Imamo najljepšu zemlju na svijetu, samo mi smetaju nekompetentni ljudi na pozicijama na kojima ne znaju raditi
nerv od tragedije do euforije, mislim da bi sve skupa trebalo biti normalnije i da imamo razloga biti ponosni na naše sportaše i njihove uspjehe. Ne znam u kojem to segmentu društva imamo uspjehe kao u sportu. Ponosan sam na činjenicu da sam veliki prijatelj sa Zlatkom Dalićem, Stipom Pletikosom i Marijanom Kustićem, mi svakodnevno komuniciramo. Nikad više ne smije se ponoviti ovo što se dogodilo našoj reprezentaciji, kao što se nikada više ne može ponoviti da pljujemo po reprezentaciji nakon prvog neuspjeha, a bili smo drugi i treći na svijetu. Ako zaboravimo što su Dalić i ti momci napravili za Hrvatsku i ovo što su napravili moji dečki, onda kao narod ne vrijedimo ništa. Nećemo uvijek biti prvi, ali ne znam što se mora dogoditi da sutra budem kritičan prema jednom Luki Modriću, pa da je najgori na terenu. On će uvijek ostati moj heroj kojem ću se nakloniti. Mi tek moramo shvatiti veličinu tog momka i sportaša koji je i svojim ponašanjem izvan terena zadužio cijelu zemlju. Jednom sam u Srbiji u jednom sportskom društvu objašnjavao zašto naša reprezentacija postiže uspjehe, a oni to ne mogu. Pa iako imaju strašne igrače koji jako puno koštaju, oni nikad nisu bili prvaci Europe, nisu možda bili ni prvaci države, dok Modrić ne može ni pobrojati svoje trofeje i taj je pobjednički duh, zajedno s izbornikom i suigračima poput Ivana Perišića i ostalih, prenio na reprezentaciju.
Koliko je u tome ipak presudna uloga izbornika, jer Modrić je osvajao trofeje u klubu i prije dolaska Dalića.
To sam upravo maloprije objasnio, igrač u izborniku mora prepoznati zaštitnika, ali i onog koji donosi teške odluke. A najteže je za izbornika kada nekoga mora otpisati. Za Pariz se pripremamo s 20 igrača, a vodimo ih 13. Sjećam se kakav sam pakao prošao kada sam prije Rija otpisao Buljubašića i Muslima, ali netko mora otpasti. Bio mi je toliko teško, kako reći jednom prvaku svijeta da ti više ne treba. I u Savezu su mi govorili da sam lud, jedva sam se branio od poziva, ali nema tu starih zasluga, igraju oni koji su najbolji u tom momentu.
Odluke donosite samostalno?
Da, ali tek nakon dogovora sa svojim suradnicima, od Pere Kuterovca koji nema veze s taktikom, do mog Jure Marelje i drugih, svakog pitam za mišljenje, a odluku donosim ja i to je lako provjerljivo. Sreća je da u Savezu imamo čovjeka poput Perice Bukića, on je 2004. godine dovukao Ratka Rudića u hrvatski vaterpolo, nekoliko godina tražili smo put, a onda je stvoren sustav te od 2007. godine kreće razdoblje osvajanja medalja. To je plod sustava. I dotad smo imali vrhunske trenere, zar ćete kazati da Veselin Đuho ili moj Zoran Roje nisu vrhunski? No nije bilo medalja, a sada ih imamo u puno žešćoj konkurenciji. Imamo sustav zahvaljujući Perici. Ima dana kada se posvađamo i ne razgovaramo, ali to obično završi onom: “Što si tvrdoglav, p... ti materina, kao da si iz Šibenika.” Sve to radimo u interesu hrvatskog vaterpola.
I radite dobro, očito. Kako je bilo doći na poziciju Ratka Rudića?
Tri godine bio sam njegov suradnik, od 2009. do 2012. godine. Paralelno sam radio u Jadran Herceg Novom, bio sam prvak s mladom reprezentacijom, ali školu sam odradio s Ratkom. I sada ću prvi put to javno reći: bilo je mnogo situacija kada bi me prije velikog turnira, nakon priprema, ostavio kod kuće. Radili bismo mjesecima, a onda bi mi Ratko prije puta kazao: “Ti ostaješ doma.” I nikada mu to nisam zamjerio, a nije mi bilo lako. Ide se na SP u Šangaju, a ja ne idem, ide Kobešćak ili tko je već sve bio. Europsko u Zagrebu, a meni Rudić kaže: “Ti ideš doma.” Shvatio sam to kao ulaganje u sebe, iako su to zbilja teški trenuci. Dođe ti da sve potjeraš u neku stvar. Mnogi bi odustali, ali ja nisam. Danas Ratku mogu samo zahvaliti na svemu što me naučio. Moja je odluka da s Hrvatskom u hotel mogu ući samo Ratko i Perica, mislim da sam vam time sve kazao. Ja sutra mogu i otići, ali dok imam svoje igrače koji me grle, ne treba mi nitko, ni Ratko, ni vi, ni svi ovi majstori koji nas kritiziraju. Nemojte me krivo shvatiti…
Igrači su vam poput vlastite djece, a posebno emotivna bila je fotografija s dočeka u Šibeniku gdje se dječak drži za vašu medalju, a vi ga gledate sretni i ispunjeni. No prepoznat će oni koji vas poznaju i uvijek bol u vašem pogledu jer tragično ste izgubili Tenu, vašu malenu kćerkicu koja je stradala u tragediji koju je i danas teško objasniti. Kako ste izdržali?
To znaju samo oni koji su to doživjeli. Ne postoji ništa što se može mjeriti s tim. Ostao sam bez oca i majke, ali to je nešto prirodno. Ubilo me kad su umrli, ali opet je prirodno. No kada ti netko oduzme dijete na jedan tragičan način, kad se ne stigneš pripremiti, kad nema bolesti ni hvatanja za zadnju slamku spasa, što je također svoja vrsta tragedije… A nama se dogodilo da u jednom momentu imamo kćer, a u drugom momentu nje više nema. Pa kažeš životu: p... ti materina... Ajde ti to prihvati i ostani normalan. Dogodio se nakon te tragedije još niz gadarija s ljudima koji su u tom činu sudjelovali. Ne kažem da je bilo namjerno, ali sudjelovali su, krivi su za ubojstvo, postoje i sudske presude, a onda doživiš da taj čovjek za godinu dana šeta rivom uz svoje dijete. Ali moraš ići dalje, proći pokraj tog mjesta gdje je tvoje dijete stradalo kao da se nikad ništa nije dogodilo. Neka je njihovo dijete živo i zdravo, od srca to želim, ali na ovom svijetu postoje i ljudi koji su u biti čiste zvijeri. Bilo je užasno teško, preispitivali smo se zašto se to dogodilo baš nama. Vaterpolo me spasio, po deset sati dnevno bio sam na bazenu. Upravo zbog toga danas ne mogu vidjeti nepravdu prema djeci, ne daj Bože da vidim neke roditelje kako viču ili tuku dijete, to ne mogu izdržati, ne mogu čuti dječji plač.
(Cijeli video intervju Ivice Tucka možete pogledati na portalu, Facebook stranici i YouTube kanalu Večernjeg lista)