KNJIŽEVNA PREPORUKA

Ivan Slamnig: Antologija: izabrane pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2015.

Mekouvezana knjižica, malog formata, koja bi stala u džep studentskoga kišnog mantila, kad bi još studenti čitali knjige i oblačili mantile. Tomislav Brlek, profesor tih obezmantiljenih studenata koji ništa više ne čitaju, posljednji je među tom solidno plaćenom i radom ne pretjerano opterećenom čeljadi sa zagrebačkog filofaksa, a da je u stanju, da ima volje, znanja i interesa sastaviti knjigu izabranih tekstova nekoga hrvatskog klasika, mrtvoga u kanon sapetog pjesnika. Općenito, Brlek se književnošću bavi na ozbiljan način i odgovorno, ne nastupajući s autoriteta svoga čina i položaja - izvanredni profesor: to mu ga dođe pukovnik s položenim generalskim ispitom - nego s pozicija stila, povijesnog i estetskog konteksta, i ukusa. Ono o čemu se govori s katedre moralo bi se moći reći u krčmi, na ulici, u vlaku. Stotinu trideset i tri Slamnigove pjesme, i instruktivan, opširan pogovor na četrdeset stranica, Brlekova su mjera Slamniga. Toliko stane u sveščicu koja se ponese na put, recimo u emigraciju. Ili koja se može iznijeti van, u krčmu, na ulicu, na kolodvor. Nekada su postojale, danas ih u Hrvatskoj nema više, popularne edicije tih malih knjiga za posvuda. Malim knjigama potrebna je velika kultura i u njoj, toj velikoj kulturi, veliki izdavač, koji će izdavati i male knjige. One će se zatim naći u svim knjižarama, na benzinskim pumpama, u kioscima. (Brlekov Slamnig nipošto nije takva knjiga, jer nje, zapravo, nigdje nije bilo, premda je se danas može naći po zagrebačkim antikvarijatima. Bit će da su tamo svršili besplatno podijeljeni primjerci nezainteresiranih daroprimatelja…)

Brlek u svojim izborima nastoji izbjeći pjesme koje su se izlizale od objavljivanja. On je tome sklon i u svojoj rijetko naseljenoj a bogatoj antologiji (“Od Matoša do Maleša”), o kojoj bi se tek trebalo razgovarati i pisati, nastojao je raditi tako. U Slamnigovom slučaju takvo je što nemoguće provesti, ali iz jednoga zanimljivog, netipičnog razloga. Naime, dok u opusima većine kanoniziranih pjesnika postoje šlageri iz čitanki i s recitatorskih pozornica domova kulture po unutrašnjosti, koji svojom prijemčivom lakoćom ili za pjesnika neočekivanom duhovitošću gode uhu sviklom na himnu, pjesmu revolucije, molitvu ili na dječju brojalicu, koje u tom svakidašnjem jadikovčenju klasikovom prepoznaju nešto svoje, što im je u uho zakovano, sav je opus Ivana Slamniga za šlagera i evergrina. Ali uz nešto što našu čeljad zbunjuje: ironiju, cinizam i šalu, paradoksima sklonu, harmsovsku, avangardističku, djetinju i gimnazijsku zafrkanciju sa svim i svačim. I premda ima njegovih pjesama, od notorne “Barbare”, preko “Evanđelista”, do “Ubili su ga ciglama”, koju stavljaju u svaku čitanku i antologiju, sve da ne bi morali dalje čitati, ni te tisuću hiljada puta ponovljene pjesme nisu se od ponavljanja izlizale. Naprosto, Slamnigove rime i neuglazbljeni songovi vole ponavljanja, prija genijalnosti pjesnikovoj ta olakost svijeta koji mu pristupa. Ivan Slamnig je pjesnik slobode. Njegove se pjesme nisu recitirale o državnim praznicima i o obljetnicama neprijateljskih ofenziva. Niti su ih ikad tumačili ozbiljni naši pjesnički tumači. Danas, Slamnig je politički nekorektan bezobraznik. Punker. Poslušajte, primjerice, ovu pjesmu, naslov joj je “Hitler pod Moskvom”: “Hitler je lakrdijaš/ i da mu se i ne da./ Trebalo je poslati dvanaest baba/ pod Moskvu, i jednog deda./// Smišljao si je paklenski plan/ o cijepanju atoma/ kao da nije svaki dan/ to imao doma./// A da je poslao dvanaest baba/ s onom muškom siroticom/ kroz Moskvu potekla bi Laba/ ruski se pisalo goticom.”

Subverzivan, opasan, genijalan pjesmuljak. Najprije, pjesnik bio je 1930. godište. Drugi svjetski rat doba je njegove adolescencije. Tad se najživlje živjelo. Ton, jezičke figure, leksik u pjesmi, sve je zagrebačko. I tih dvanaest baba. Posvuda gdje je naših jezika, babe bi bile starice. U Zagrebu babe su žene, općenito. Ali vrlo specifične žene, čije karakteristike slute se iz konteksta. Pjesnički subjekt, pripovjedač pjesme zacijelo je kavanski. U njegovoj bezobraznoj olakosti koti se opasna anarhoidna, subverzivna gesta. U gramatički nepravilnom zagrebačkom iskazu, u drugoj strofi, ruga se subjekt Hitleru, jer si je Hitler smišljao paklenski plan o cijepanju atoma, kao da nije svaki dan to imao doma. Kao da, ruga se Slamnig vječitim svojim glasom Drugoga, baba mu nije svaki dan nad glavom cijepala atome. Hajde, sad i nije tom Drugome važno što je Hitler bio defakto neoženjen i što ni Eva Braun nije bila sklona kvocanju, nije to tema dosjetke bračno traumatiziranih muževa iz zagrebačkih krčmi i kavana 1943. godine. “Hitler pod Moskvom” maestralna je lirska razrada muške kavanske dosjetke. Često se Slamnig posluži govornim trivijalijama, sitnim društvenim svinjarijama, glupostima ljudskim, od kojih zatim stvori pjesmu. O, kako je samo širok spektar onih kojima se on svojom pjesmom uspije narugati! O, kako je samo bogat i šašav njegov duh. Otiđite do antikvarijata, tamo će vam jeftino dati ovoga Brlekovog Slamniga. Meni je draži od većine drugih Slamniga. Jer dobro leži u šakama, i možeš ga lomiti, savijati, praviti mu magareće uši. I dobar je Brlekov pogovor.