Mario Hezonja, košarkaš godine

Želim igrati za Boca Juniors i završiti priču u Dubrovniku

Kad smo Mariju Hezonji, hrvatskom košarkašu godine, kazali da anketa Večernjeg lista traje od 1978. godine, nemalo se iznenadio, baš kao i velikim imenima koja su osvajala taj naslov, ali, tada, u nekoj većoj državi.

– Velika je čast. Znam za nagradu jer sjećam se da su je osvajali Žorić, Simon i Bogdanović, ali nikad mi nije bilo posve jasno što trebam osvojiti da dođem do toga – kazao je Mario i potom se našalio:

– Od sada će vam to biti dvosjekli mač jer ću sada svaki put nastojati to osvojiti. Pa netko mora skinuti Bogdanovića po broju izbora. I zato molim glasače da se uozbilje.

Bilo je samo pitanje vremena

S obzirom na to kako igra proteklih godina – a bio je najbolji igrač VTB lige i junak Realova ulaska na Final Four i osvajanja europskog naslova – je li bilo samo pitanje vremena kada će i njega dopasti ova nagrada?

– Rekao bih tako. Razmišljao sam o tome i došao do toga da se to trebalo dogoditi kroz Barcelonu, iz koje sam otišao u NBA ligu u potrazi za boljom budućnosti.

A ondje su ga dočekale prepreke kakvima se, kao vrlo visoki (peti) pick NBA drafta, nije nadao.

– Sve moje igre u Euroligi, otkako sam se vratio iz NBA lige, sve je to rezultat rada u Americi. A moje ljeto u Americi, s obzirom na količinu rada, bilo je gore nego da sam bio u zatvoru. Ljeti sam radio u Los Angelesu, a to vam je izgledalo tako da bih u dvoranu dolazio u osam, a odlazio u 16 sati. Nakon teretane vježbao bih jogu, pa bih imao košarkaški trening, pa specifične vježbe za tijelo.

Kazat će da su mu te godine bile presudne za ovo što je danas jer nije bilo lako podnijeti to da vjeruješ da vrijediš više (minuta), a da to treneri ne prepoznaju.

– Te su mi godine važnije od bilo kakvih nagrada. Nije mi bilo lako jer sam došao s mentalitetom nekoga oko koga će se graditi momčad. Na koncu je ispalo da je bila pogreška ići u Orlando, klub koji me draftirao. No, nije se dao obeshrabriti. – Najponosniji sam na to što me sve to nije doticalo. Jest, ja bih se naljutio, svakako bih reagirao, ali ne bih to činio da oni vide, nakon čega bih se “skrivao” sa svojim radom. Rad i glava su me spasili.

Nakon što je dobar dio svoje treće NBA sezone proveo igrajući na četvorci, a Orlando mu nije ponudio četvr

Bez prave prilike u NBA-u, bio sam spreman ostaviti košarku, kojoj sam posvetio život. Pa ja nikad nisam izašao u noćni klub

tu godinu, Mario je potražio novi klub i izbor je pao na New York Knickse.

– Kad sam se odlučio za jednogodišnji ugovor s Knicksima, moj mi je agent rekao da sam se postavio kao da mi je to sezona pred umirovljenje. A ja sam izabrao Knickse jer sam imao odličan sastanak s njima, no ništa se od najavljenog nije provelo u djelo. Nakon Orlanda, bila je to nova pogreška, trebao sam odmah ići u Portland, u kojem sam, nakon te sezone, ionako završio.

A u dresu Knicksa uknjižio je prvi triple-double (16 koševa, 16 skokova, 11 asistencija), u utakmici protiv Houstona u kojoj je igrao na poziciji razigravača.

– Vjerovao sam da to mogu i u kompetitivnom dijelu sezone, a kako je ovo bilo u “garbage” dijelu sezone, to meni ne znači puno.

Uslijedio je prelazak u Portland, gdje ga je dočekao stari znanac Jusuf Nurkić.

– Juka je meni bio super tamo. On tada i Musa sada u Realu meni su super. Prva liga, raja, uvijek je s njima neka zafrkancija. Nema boljih ljudi za to od Bosanaca. No kako sam ja tada bio dosta asocijalan, a i danas sam, nismo se mi nešto puno družili, ali bili smo bliski. Inače, u Portlandu mi se najviše svidio život. To mi je bilo najbolje mjesto za život, s puno prirode, šuma, livada, zelenila.

