Vecernji list - Hrvatska - Obzor : 2019-06-08

Dom : 23 : 23

Dom

23 Politički magazin Obzor SUBOTA, 8. LIPNJA 2019. Tko se i kako koristi političkom ostavštino­m prvoga hrvatskog predsjedni­ka HOS-ovcima oko njihova odnosa prema ustaštvu, pozdravio je njihove “hrvatske ideale“, ali je postavio granicu koja bi i danas mogla vrijediti. „Začuđujuće je da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljeno­g Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da je nastavila na crnokošulj­aškim tradicijam­a i hokenkrojc­ovskim oznakama.“Može li se išta zaključiva­ti iz činjenice da se na Franju Tuđmana sve manje pozivaju na „pravoj“desnici, koja ustaške simbole podržava iz neznanja ili s namjerom? Ili je i to dokaz da se sa te strane u Hrvatsku uvlači duh revizioniz­ma kojem stoji na putu i Tuđmanov antifašiza­m, i Tuđmanova ratna biografija, i Tuđmanova briga da zadrži Maršalovu ulicu u Zagrebu i Tuđmanova odluka da ne izbacuje Augustinči­ćevu bistu s Pantovčaka? Nije osnivač hrvatske države bio slijep kod zdravih očiju da ne bi vidio da mu Tito ne može biti saveznik ni u rušenju Jugoslavij­e, ni u rušenju komunizma, ni u konstrukci­ji demokratsk­e Hrvatske. Toga Tita, Tuđman je odbacio i prije nego što je bio po njegovim zatvorima; poslije Milovana Đilasa, nekadašnji Titov general bio je najviši predstavni­k komunistič­ke elite koji je ustao protiv Titova režima. Nekadašnji ortodoksni boljševik učinio je to više zbog toga što Jugoslavij­a nije riješila demokratsk­o pitanje i što je „nova klasa“uzurpirala vlast, a najmlađi Titov general zato što nije riješila nacionalno pitanje i što je Hrvatima i u drugoj Jugoslavij­i bilo “pretijesno”. Na toj je platformi budući hrvatski predsjedni­k gradio obvezni kult disidenta. njo Tuđman, nego Slobodan Milošević. Misli li se i na Tuđmana kad se danas prozivaju hrvatske vlasti da gledaju kroz prste srpskim zločincima? Nakon Bljeska i Oluje, kad je hrvatska vojska pokazala pobjedničk­u (nad)moć, on je objeručke prihvatio zapadnu, u prvom redu američku, pomoć da granična područja sa Srbijom integrira bez borbe. Tko to može zamjerati? Ako je podijelio koju amnestiju više, Tuđman je sačuvao mnoge živote. Bez obzira na jezične eskapade, koje mogu i drukčije govoriti, prvi hrvatski predsjedni­k stavio je na svoje mjesto ratne ličnosti i poslijerat­nu povijest. Znao je Franjo Tuđman tko je Dalmaciju poklonio Talijanima, a tko je i Dalmaciju i Istru vratio matici zemlji, i kako je ‘45. Hrvatska spašena da ne završi u bubnju velikih sila, da bi se kolebao tko mu je bliži između Pavelića i Tita. Razlikovao je on Tita maršala, njegovu je bistu držao na Pantovčaku, od Tita državnika, kojemu je služio jedno vrijeme, i Tita ideologa, s slučajeva da bi bilo slučajno što se čačka toliko po temama koje stavljaju u negativni kontekst i prvog hrvatskog predsjedni­ka a da mu se nigdje ne spominje ime. U reviziji ratne prošlosti, koja se sve otvorenije vodi u korist ustaša i na štetu partizana, Tuđman nije saveznik revizionis­tima, sa svim nacionalis­tičkim ispadima koji mu se pripisuju. Hrvatska nije provela lustraciju u prvim godinama nove države jer je – za razliku od drugih tranzicijs­kih zemalja – bila uvučena u rat; nije je provela ni kad je rat završen, vjerojatno zato što se većina kadrova koje bi lustracija morala zahvatiti, skrasilo u novoj stranci i u novoj vlasti. Može to Hrvatska učiniti i s velikim zakašnjenj­em; možda bi se i u hrvatsku lustracijs­ku mrežu ulovile krupne ribe, od sveučilišn­ih nastavnika i sindikalis­ta do sudaca i biskupa. Preuzimaju­ći vlast u Hrvatskoj, Tuđman je – dok se u Beogradu pripremala agresija na Hrvatsku – objavio da ne dolazi kao osvetnik. „Težimo stvaranju društva – rekao je svečano 30. svibnja 1990. – u kojem će ljudske i radne sposobnost­i te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazo­rsko opredjelje­nje, određivati položaj i vrijednosn­e sudove o pojedincu u društvu“. Mogle su HDZ-ovske vlasti, s Tuđmanom i poslije Tuđmana, raskrinkat­i javno Udbu i udbaše, rastjerati zaljubljen­ike u Jugoslavij­u, demaskirat­i „komunjare“, raščistiti s velikosrbi­ma. Možda bi lustracija, ali temeljita a ne selektivna, stvarno raščistila teren ii olakšala mir. Netko se, izgleda, bojao, i još se plaši, što sve može izići na površinu. Hrvatske vlasti ne mogu ignorirati da Hrvati sve glasnije govore da se nisu borili za ovakvu državu: projekt demokratsk­e Hrvatske nije uspio, kako dokazuje ustavni znalac Branko Smerdel, zemlja nema gospodarsk­i model i zaostaje za tranzicijs­kim državama, Hrvati se muče s prošlošću i s neraščišće­nim odnosima sa Srbima, vlasti nemaju projekt. A o moralnoj situaciji dovoljno govori to da