U cijeloj Lici živa je vilinska tradicija i priče o nadnaravnim bićima

MANJA KOSTELAC-GOMERČIĆ U KNJIZI “LEGENDARICA” ZAPISALA JE USMENU PREDAJU GACKE, LIKE, KRBAVE I SENJA

Što znači voljeti svoj kraj toliko snažno, žarko, duboko, široko i mudro da to onda postane i vizionarski, svjedoči krajem prošle godine objavljena knjiga “Legendarica”, u kojoj je njezina autorica, uloživši neizmjeran trud, energiju i vrijeme, prikupila i zapisala usmenu predaju Gacke, Like, Krbave i Senja. A da ostanemo u duhu napisanog na tim stranicama, reći ćemo kako je ta ovodobna vila i žena-zmaj, jer baš objedinjuje i utjelovljuje obilježja i jednog i drugog mitskog bića, profesorica hrvatskog jezika i književnosti Srednje škole Otočac, nekadašnja radijska urednica i novinarka, predsjednica lokalne kulturne udruge Baštinica i još mnogo, mnogo toga – Manja Kostelac-Gomerčić. Eeeee, da nam je takvih ljudi više!

Kako je nastala “Legendarica”, posebice stoga što ste metodologiju prikupljanja usmene predaje za ovu knjigu nazvali – stihijskom?

U nekom trenutku osvijestila sam kako je zaborav opak i moćan, onako zastrašujuće kao u “Zapisima o morskom psu”, i da priča kopni poput snijega. Reći će se, nije nikad ni bila, a povijest će se ponavljati. Ne danas, nego jučer mora(lo) se zapisati, scripta manent. Taj jaki poriv nagnao me da se pokrenem, jer neće nitko drugi. I nema tko drugi, a usmena predaja nestaje naočigled, i to malo što je ostalo. Dvoumila sam se između slikovnice za male i velike i stručno-znanstvenog rada. Prvo je bilo preskupo, drugo nezanimljivo širem čitateljstvu. Htjela sam izvući najviše što se može u vrlo kratkom vremenu. Odlučila sam se za nekakav hibrid koji će biti ilustrativan, zanimljiv, reprezentativan u izboru, čitljiv i dostupan svima, a istovremeno iskoristiv za buduće znanstvene priloge. “Kocka je bačena” prošle godine. Uputila sam javni poziv stanovnicima Ličko-senjske županije putem lokalnih medija, kao i globalne mreže, da pokušamo zajedno prikupiti što je još ostalo od narodne predaje u našim mjestima. Za takav potez imala sam dobro zaleđe – od 2005. motivirala sam učenike u srednjoj školi u Otočcu da među starijim ukućanima pokušaju doznati neku legendu i da je donesu u školu. Projekt smo zvali Tajanstvena baština. Prikupljeno je tako 80 legenda iz Otočca, Brinja, Senja, Vrhovina, Korenice, već otkuda dolaze naši učenici. Odaziv na Facebooku pak bio je iznad svih očekivanja. Fejsbukovci, sada su to srednje i starije generacije, revno su sudjelovali i pratili objave naše stranice Baštinica. Osim toga, nekoliko vrlo angažiranih sakupljača na terenu odradilo je izvanredan posao, u Gospiću prof. Anela Serdar Pašalić i Dražen Bistrović, u Otočcu Jelena Benčić, Ljiljana Bogdanović, Dragica Rogić, Milan Gomerčić Šoleta, Angela Kranjčević… S obzirom na to da su neke ranije zapisane tipične legende danas nepoznate stanovnicima, a i nismo doprli pozivom do svih dijelova Ličko-senjske županije jednako, proučila sam dostupnu literaturu i arhivske zapise te prebrala još desetak reprezentativnih priča. Knjiga je oblikovana u tri mjeseca.