No nije mu se svidjela uloga koja mu je dodijeljena.

– Ja dolazim k njima, a oni o meni imaju sliku na osnovi onoga što sam prije odbio. A odbio sam trogodišnji ugovor samo da idem u Knickse, da se pokažem i da odem za nešto još veće. No to je bila pogreška. U Portlandu su fantastični ljudi, top organizacija za klub s malog tržišta, no počela se osjećati trenerova posljednja godina. Pa se i on okrenuo iskusnim igračima koji igraju po 35 minuta, a ja dobivam po 10-15 minuta, ne mogu do lopte, nisam u ritmu, izgledam loše. Zbog svega toga i osjećam se loše jer su mi na leđa sjeli i navijači, najbolji navijači u NBA ligi jer u Portlandu nemaju klubova u drugim profesionalnim ekipnim sportovima.

Pandemija koronavirusa Marija je zatekla u Portlandu pa je nastupio u balonu u Orlandu.

– U početku sam nešto i igrao, no trener je kasnije počeo igrati sa starijim igračima pa sam ja opet bio posljednja opcija. Ja sam sve vrijeme u NBA-u neigranje shvaćao kao izazov, nadmetanje s onima koji nisu igrali, da ih “razvalim” i da dođem na razinu ritma onih koji igraju. Tako da uvijek budem na radnoj temperaturi, spreman kada dođe prilika. Ne mogu ja biti najbolji na svijetu ako ne igram, ako nema prilike.

Odolio izazovima velikog grada

A to s Portlandom u balonu bila je, očito, kap koja je prelila čašu.

– Nakon što smo odigrali seriju s Lakersima, što je završilo 1-4, ja pakiram torbe i zovem sestru da me pokupi ispred balona. Premda se unutra nije smjelo, sestra ulazi s automobilom i ja ulazim i govorim sebi: “Manite me se više, dosta je bilo”. Odlazim kući, jer još uvijek imam kuću u Orlandu, i donosim odluku da sljedeća dva mjeseca ne radim ništa.

A njegova izopćenost izgledala je ovako.

– Odlučim dva mjeseca ništa ne raditi, prvi put u životu. Zapravo, prvi mjesec ništa ne raditi, a drugi vježbati jogu i u teretani, čisto zbog tijela i zdravlja, ali više ne želim igrati košarku. Ja sam gotov, to je kraj, mirovina. Mobitel ne postoji za mene, ne otvaram ni laptop. Ne znam ni gdje sam. Te godine, zbog korone, nova sezona počinje u prosincu, a ja nemam pojma da sam u međuvremenu “trejdan” u Memphis i da su me ljudi iz Portlanda zvali da se oproste sa mnom. Tek u prosincu ponovno ulazim u dvoranu i ostajem šokiran. Laganih sam pokreta, svaki potez mi polazi za rukom, ne promašujem.

A to ga je potaknulo na dodatan rad.

– Nakon dva mjeseca pauze u Orlandu otvorile su mi se oči o tome koliko mentalna priprema zapravo znači. No ja tada i dalje ne želim igrati te sezone. Želim to vrijeme posvetiti sebi i ponovno zavoljeti sport zbog onih koji su mi učinili da zamrzim košarku, sport koji mi je dao sve i kojem sam ja dao sve. Želim se vratiti u najboljem, a ne u nekom osrednjem stanju.

I baš kada se “oprostio” s tom sezonom, stiže mu neočekivani prijedlog.

– Tadašnji menadžer jednog me dana upitao bih li išao u Panathinaikos, na što sam mu ja odgovorio da ću, ako treba, barkom do Atene, veslat ću. Jer, s navijačima tog kluba imam poseban odnos još od Final Foura u Barceloni 2011. kada sam s juniorima Zagreba osvojio naslov prvaka, a Panathinaikos osvojio seniorski pehar. Tada su me ti navijači oduševili.

A kako je simpatija bila obostrana, odluka je bila laka.

