Proplivao sam najkasnije od svih vršnjaka, sa šest godina, strašno sam se bojao mora, poput Vlaja
nema pravo oduzeti djeci radost da slave hrvatske medalje i pozdrave svoje heroje. Jako me to žalosti i bio sam strašno ljut taj dan. I ponovit ću, nije to zbog mene, jer ja ionako više volim proslaviti uz muziku, tamburaše, s našim obiteljima, kako smo i proslavili te noći kad smo stigli u Zagreb, ali postoje ta djeca, jako puno njih, koja žele zagrliti Fatovića, Kragića, Bijača ili Lončara. Ne znam tko si može uzeti za pravo da im to onemogući i to je ogromna sramota.
Nekoliko dana nakon što su se emocije slegnule, kako gledate na uspjeh koji ste postigli?
Osjećaj je izuzetan, sada sam još svjesniji da smo napravili veliku, ogromnu stvar. U dva mjeseca osvojili smo europsku i svjetsku medalju, a treba biti iskren i kazati kako se teško možemo sjetiti sličnog slučaja u bilo kojem sportu, ovo je nezabilježeno. I to smo postigli s jednom novom, nepoznatom skupinom igrača prema kojoj su mnogi gledali i komentirali je sa skepsom, posebice oni koji prate vaterpolo, pitali su se možemo li sve to izvući. Mislim da svi trebamo biti ponosni na europsko srebro i svjetsko zlato Hrvatske. Za nas u reprezentaciji, međutim, to je prošlost i ostat će jedno lijepo sjećanje. Mi moramo ići dalje, noćas sam se u četiri ujutro probudio i smišljao neki plan za pripreme za Olimpijske Igre u Parizu. To jedini način na koji možeš ići naprijed.
U čemu se točno sastojala skepsa prema reprezentaciji?
Biološki, otišla je jedna ekipa koja je vukla i zadužila cijeli hrvatski vaterpolo, igrači koju su vukli i mene i naš tim, igrači koji su znali igrati velike utakmice, igrači kojima je ući u bazen u četvrtfinalu Olimpijskih igara u Riju kao popiti kavu. Tri ciklusa vukli su nas Bušlje, Garcia, Joković i niz vrhunskih igrača koji su nakon Tokija bili potpuno prazni i potrošeni, među njima i Lončar kojeg sam ipak nagovorio da se vrati, bili su prazni i potrošeni, a imaju i svoje obitelji. Možemo izgubiti tu utakmicu, ali ja ih vidim, oni vladaju situacijom kad ulaze u bazen. Došli su neki drugi klinci za koje ljudi možda nikad nisu čuli i koji u tom momentu nemaju ni ime ni tržišnu vrijednost, od Žuvele do Kragića, da ih ne nabrajam redom. Logično je da se pojavila skepsa oko njih, pa iskreno ni ja nisam do kraja vjerovao, ne zbog toga što ne vjerujem tim momcima, već zato što to jednostavno više nije bila ista reprezentacija, nisam znao kako bi reagirali u četvrtfinalu Olimpijskih igara, nisam prošao s njima kroz to. A čekalo nas je Europsko prvenstvo u Splitu, u jednoj ludoj, zaista nezaboravnoj atmosferi i naravno da me mučilo hoće li izgorjeti u svojoj želji ili će ih to sputati. Možda skepsa nije do kraja točna dijagnoza, jer puno komentara dolazi od onih koji ne poznaju materiju, ne poznaju vaterpolo i problematiku unutar sportske grupe.
Jeste li se ikada našli u situaciji da ste pomislili i sami odustati?
Pitao sam se, naravno. Nekorektno je biti izbornik deset godina i naći se u poziciji da taj posao odrađuješ. Pitao sam se to 2022. godine kada je ova, tada potpuno redizajnirana reprezentacija igrala prvi svoj zajednički turnir u Podgorici, kada je u momčad ušao ruski igrač Harkov, a tada još nije dobro ni govorio hrvatski jezik… Pitao sam se mogu li ja i nakon deset godina s jednakim žarom odraditi posao. Nikada u svojoj karijeri, od Solarisa, preko Herceg Novog, preko mlade reprezentacije koju sam vodio nisam bio u toj poziciji, uvijek sam sebe davao maksimalno. Sada sam se prvi put zapitao mogu li naći tu snagu. I hvala Bogu, pronašao sam je. Vjerojatno zato što mi u životu, nažalost, nikada ništa nije bio poklonjeno i za sve sam se morao dobro namučiti. I tako, zasukao sam rukave zajedno sa suradnicima i krasnim momcima koji su prihvatili moje ideje. Bilo je proklizivanja, nesporazuma, teških trenutaka, ali pronašli smo kemiju. Mi smo uistinu jedna obitelj.