Uz te odrasle sakupljače i kazivače, popis učenika sakupljača tih legenda i priča skoro pa je najdulji. Jeste li zamijetili kako je i koliko to istraživanje, prikupljanje i razgovor mladih sa svojim starijima, bakama i djedovima, roditeljima, susjedima, a onda i s vama o tim davnim, mističnim vremenima utjecalo na njih same?

Sjetite se sebe dok ste bili jako mladi, priče starijih spadaju u rubriku “to me najmanje zanima”. Onda dođe vrijeme zrelosti kad biste sve dali da opet možete čuti te priče, jer ste ih, naravno, zaboravili, ali više ih nema tko ispričati. Među ove je učenike posijano kvalitetno sjeme, negdje će i dalje nicati. Dali su doprinos da se sačuva pripovjedna baština. Oni takvi odlaze u svijet, u potrazi za vlastitim kruhom, možda pritom jesu nekim drugim stvarima razočarani i nezadovoljni, ali nisu obezglavljeni, raskorijenjeni ni ispražnjeni. Meni se to čini jedinim što smo kao “nemoćni” pojedinci mogli dobroga napraviti.

A koje legende i priče u tom kraju prevladavaju, kakva im je tematika?

Vrlo je i dalje živa vilinska tradicija u cijeloj Lici, općenito priče o nadnaravnim pojavama i bićima. Također su jako brojne predaje o zakopanom blagu. Razdioba starine vrlo je jednostavna. Najprije su bili starinci, pa Grci (prispodobljujemo ih s Japodima, ali i s kasnijim stanovništvom), potom “Turci” (ne misli se na Turke ili islam, nego općenito na stanovnike koji su živjeli u “tursko doba”). Tek rubno nalazimo predaju o “starom narodu”, divovima Nemrima, narodu čiji pripadnici dugo žive (ne umiru). Živa je predaja o ženama spasiteljicama – babama koje su preslicama potukle “Turke”, babi Rajkovićki koja je spasila Brinje vrućom juhom, čarobnici koja je spasila Otočac, Janji koja je presudila pobjedi kod Jurjevih stijena. Potom predaje o ljekovitim izvorima. Tu su i vjerske legende, o Gospi u Gospiću, sv. Fabijanu i Sebastijanu u Otočcu, o zagonetnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na Gori…

Među 298 narodnih legenda i priča skupljenih u “Legendarici” postoji li neka vama posebno draga ili možda neka koja vas je zbog nečega jako iznenadila?

Na primjer, oduševila me pronađena predaja o dvije žene divkinje koje su na leđima donijele veliki bunar s Vitla do Gacke. Fascinantna je i priča iz Kompolja o svjetlima koja se noću javljaju iznad japodskog groblja. Točnije bi bilo da su me baš sve priče oduševile na svoj način.

Možete li otkriti zašto se u priči o “ukletoj kući” u Otočcu spominje i legendarna Nela Eržišnik?

Zato što je Nela Eržišnik, kako sama kaže, najljepše godine života provela u Otočcu, od 5. do 13. godine. Dogodovštine iz djetinjstva u Otočcu ispunjavaju trećinu Nelinih memoara “Moja tri života”. Dragocjen su izvor podataka o Otočcu iz prve polovine 20. stoljeća. Nela je u Otočcu živjela u tri kuće. Njezina kuća u Donjem gradu poznata je, a druge dvije nisu. Istraživala sam o kojim bi kućama mogla biti riječ na temelju njezinih opisa lokacija i došla do saznanja da su obje kuće srušene, a igrom slučaja u jednoj se, eto, zbio i jedan nadnaravni događaj.

U uvodu knjige napisali ste da se iz prikupljenog materijala mogu izvesti razni zaključci. Koji?

