorkera, “Zonu interesa” Jonathana Glazera proglasio je “holokičem”, kičem koji se pravi da to nije baveći se teškom temom holokausta i obitelji Höss koja je mogla sretno živjeti uz sam koncentracijski logor Auschwitz.
Na Oscarima je ove godine neočekivano zasjao dizajner Jonathan Anderson (39), koji je uspio oživjeti staru, umornu španjolsku modnu kuću Loewe, sad u vlasništvu koncerna LVMH. Podrijetlom Irac, sa samog sjevera otoka, Anderson je trenutno najvažniji britanski modni dizajner. Već je deset godina kreativni direktor Loewea, ima i vlastitu modnu marku JW Anderson te radi i specijalne kolekcije za japanski Uniqlo pristupačnih cijena.
On je sušta suprotnost isprenemaganom Gallianu. Samozatajan je, odijeva se kao dječarac, ali je nevjerojatno marljiv, uporan i neustrašiv. Surađuje puno s talijanskim redateljem Lucom Guadagninom, ali sve što radi, radije radi bez puno lagerfeldovske pompe, u tišini. Takve su mu i kreacije.
Za ozbiljnu, čak pomalo strogu Jodie Foster, napravio je veoma suptilnu haljinu za Oscare koja se referira na eleganciju klasičnog Hollywooda, s trakom iza vrata, u modrom satenu koji neupadljivo prelazi u suknju sa sitnim kristalima. Amerikanci bi to opisali s “baš Jodie!” Engleskoj glumici Andrei Riseborough, koja je prošle godine bila nominirana za Oscara s ulogom samohrane majke alkoholičarke u filmu “Za Leslie”, napravio je još jednu ozbiljnu, ovaj put posve zatvorenu haljinu meka kroja, koja se u donjem dijelu nevidljivo širi sa sitnim faldicama, kao stvorenu za slobodan pokret, što je Coco Chanel toliko cijenila. Andrea je nosila Loewe torbu Flamenco. Svidjelo mi se što je za nju odabrao škotski uzorak koji se referira na njezino britansko podrijetlo. Andersonove modele za Loewe, posve prilagođene osobnom stilu, nosile su i glumica Greta Lee te njezina redateljica Celine Song (dirljivi mali film “Prošli životi”). Debitant Enzo Vogrincic, glumac urugvajsko-slovenskog podrijetla iz filma “Snježno društvo”, nosio je na oskarovskoj pozornici Loewe smoking na dvostruko kopčanje, nonšalantno poput samog Caryja Granta. Onome tko ne zna nositi odjeću, ni najveći dizajneri ne mogu pomoći. No, suzdržat ću se, neću otkriti tko su glumci i glumice s najmanje stila. Možda drugom zgodom.
Između stvarnih emocija i privida nekakve izopačene woke dubine, stvarne emocije su izgubile