– Već sutradan sam u kuhinji, na stolu, zatekao ponuđeni ugovor, koji nisam ni pročitao. Kad me menadžer pitao slažem li se s novčanim iznosom, ja mu rekoh idem ako treba i za nula dolara jer idem za sebe, da vratim tim navijačima za podršku koju su mi svih godina pružali. I tako se dogodilo da sam u Atenu putovao na svoj rođendan i od tog dana sve je krenulo nabolje.

U dresu atenskih zelenih krenula je Marijeva tranzicija u postavke europske košarke.

– Trener Katash mi je govorio, i bio je u pravu, da igram previše američki, jedan na pet. Kao, jesi ti dominantan, ali igraš loše za momčad. Upozorio me tada na sve što moram popraviti pa tako i da moram više trčati, igrati obranu.

Katash, nekad i sam vrstan košarkaš, ključne je teme naznačio, a Perasović je pak taj koji je sve to proveo u djelo.

– Da, taj klik dogodio se s Perasom u Unicsu, kojem sam također došao s američkim mentalitetom. Peras mi je dao ono što sam uvijek tražio, a to je sve. Kad sam počeo igrati obranu, igrati za momčad, i napad mi se počeo vraćati. Zapravo, dogodilo se da smo “peglali” obranu jedan za drugoga, postigli smo veliko zajedništvo što je možda i malo čudno za momčad s toliko puno Amerikanaca.

Osim što je zahvalan glavnom treneru Perasoviću, koji ga je učinio moćnim igračkim strojem, Mario zahvaljuje i njegovu pomoćniku Mili Karakašu.

– Ja sam “peglao” Milu toliko da sam vjerojatno utjecao na njegovu formu više od sveg onog njegova rada u teretani i na pokretnoj traci. On je mene naučio igrati leđima košu, vidio je da to mogu pa smo razvijali taj element kojim mogu ostvariti prednost.

A netko iz Reala sve je to pratio pa mu je stigao poziv iz kraljevskog kluba.

– Kad je počeo rat u Ukrajini, relativno brzo nakon toga postalo je jasno da neće biti ništa od ruskih klubova u Euroligi, stigao mi je i poziv iz Reala. A u takvim okolnostima to je bila ponuda koja se ne odbija.

A da ju je kojim slučajem odbio, možda nikad ne bi bio klupskim prvakom Europe, i to s važnom ulogom.

– Sjećam se da su u četvrtfinalu s Partizanom svi bili protiv nas i to nas je dodatno zbližilo. Bila je to samo potvrda teze da se naslovi osvajaju sa skraćenim rotacijama jer su tako uloge jasnije definirane i momčad dobije na većoj homogenosti.

Nakon što smo došli do njegovih najvećih trenutaka, Marija smo zamolili da odvrti film svoje karijere, od djetinjstva i dubrovačkih dana, kada je vrlo mlad, zbog svog iznimnog talenta, napustio rodni grad.

– Sjećam se da su me s 14 godina mama i tata posjeli kod kuće onako kako dotad to nisu činili. Znam da nisam nikoga pretukao, da nisam napravio nikakav problem u školi jer sam bio dobar, no vidim da je nešto ozbiljno. Vidim da su neki papiri na stolu i shvatim da su stigle ponude za moj prelazak. Jedna je bila od Benettona, a druga Zagrebova. Dvojba je bila izvan države ili unutar države i na kraju su izabrali Zagreb, što je tada bila dobra priča. Naime, Šarić, ja i ostali mladi igrači dovedeni smo da bismo jednog dana, kada Zagreb bude igrao Euroligu, bili nositelji te momčadi.

Po dolasku u glavni grad, nije mu bilo lako.

– Prva dva mjeseca nisam mogao doći k sebi. Trener Tesla razvaljuje nas na treninzima, a ja sam došao sa stavom “dajte mi loptu i svi se raširite”, nisam igrao timski. A kad sam se priviknuo na takav način rada, postao sam maksimalno zahvalan treneru Tesli, direktoru Božaniću i utemeljitelju kluba Pepsiju.

Mladi gospar bio je toliko motiviran da je isprva čak i pretjerivao s količinom rada.