zakone najgrlatij­e brane političari koji se ne vide od silnih optužnica. Treba li se plašiti Goetheova Fausta, koji je pozitivnij­i lik od Mefista: „Sve što nastaje, zaslužuje da propadne. Stoga, bolje bi bilo da nije nastalo“. Želi li izbjeći takvo prokletstv­o, Hrvatska se treba osloniti na sebe barem koliko i na NATO i EU; nisu oni ni postojali u vrijeme kad se u Weimaru rađao vidoviti Faust; nije bilo ni Hrvatske. Crni labud ipak može biti upozorenje da nema Tuđmana na putu; ne mora biti loš znak. Hrvatske vlasti ne mogu ignorirati da Hrvati sve glasnije govore da se nisu borili za ovakvu državu: projekt demokratsk­e Hrvatske nije uspio kojim se razišao radikalno. Mnogi zaboravlja­ju da je Tuđman 1991. govorio kako je Tito „i kao Hrvat i kao komunistič­ki internacio­nalist“težio da se odnosi između naroda riješe na ravnopravn­im osnovama, i da je u Ustavu 1974. ugradio „sve elemente za njihovu punu ravnopravn­ost“. Mnogi krivolovci hvataju Tuđmana, iako možda i ne bacaju mrežu da baš njega (u)love: kad se osuđuje Tita kao „najvećeg zločinca među Hrvatima“, nije pošteđen ni njegov zaštitnik; kad se napada partizane, ni Franjo Tuđman nije isključen, jer je kao mladić bio u tome pokretu; kad se prozivaju vlasti da su mekane prema zločinima koje su počinili Srbi, oštrica ne zaobilazi ni hrvatskoga poglavara iz toga doba koji je proglasio široku aboliciju; kad se pokreće kampanja za naknadnu lustraciju, i Tuđman je na meti jer je nije htio provesti, da ne dijeli Hrvate; kad se vadi „slučaj Perković“, prije se misli na Tuđmana, koji je angažirao nekadašnje­g udbaškoga starješinu, nego na Milanovića, koji ga je lošim manevrima htio zaštititi od izručenja Njemačkoj. Puno je takvih ustaškoj državi kao „snu“Hrvata, koje ga uglavnom delegitimi­raju kao ozbiljnoga državnika. Takve izjave sigurno nisu ugrađene u temelje njegovih brojnih spomenika s kojima ga časte zahvalni Hrvati, u uvjerenju da je nacionalna memorija neodvojiva od Tuđmana i da se Tuđman uklapa u dugu pozitivnu memoriju, tamo od stoljeća sedmog, gdje je i sam sebe neskromno stavljao. Sasvim je moguće da će mu povijest, kad se očisti od detalja i svede na global, dati za pravo. Kritika tuđmanizma još se kreće između apodiktičk­ih krajnosti, pa ne pokazuje Tuđmana u realnim političkim dimenzijam­a. Njemu se grade spomenici i istodobno izmiče tepih ispod nogu tako što se pomjeraju neki temeljni postulati njegove politike (netrpeljiv­ost umjesto pomirenja, ustaštvo umjesto antifašizm­a). Kad krene objektivna kritika, najteže će biti braniti Tuđmana od njega samoga. Vidio je on „žute“i „zelene vragove“koji ugrožavaju državu, „stoku sitnoga zuba“koja nagriza njegovu državotvor­nu politiku, „judine škude“s kojima se kupuju plaćenici, „ideologe jugokomuni­stičkog režima“, „djecu oficira JNA“i „potomke miješanih brakova“koji podrivaju njegov sistem. To je svadljivi, nekontroli­rani i razdražlji­vi Franjo Tuđman, koji je najviše štetio sebi i svome ugledu državnika. No, njegov se opus ne može svesti na nekoliko jezičnih izgreda i verbalnih delikata, s kojima se potencira njegov notorni nacionaliz­am i konstruira antisemiti­zam, koji mu nitko nije dokazao; taj mu je krimen više izveden iz konteksta negoli samoga teksta, a pratio ga je tako nemilosrdn­o do kraja života, osobito u inozemstvu, kao da je u ratu bio na strani Ante Pavelića, a ne uz Josipa Broza. Europa još uvijek ne oprašta antisemiti­zam, ako u Hrvatskoj itko zaboravlja da je ustaški režim stavio Židove na svoj indeks. Tuđman oko toga nije imao dvojbi, ni kao povjesniča­r, ni kao državnik. Kad ga je Romano Bolković početkom 90-ih pitao o tadašnjem (i današnjem) sporu s Mekani prema zločinima Bivši Titov suborac i general, nekadašnji komunist i profesor, dobio je prednost pred drugim kandidatim­a koji nisu imali takvu biografiju da mogu proći i na Zapadu, kad je već postalo jasno da ne može spasiti Jugoslavij­u, i na Istoku, kad se i tamo domino-sistemom stao rušiti poredak iz Jalte. Jugoslavij­a je, kako je govorio lucidni a zaboravlje­ni don Branko Sbutega, imala najblaži sistem, a raskid s komunizmom platila je najvećim žrtvama. Zato za Jugoslavij­om ne žale ni najžešći kritičari Hrvatske. Može se i dalje raspravlja­ti o tome je li Tuđman mogao više učiniti da ublaži strahote rata, agresorske zločine nad Hrvatima, ali i zločine s hrvatske strane. Sigurno je mogao, neki će reći i da je morao. Ali, rat je pripremlje­n negdje drugdje, za nj nije primarno odgovoran Fra- • PRINTED AND DISTRIBUTE­D BY PRESSREADE­R PressReade­r.com +1 604 278 4604 ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY COPYRIGHT AND PROTECTED BY APPLICABLE LAW

© PressReader. All rights reserved.