Po modelu koji je u nogometu ustrojio Zlatko Dalić?
Nije to tek obična fraza. Nakon što smo postali svjetski prvaci, ručao sam s izbornikom Dalićem u društvu naših obitelji i tada smo se opet prisjetili koliko je taj pojam važan. Razgovarali smo o njemu i prije Dalićeva SP-a u Kataru. Ako nekog igrača moraš potezati za rukav da dolazi igrati za reprezentaciju, to je osuđeno na propast. Igrači moraju na pripreme dolaziti sretni. Danas sam izuzetno ponosan što sam ja uspio stvoriti jednu takvu grupu igrača koja mi vjeruje, a ja njih volim. To su moja djeca, ja za njih ginem, a oni meni to vraćaju na najljepši mogući način.
Dalić je sigurno itekako svjestan da je izbornička funkcija puno šira i kompleksnija od trenerskog posla u klubu, no i vi ste na svojoj koži osjetili da ponekad zbog zajedništva u reprezentaciji moraš maknuti one najbolje...
Da, bilo je to 2016. godine na našem predokupljanju za turnir u Riju, ona sjajna reprezentacija koja je kasnije igrala finale Olimpijskih igara i iz koje sam isključio Paškvalina, Obradovića i Sukna. Zbog jedne mladenačke želje za nečim drugačijim ogriješili su se o disciplinu, a od Sukna sam tražio da se ispriča cijeloj javnosti i hrvatskom vaterpolu. Legendarni srpski trener Svetislav Pešić izrekao je rečenicu da ekipu ne čini najboljih 15 igrača, već 15 igrača koji najbolje zajedno funkcioniraju. To su stvari na koje morate reagirati. Kada vidite da niti zajedništva pucaju zbog nekih igrača, vodim se Pešićevim riječima, a to mi je i nit vodilja u cijelom životu. Sve je u toj rečenici svedeno. Nije lako biti izbornik kada ti u reprezentaciju dolaze najbolji igrači na svijetu. U početku sa Sandrom Suknom, koji mi je danas poput sina, nisam najbolje funkcionirao niti je on prihvaćao neke moje zamisli. Izbornik mora pronaći ispravan put kako najbolje na svijetu uklopiti u jednu momčad, jer Zlatko Dalić neće naučiti Luku Modrića kako se igra nogomet, niti ću ja to naučiti Lorena Fatovića. Ali ja mogu, odnosno moram omogućiti da klapa funkcionira, da Loren ne poludi kad Marinić Kragić promaši zicer ili ga Bijač ne obrani. Loren mora kazati – idemo dalje, još jače. Nema zamjerki, kada sam u tome uspio, ja sam uspio, napravio sam veliki posao.
U Splitu smo vidjeli puno emocija kod igrača koji su stigli na doček, Jere Marinić Kragić ispratio je i zadnjeg navijača, pa i radnike koji su montirali pozornicu za doček na Rivi, baš nikoga nije odbio za potpis ili fotografiranje.
Naravno, to su iznimno skromni momci od kojih velika većina završava fakultete uz to što igraju vrhunski vaterpolo. A budimo iskreni, nema tog sporta koji je toliko naporan kao vaterpolo. Kad je Davor Šuker jednom prilikom bio sa mnom na utakmici u Rijeci, još u ulozi predsjednika HNS-a, kazao mi je: “Dragi prijatelju, ja ne mogu vjerovati što je ovo.”
Šteta što nije i televizičniji sport pa da se to može prikazati gledateljima.
Da, to je veliki problem, kao i neadekvatni bazeni koji su često premali, to nisu prave arene. Iako, kad god igramo završnice velikih natjecanja u velikim arenama, one su do zadnjeg mjesta pune. Ulaznica za finale u Parizu već se teško može pronaći.
U Hrvatskoj se često može čuti podcjenjivanje, kao da vaterpolo igraju samo tri ili četiri zemlje.
To je krenulo od jednog visokog sportskog dužnosnika, koji u životu nije potrčao, on je to izjavljivao. Naši vaterpolisti su veliki profesionalci i svjetske zvijezde.
Koliko vas je život na ulici u Šibeniku izgradio kao trenera?
