Vadim Krasnoselski Odmetnuto moldavsko Pridnjestrovlje želi priključiti Rusiji

neposredno uoči raspada Sovjetskog Saveza, pod izlikom zaštite Rusa i ruskog jezika te s potporom Moskve, naravno. I dok se Moldavija okretala Bukureštu, Pridnjestrovlje, regija s nešto manje od pola milijuna stanovnika, od kojih su trećina etnički Rusi, željela je ostati uz Moskvu. Slijedio je sukob proruskih separatističkih i moldavskih snaga sigurnosti. Prekid vatre dogovoren je u ljeto 1992., a u sklopu tog dogovora na tom teritoriju raspoređeno je oko 1500 ruskih “mirovnjaka”. Separatisti su zadržali kontrolu nad samoproglašenom Pridnjestrovskom Moldavskom Republikom, što je puni naziv te paradržave, do danas, a Moskva je dobila još jedan zamrznuti sukob u svom dvorištu, koji joj je služio za održavanje kontrole i širenje utjecaja. Za razliku od drugih sličnih sukoba u tom dijelu svijeta, moldavske su vlasti gotovo cijelo vrijeme pokušavale smanjiti napetosti održavajući komunikaciju i suradnju sa separatistima, pa i na najvišoj političkoj razini, nastojeći gospodarski integrirati pobunjena područja. Pridnjestrovlje nije priznala nijedna članica UN-a, pa ni Rusija. Čelnici Pridnjestrovlja, međutim, zadovoljili su se ulogom Putinovih marioneta.

O tome svjedoči slučaj vođe proruskih separatista u Pridnjestrovlju Vadima Krasnoselskog, moldavskog Milana Babića ili Mile Martića, kojem je zabranjen ulazak na teritorij Europske unije. Prije nego što je izabran za predsjednika Pridnjestrovlja Krasnoselski je bio na dužnosti ministra unutarnjih poslova. Čini se da je i njegov politički put odredio raspad Sovjetskog Saveza. Rođen je na ruskom Dalekom istoku 1970. godine u vojnoj obitelji, a u Moldaviju se doseljava kao osmogodišnji dječak nakon što je njegov otac prebačen u vojnu bazu u Benderu u Moldaviji. Neposredno uoči raspada Sovjetskog Saveza odlazi na studij u Odesu, ali brzo odustaje kako bi nastavio školovanje na Vojnoj zrakoplovnoj inženjerijskoj školi u Harkivu, gdje je i diplomirao 1993. godine. Međutim, odbija položiti prisegu Ukrajini, koja je 1991. proglasila neovisnost, kako bi se pridružio pridnjestrovskim separatistima i njihovim sigurnosnim snagama. Poslije prelazi u ministarstvo unutarnjih poslova, a 2007. postaje “ministar unutarnjih poslova”. Nakon toga najprije je biran u Vrhovno vijeće Pridnjestrovlja, a zatim je, 2015. godine, prvi put izabran za predsjednika samoproglašenog entiteta. Prije tri godine izabran je ponovno, uz otvorenu potporu Kremlja, i to na izborima na kojima je samo promatračima iz ruske Dume bilo dopušteno pratiti glasanje, što budi sumnju u legitimnost izbora.

Premda Pridnjestrovlje, zbog bezbrojnih spomenika iz komunističkih vremena sa sovjetskim simbolima, i danas izgleda kao golemi sovjetski muzej na otvorenom, Krasnoselski nije sovjetofil, nego monarhist, žestoki antikomunist i gotovo tipičan europski konzervativac. Krasnoselski, naime, Oktobarsku revoluciju 1917. naziva katastrofom, a boljševike smatra “izdajnicima” i “uzurpatorima”. Simpatizira monarhističke snage koje su se u građanskom ratu nakon revolucije borile protiv Crvene armije. Tako je, recimo, inicirao gradnju kapele Svetih carskih mučenika Romanovih, carske obitelji koju su pogubili boljševici, a pokrenuo je i niz preimenovanja ulica i parkova iz komunističkih vremena, vraćajući im nekadašnja imena iz carskog razdoblja. Na njegovu inicijativu uklonjen je veliki spomenik Vladimiru Iljiču Lenjinu u tvrđavi Bender.

Redovito obilježava važne povijesne događaje i osobe iz carskog razdoblja. Bavi se i vraćanjem predrevolucionarnih zastava i grbova u tamošnje gradove i mjesta, smatrajući sovjetsku simboliku nevažnom i suvišnom. Premda formiran u sovjetsko doba, Krasnoselski uvjerava da je od mladosti monarhist i da je još tada usvojio monarhističke nazore diveći se Ruskom Carstvu. Kao i većina europskih konzervativaca, i Krasnoselski podržava tradicionalni brak između muškarca i žene. Ova ideološko-propagandna zavjesa, međutim, ne može prikriti pravu narav samoproglašene republike, koja je svojevrsna tamna zona pod kontrolom ruskih obavještajaca i tamošnjega golemog konglomerata Sheriff (tako se zove i poznati nogometni klub), koji Pridnjestrovlje koriste za svoje poslovne operacije, nezakonite aktivnosti i krijumčarenje, a režim u Pridnjestrovlju funkcionira poput svojevrsnog kartela u kojem Krasnoselski i Sheriff kontroliraju sve poslove.

Moldavija je, zahvaljujući proeuropskom vodstvu na čelu s predsjednicom Maiom Sandu, kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, što Putin želi onemogućiti

Zbog toga je, unatoč činjenici da je Krasnoselski u više navrata istaknuo da je njegov krajnji cilj priključenje Pridnjestrovlja Rusiji, veliko pitanje hoće li Putin udovoljiti tim željama. Čini se, naime, da je Kremlju svih ovih godina više odgovaralo održavanje sadašnjeg statusa Pridnjestrovlja, s obzirom na to da Kremlj ima puni nadzor nad Krasnoselskim i Sheriffom, a paradržava je izvrsno sredstvo pritiska na Moldaviju, protiv koje Moskva već godinama vodi hibridni rat. Osim toga, aneksija vjerojatno dolazi u obzir samo ako Putin uspije slomiti Ukrajinu ili barem osvoji Odesu, koja je samo 70 kilometara udaljena od Pridnjestrovlja. U Tiraspolu, sjedištu samoproglašene republike, nadali su se da će Putin u prošlotjednom govoru o stanju nacije njihov apel za pomoć iskoristiti kao izliku za intervenciju ili aneksiju Pridnjestrovlja, ali Putin Moldaviju i Pridnjestrovlje u svom dvosatnom obraćanju uopće nije spomenuo.