– Bilo je dana kada bih, eskivirajući školu, koja mi je uvijek bila popodne, trenirao cijeli dan. U osam bih bio s Teslom, u devet i pol sa seniorima, u podne bih bio s kondicijskim trenerom, u 15.30 bio bih drugi juniorski, u pet seniorski. Sve bih to odradio i bez tuširanja odjurio iz Trnskog u Sopot, gdje je Tesla držao juniorski trening. Forsirao sam to dok nisu krenule migrene pa sam odlučio raditi sam svoj zadani program, a svaki put kada bih mogao preskočiti školu, radio bih ekstra treninge.

U tim formativnim godinama Mario je uspio odoljeti izazovima velikoga grada.

– Ja do danas nikad nisam izašao u noćni klub. Znao sam što želim postići i nisam se dao smesti. Zarana sam sazrio.

Ideja čelnika Zagreba o Šariću i Hezonji kao nositeljima euroligaških “mrava” pada u vodu u ljeto 2012. kada obojica supertalenata napuštaju klub iz Trnskog. Šarić će se, nakon izvjesnih peripetija, preseliti u Cibonu, a Hezonja se zaputio u veliku Barcelonu. A ondje je, uz izuzetnu radnu etiku, sve početne teškoće prebrodio.

– Relativno brzo na leđa mi se nakačio trener Xavi Pascual što je bilo jako dobro za mene jer je on pratio svaki moj korak i htio me odgojiti u pravom smjeru. Sva sreća da sam došao s takvom radnom etikom jer na svoje oči sam vidio kako neki talenti otpadaju. Ili se nisu priviknuli, ili ih je povukao grad ili su imali fokus na nešto treće. Sjećam se kako sam tada radio s kineziterapeutom Sašom Baščevanom, za jednu Novu godinu nas je posjetio sa suprugom. I moji su s njima izašli na doček, a ja sam ostao doma, uz knjigu i laptop, jer sam htio biti naspavan za sutrašnji trening. Ništa me nije moglo skrenuti sa zacrtanog puta.

A dio tog plana bio je otići u NBA ligu što je prije moguće.

– Nakon dvije teške sezone u trećoj sam već dosta igrao, nakon čega sam odlučio izaći na NBA draft. Imao sam s Barcelonom ugovor na tri plus četiri godine pa sam došao u ured treneru koji mi je kazao: “Ako ostaneš, ovo je tvoja momčad.” Imao sam te sezone odličnih utakmica, pa tako i onu u Manresi s osam trica, no sve ipak nije bilo kako sam ja htio. I tada opet dolazi do izražaja taj moj stav da sam ja najbolji na svijetu u svom naraštaju, da sam prvi pick drafta.

A te 2015. na draftu su prije njega izabrani Karl-Anthony Towns, D’Angelo Russell, Jahlil Okafor i Kristaps Porzingis.

– Već tijekom sezone znalo se da Minnesota, koja bira prva, hoće Townsa. A meni je bila želja da me izaberu Lakersi, koji su birali drugi i kod kojih sam, prije drafta, prošao sva mjerenja. No kako su Russell i Okafor na faksu igrali jako puno, ali i Porzingis u Sevilli, mene je na kraju izabrao Orlando kao peti pick. Sugerirali su mi da bi za mene zbog trenera i situacije u momčadi bilo najbolje da me, kao deseti, izabere Miami, no tu se opet nametnuo moj stav koji nikome ne priznaje da je bolji od mene. Jer, ako sam peti, to znači da sam bolji od ovih od šestog do desetog mjesta, a igrom ću dokazati da sam bolji i od ove prve četvorice.

Danas je svjestan da se zaletio jer ga je htio i Pat Riley, tada predsjednik Miamija, veliki NBA meštar, višestruki prvak s Lakersima, čovjek kojem su mediji, zbog njegova stila odijevanja i zalizane frizure, prilijepili nadimak “Kum”.

– Glupost je bila tako gledati na to. Neovisno o novcu, moraš uvijek birati momčad koja je za tebe najbolja. A Miami me htio, što dokazuje i moj susret s Patom Rileyem, koji se dogodio u luksuznom hotelu “W”. Našli smo se u nekoj zamračenoj sobi u kojoj sam prvo primijetio prsten NBA prvaka. Čovjek sjedi u fotelji i vrti svoj prsten po stolu. Za mene kao klinca to je bila filmska scena.