Zar nije dovoljno što sam prikupila materijal (smijeh). Ono što svaki laik nakon čitanja može zaključiti jest, primjerice, da su u bilješkama etnografa iz 50-ih godina 20. stoljeća priče ogromne, detaljne i živopisne, a današnje su izrazito kratke, reducirane. Govori to ponešto o pravcu razvoja čovjeka u digitalnoj eri. Starost legenda pokazatelj je autohtonosti stanovništva na pojedinom području, a njihov nedostatak u nekim krajevima svakako govori o novodoseljenom stanovništvu koje se identitetski nije odredilo. Ipak, metodologija nije bila dovoljno sustavna da bi se smjeli donositi krajnji zaključci. Pokušat ćemo to popraviti “Legendaricom 2”.

Skupljajući građu za knjigu kakav ste dojam stekli – shvaćaju li ljudi u današnje vrijeme vrijednost usmene predaje i pristaju li rado, možda čak i s ponosom, podijeliti ono što znaju, čega se sjećaju, pa makar se možda radilo tek o komadićima neke priče koju su davno čuli i skoro je posve zaboravili ili su pak i sami doživjeli, jer u knjizi ima i takvih primjera?

Tijekom prikupljanja nailazili smo na svakojake stavove. Neki shvaćaju svu važnost čuvanja usmene predaje. Nekima su to gluposti ili laži, nešto što mogu pričati samo “dokone babe”, pričanje o tome je kompromitiranje, čak sramoćenje. Mnogi su odabrali komotniji pristup i kazali da se ničega ne sjećaju ili da se ništa nije pripovijedalo. S druge strane, nastajanje “Legendarice” potaknulo je i nastanak pripovijesti na autentičnoj gackoj čakavštini koje smo također uvrstili kao doprinos očuvanju toga nestajućeg lokalnog govora, zaštićenog kao nematerijalno kulturno dobro RH. Sadrži “Legendarica” i priče s autentičnim ličkim štokavskim ikavskim govorom.

Iako na više od 300 stranica donosite ono što uglavnom izranja iz prošlosti, daleke i bliže, lijepo ste to povezali s današnjim vremenom, i to komentarima na Facebooku. Kako ljudi reagiraju?

Zanimljivo, nakon objave “Legendarice” mnogi je doživljavaju kao “knjigu u kojoj je nešto izvorno naše”. Ta knjiga ima neki svoj samostalni život, izrasla je iz niza sinkroniciteta i dalje se vrti na njima, a ljudi to vole. I ti komentari su zgodne slučajnosti u pravom trenutku i čine knjigu vrlo živom. Svakako zaokružuju samu legendu ili priču. A “Legendarica” se zbilja mnogima sviđa. I to je više nego dovoljno.

Prvo izdanje već je rasprodano. Kako to tumačite, a očito slijedi i već spomenuti nastavak, “Legendarica 2”?

Tisak “Legendarice” sufinancirala je Ličko-senjska županija. Preostali trošak tiska podmirili smo iz same prodaje. Za ostale troškove nije bilo novca pa je sve odrađeno volonterski, bez naknade, prikupljanje, obrada, lektura, ilustracije, fotografije, uređivanje. Zanimljivost je i da je legende ilustrirala mlada umjetnica Tea Galović iz Zagreba, koja ljetuje u Švici, tako smo se i upoznale. Tiskali smo samo 200 knjiga, ali svejedno je u današnje vrijeme neobično rasprodati – knjigu. Dalje nastavljamo volonterski prikupljati priče i legende za “Legendaricu 2”.

Kako bi se “vatra” usmene predaje održala, kako legende i priče ne bi zamrle, bile zaboravljene i zauvijek izgubljene, kako bi nam to “blago” ostalo sačuvano – što biste poručili svima, i starijima i mladima?

Živimo u jako zanimljivom povijesnom trenutku. Nećemo se igrati proroka i predviđati karakteristike novog vrlog svijeta, ali zato se možemo okrenuti poznatom u nama – javite nam se i vi, dragi čitatelji, napišite čega se sjećate, što pamtite, svaka rečenica je bitna. Kad nas jednom ne bude, zapisana priča ostaje. U svoj svojoj slojevitosti, raskoši, bogatstvu i mističnosti.