Jako puno. Dolazim iz skromne obitelji u kojoj za mene i sestru nikad nije bilo ničega previše, ali bili smo sretni. Otac je bio vatrogasac u tvornici TEF, majka je bila domaćica koja nas je budno čekala da dođemo iz škole. Imao sam najdivnije djetinjstvo na svijetu. Trenirao sam svakodnevno, tukao se na ulici, a onda bi me otac još remenom istukao kada bih se vratio kući. Strašno sam ponosan na taj dio svog života koji me izgradio. Po cijele dane bili smo na ulici, igrali smo graničara ili košarku, bio je tu i moj Miro Jurić, košarkaš Šibenke, uživali smo u svakom trenutku na ulici, izletjeli bismo iz kuće čim bismo napisali domaći rad. Na treninge u Solaris hodao sam pješke, to je nekih pet-šest kilometara, i to je bilo najnormalnije u to vrijeme, a danas je nezamislivo. Nismo imali automobil i ja sam pješačio, na temperaturi od 40 stupnjeva dva put dnevno do bazena u Crnici, nije mi bilo teško. Otac bi me čekao kraj bazena sa sendvičem od mortadele i narom, tako se zvao svaki sok koji je bio žute boje. Kad sam imao 16 godina, kupio sam si prvi motor, i to je bio spektakl.
Kako je uopće počela priča s vaterpolom?
Proplivao sam najkasnije od svih vršnjaka, poput Vlaja sam se strašno bojao mora. Sjećam se da sam imao oko šest godina kada sam prvi put zaplivao, bio sam s ocem u Solarisu. Već s osam i pol godina počeo sam igrati vaterpolo. Kriv je moj prijatelj Pero Šarić, jedan od najvećih talenata tog doba, najbolja lijeva ruka. Htio sam biti kao on. Nevjerojatno sam brzo napredovao, već s 12 godina igrao sam na turniru Bratstvo i jedinstvo za hrvatsku reprezentaciju, s 15 sam priključen prvoj ekipi Solarisa, bio sam dvostruki europski prvak s mladom reprezentacijom, onda i svjetski prvak, sve se odvilo jako brzo, iako sam u dobi od 17 godina upoznao i drugu stranu života, izlaske, cigarete, bilo je tu gluposti. No uvijek sam bio predan vaterpolu i uvijek sam ga neopisivo volio. Trening je bio svetinja, nikada u životu nisam propustio trening, ja ne znam što to znači. Posebno se sjećam predivne ekipe mog Solarisa iz 1993. godine, bili smo strašna klapa: Toni Šupe, Denis Šupe, pokojni Renato Vrbičić, pa mlađi igrači poput Komadine…. Borili smo se za prvaka Hrvatske s puno manjim budžetom od Mladosti, na bazenu koji prima 600 ljudi natiskalo bi se uz bazen i po tisuću i pol gledatelja. Lolo Knežević bio je predsjednik, imali smo osigurane i premije za pobjedu, ali nitko od igrača nije ih uzimao, već bismo sve potrošili u druženju sa ženama i curama, u restoranu Uzorita kod našeg Tonija. Po tri-četiri tisuće maraka potrošili bismo u cijelu noć.
Prije toga, nesretne 1991. godine, dobili ste poziv iz Crvene zvezde i napravili za to vrijeme basnoslovni transfer. Možete Ii se prisjetiti tog doba u Beogradu?
Bio je to zaista veliki transfer i u nogometnim okvirima, ali nažalost dogodio se rat. Nije se ugodno vraćati u to vrijeme, već se sve dobro zakuhalo i nisam ni sekunde dvojio. U Šibeniku u bili moji roditelji i moje sve. Nije bilo nikakve šanse da se taj angažman nastavi iako moram kazati da mi je u Beogradu dotad bilo predivno. Imao sam te i danas u toj svjetskoj metropoli imam prijatelje i odlazim rado, ali u ono vrijeme, kad sam imao 20 godina i tek sam kretao u život te sam zaradio prvi novac, bio je to za mene veliki šok. Ljudi u Upravi Zvezde nisu mi zamjerili kada sam otišao. Čekali su me u srpnju 1991. godine na pripremama na Kopaoniku, a ja sam ih pitao: “Ljudi, jeste li normalni, u Skradinu su već padale bombe, već se dogodilo i Borovo Selo…”
Došli ste iz Beograda i obukli vojnu odoru, postali ste umjesto Zvezdina napadača – hrvatski branitelj. Je li vam bilo teško prekinuti karijeru?
Da, bilo je izuzetno teško, grozno vrijeme. Prijavio sam se dragovoljno s legendarnim Cukijem i ostao do 11. mjeseca. Potom sam otišao u Švicarsku i nastavio karijeru, jednostavno sam shvatio da je vaterpolo moj život i da od njega moram živjeti. Ludo sam obožavao taj sport, bio je moj cijeli život. Ali zbog rata se sve preokrenulo u sekundi, propali su mi veliki transferi i završio sam u Švicarskoj, zemlji u kojoj vaterpolo praktički ne postoji. Izdržao sam dvije godine, ne znam kako, prošao sam opet kroz pakao, trenirao