A kada je doista kao klinac došao u Barcelonu, imao je sreću što ga je u toj momčadi dočekao njegov sugrađanin, tada jedini Dubrovčanin koji je ikad izabran za hrvatskog košarkaša godine.

– Ja sam u Barcelonu došao kao najbolji junior svijeta, a došao sam u jedan od pet najboljih klubova Europe. U početku mi je Ante bio jako bitan jer je on smirivao trenera Pascuala, koji me znao i potjerati kući s treninga. Ante je tu bio moj štit.

Sada se pak našao u situaciji da u Realu nekome bude štit, i to 14-godišnjem sunarodnjaku Toniju Garmi.

– Prije nego što će njegov otac potpisati ugovor s Realom, ja sam ljudima iz kluba kazao da, ako potpisuju maloga, moraju dovesti i njegova oca. Premda Real nema tu praksu, ja sam na tome inzistirao jer sam neke stvari i sam prolazio i znao o čemu govorim. Što se pak Tonija tiče, on se može razviti na sto načina i nema smisla sada pričati hvalospjeve. Vidio sam da dribla, šutira, da ima poteze i neka samo nastavi trenirati jer s Realovim programom, ako si posvećen, ne možeš propasti.

Kad je pak naš sugovornik, u ljeto 2022., stigao u Real, ondje mu je srdačnu dobrodošlicu poželio Luka Modrić.

– Kad smo u Madridu, vidimo se gotovo svaki dan jer smo obično zajedno na ručku u Realovu kampu. On je Bog. Nema tko ga ne voli. Obožavaju ga. Skroman je, pristojan i dobar prema svima. Igračina.

Hoće li i na jesen Hezonja biti igrač Reala, ostaje vidjeti. No što ako preko Atlantika stigne “nemoralna ponuda” igraču koji, prema treneru Perasoviću, po svojim mogućnostima pripada NBA svijetu.

– doista je suludo vidjeti koji sve igrači igraju za deset puta veće ugovore od mog. No meni je cilj osvojiti sve u Europi i da tek onda idem na višu razinu. Prvakom Europe postao jesam, no ove godine imam priliku to udvostručiti.

Kao netko tko ima po pet sezona Eurolige i NBA lige, Mario je prava osoba da nam usporedi ta dva natjecanja.

– Ja sam prvi mislio da bi moj Real pobijedio većinu NBA klubova. Čak sam znao govoriti u svlačionici da mi navedu deset američkih NBA igrača koji bi mogli dominirati u Euroligi. No onda se dogodilo gostovanje Dallasa kod nas, gledam ja njihovo zagrijavanje i tu završavaju sve moje usporedbe s NBA ligom. Njihov “size”, to kako oni izgledaju, s kojim ritmom igraju, to je nešto što mi nemamo. Euroligaška košarka većinom se svodi pet na pet, a NBA momčad te slomi snagom i ritmom.

Zanimalo nas je i kakav je njegov stav o zvijezdama NBA momčadi, onima koje imaju najveće ugovore i sve ovlasti. Može li ijedan igrač u Europi u svojoj momčadi imati takve “lovačke dozvole” kakve imaju košarkaši s etiketom “franchise player”?

– Ne razumijem te igrače kada pored takvih ugovora i ovlasti počnu cmizdriti jer bi htjeli imati sastav za naslov, a ako to ne dobiju, onda žele da ih se razmijeni u drugi klub. Pa ako ti je netko dao toliki novac, valjda ćeš ostati u tom klubu do kraja i pokušavati osvojiti s onim što klub ima.

Kao bivši, a možda i budući, NBAevac, koliko prati zbivanja u američkoj profesionalnoj košarci?

– Otkako sam otišao, ne pratim. U početku sam to činio namjerno, a onda sam došao do toga da me ne zanima. No zato pratim sve lige u Europi. Pratim i hrvatsku Premijer ligu. Gledam svaku utakmicu Dubrovnika, gledam Alkar, Dubravu...

Vidi li sebe kao nekoga tko bi neku veteransku sezonu odigrao za matični mu Dubrovnik?

– Ja se nadam što dulje zadržati svoj igrački “prime”, ali svojima sam rekao da ću, prije nego što se ostavim košarke, s 40 i nešto igrati za Dubrovnik. Prije toga želim ostvariti jednu drugu želju, a to je da jednu sezonu odigram za Boca Juniors. Rekao sam to i klupskom kolegi Campazzu. Argentina mi je nekako draga zemlja, ludi su kao i mi. Neki dan gledao sam utakmicu njihova doigravanja, igraju u Bomboneriti, bila je krcata. Fantastična atmosfera.

Šarić je pravi kapetan

A bit će ovog ljeta krcata i dvorana u Pireju, gdje će Hrvatska igrati kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u skupini, s Antetokounmpovom Grčkom i Dončićevom Slovenijom, koja izaziva strahopoštovanje.

– Najbitnija stvar je ovdje da to nije NBA, nego ozbiljna europska košarka u kojoj je teško dobiti prevagu sa samo jednim igračem kao što to u NBA ligi prolazi. Ovdje pak uvijek prolazi najbolja momčad i zato imam veliko poštovanje prema Slovencima i onome što su učinili one godine kada su postali prvaci Europe. Oni su tada demonstrirali veliko zajedništvo.

Za domet te reprezentacije više od svega važna će biti kemija unutar momčad, a nju će formirati tri nositelja igre – Dario Šarić, Ivica Zubac i Mario Hezonja, koji ističe:

– Šarić i ja znamo se 15 godina i znamo se do srži, što igrački, a što izvan terena. Odrastali smo zajedno kroz Zagreb i reprezentaciju. On je dokazao da ne moraš biti najbolji strijelac, skakač, asistent, što je on sve bio u mlađim uzrastima, da budeš vođa. Po tom pitanju pravi je kapetan jer ima velike socijalne sposobnosti. Zupca sam upoznao kasnije i uvjerio sam da je izvanredan momak, poput Šišija, spreman sve učiniti za momčad. Puno nam znači u reprezentaciji sa svojom visinom i obranom, ali i napadom, no to nije ništa naspram onoga što će tek pokazivati. Mislim da smo nas trojica i svi ostali dečki prava klapa.

Na kraju razgovora zanimalo nas je u kojem mu je od gradova u kojima je igrao bilo najbolje živjeti.

– Najbolje mi je bilo u Kazanju. Tamo je zimi bio minus s dosta snijega i meni to odgovara. Ja sam rođen u Dubrovniku, no nije mi ni do mora i sunca, više volim hladnoću i snijeg. Živjelo se lijepo i u okolici Portlanda, pa i u Orlandu, samo tamo je jako velika vlaga. Netko ti pokuca na vrata i čim mu otvoriš, preznojiš se. Lijepo mi je i u Madridu, gdje imam kuću.

A gdje bi volio živjeti nakon karijere?

– Ona šuma koju sam spominjao i dalje mi je u planu. Sa psima. Možda neki misle da sam čudak, no ja bih doista nakon karijere volio živjeti u nekom nenaseljenom okruženju. U sportu vam je okruženje nerijetko dosta lažno. Čovjek uživa u sportu sve dok mu u život ne uđe novac, a čim se to dogodi, odmah nastane kaos. Čim te se novac dotakne, ljudi oko tebe odmah pokažu pravo lice. I zato bih volio živjeti, recimo, u Hrvatskoj, negdje na osami. Možda i u Americi, ali nisam siguran. Zapravo bilo bi idealno šest mjeseci ovdje, a šest tamo.

S obzirom na to da se nedavno oženio, Marijev izolacijski plan morala bi podržati njegova supruga.

– Razmišljamo dosta slično. Ona uvijek kaže da joj se sviđa život koji živimo, da nismo ovisni ni o kome i da možemo pomoći ljudima. Mi jesmo dobri s mojim suigračima i njihovim partnericama, no ne idemo baš na obiteljska druženja. Usredotočeni smo na moju košarku i vlastite živote. •

Čovjek uživa u sportu sve dok mu u život ne uđe novac, a čim se to dogodi, odmah nastane kaos. Čim te se novac dotakne, ljudi oko tebe odmah pokažu pravo lice, upozorava Mario

Mario Hezonja fizički je moćan igrač koji doslovce može zakucati preko svakoga