Tesla je svoje najveće uspjehe postizao kada su ga podržavali sposobni i dobronamjerni ljudi Mark Twain postao mu je dobar prijatelj te je htio uložiti u Tesline ideje
Nakon objavljivanja eseja o osjetu vida Tesla intenzivno nastavlja rad na bežičnoj rasvjeti. Trebao je nekako ukloniti iskrenje pa je predložio regulator iskrenja u obliku posude s uljem i predao ga kao patentni zahtjev 1893. godine. Hodao je svojim laboratorijem s odašiljačem i prijemnom zavojnicom, nastojeći pronaći optimalne frekvencije struje i udaljenosti za pobuđivanje svjetiljki bez žica. One su svijetlile u mraku zahvaljujući elektrostatskim potiscima iz Teslina transformatora. Na demonstracijama za prijatelje, pokazivao im je da se čak i svjetiljke sa žarnom žicom mogu potaknuti da svijetle. Njegov bežični rasvjetni sustav bio je sve razvijeniji. Tesla je bio spreman za natjecanje s Edisonovim žarnim svjetiljkama, namjeravajući ih istisnuti. Na kraju te, za Teslu iznimno uspješne godine dobio je od Edisona fotografiju s posvetom: “Tesli od Edisona”. Time je čak i veliki Edison iskazao poštovanje svemu što je mladi Nikola Tesla uspio postići od svog dolaska u New York.
Početkom 1894. godine Nikola Tesla bio je na vrhuncu slave. Veliku popularnost stekao je projektom Niagare, nastupom na Svjetskoj izložbi u Chicagu te svojim javnim prezentacijama. Međutim, bilo je krajnje vrijeme da svoj golemi trud i objektivne rezultate, kao i poznanstva s brojnim cijenjenim i utjecajnim ljudima pretoči u materijalnu sigurnost za sebe i svoje suradnike. Došlo je vrijeme da se Tesla ozbiljno zapita kako komercijalizirati svoje nove ideje i projekte.
Tesla je svoje najveće uspjehe postizao kada su ga podržavali sposobni i dobronamjerni ljudi koji su ga cijenili. Oni su trebali imati i komplementarne sposobnosti koje je Tesla trebao. Početkom 1894. Tesla više uz sebe nije imao pokojnog Pecka. Odvjetnik Parker Page još uvijek ga je podržavao u patentnim zahtjevima i pomagao mu mudro oblikovati prijave. Najvažniji Teslin saveznik bio je tada George Westinghouse, no on je bio zauzet razvojem svoje kompanije i natjecanjem s kompanijom General Electric. On je za Teslu do tada već učinio i više no što je temeljem njihovih sporazuma bio dužan. Dva snažna nova Teslina saveznika bili su Adams i Rankine, ali oni su od 1893. do 1896. bili sasvim zadubljeni u projekt Niagare. Književnik Mark Twain postao mu je također dobar prijatelj. On je bio iznimno cijenjen i poznat te voljan uložiti novac u Tesline ideje.
Međutim, nitko od njih nije mogao nadomjestiti ulogu koju je imao Peck. Ona se sastojala u strpljivom traženju mogućih investitora koji bi imali neposredni interes ulagati u tehnologije koje je Tesla razvijao. Trebalo je zatim stvoriti okolnosti u kojima bi započeli pregovori, a zatim i potpisati konkretne i povoljne ugovore. Tesla je usavršio obećavajući novi izum - sustav bežične rasvjete, s oscilatorom na parni pogon koji ga je
sustavno su promovirali Teslu i njegov rad. U travnju 1895. The Century Magazine donio je i seriju nekoliko slavnih Amerikanaca, uključujući i Marka Twaina, fotografiranih pred novim izvorom bežičnog svjetla u Teslinu laboratoriju, kako bi se dodatno promovirao njegov izum.
Zahvaljujući toj medijskoj slavi, ključni ljudi s američkih znanstvenih ustanova počeli su se pitati zašto je Tesla bio obasut počastima u Europi, a službena Američka znanstvena zajednica nije ga dovoljno prepoznala. Stoga se tijekom 1893. i 1894. godine zahvaljujući podršci medija, prvenstveno Martina i Johnsonovih, to počelo mijenjati. Tesli je Franklinov institut u Philadelphiji dodijelio Zlatnu medalju Elliotta Cressona, a zatim su ga i čuvena sveučilišta Columbia u New Yorku i Yale u New Havenu proglasila počasnim doktorom znanosti. S obzirom na to da Tesla nije formalno uspio završiti ni školu u Grazu, počasni doktorati vodećih američkih sveučilišta morali su mu predstavljati važno priznanje.
Međutim, sva udijeljena čast nije mu jamčila daljnje prihode. Njegova strategija privlačenja mogućih investitora i kupaca patenata svela se na redovne večere u otmjenom newyorškom restoranu Delmonico’s. Tamo se nadao susresti nekoga od viđenijih građana New Yorka te bi ga nakon večere pozivao u laboratorij i održao mu demonstraciju svojih izuma. Na otmjenim privatnim zabavama kod Johnsonovih pričao je o svom radu i nadao se da će netko dobiti ideju kako upotrijebiti njegove izume.
Ti pristupi, nažalost, nisu bili dovoljno učinkoviti. Ono što je Tesli nedostajalo, a što su mu Peck i Brown ranije omogućili, bilo je razumijevanje trendova u industriji SAD-a i kontakt s ključnim poduzetnicima. Trebalo je razumjeti i strateške prioritete političara i imati informacije o značajnim javnim projektima u pripremi. Tako se moglo prepoznati ljude s najvećim potencijalnim interesom za Tesline izume te ih na mudar način privući i uvjeriti da je Teslina bežična rasvjeta ono što im treba za idući razvojni korak. Tako su Peck i Brown bili spojili Teslu s Westinghouseom, ali i tada je Westinghouse bio jedini ozbiljni ulagač, a Peck je uspio ishoditi ugovor koji je bio povoljan iznad svih očekivanja s obzirom na okolnosti.
U 1894. godini Tesla nije imao takve pomagače i potrebna znanja. Uz to, previše su ga zanimale stvari na kojima je radio kao izumitelj. U područjima svog djelovanja nadmetao se s čitavim svijetom pa nije imao dovoljno vremena za druge aktivnosti. U Teslinu okruženju najviše je nalik Pecku bio Adams. To je vjerojatno procijenio i Tesla pa je u veljači 1895. Adamsa uspio pridobiti da pronađe vrijeme i pomogne Tesli utemeljiti tvrtku – “Nikola Tesla Company”.
Adams i Tesla stupili su u kontakt i s Brownom te ga imenovali direktorom tvrtke, a Brown je to prihvatio. To je morao biti prilično dirljiv trenutak za Teslu iako je Brown sada već bio u starijoj dobi i nije mu više mogao pomagati kao ranije. Za direktore su pozvali i Rankinea, drugog ključnog čovjeka projekta Niagara, te Charlesa F. Coaneya, još jednu osobu od zajedničkog povjerenja. Time se oko nove kompanije okupio respektabilan tim. Adamsova je namjera bila izdati dionice i prikupiti oko pola milijuna dolara. Taj bi iznos Teslu izvukao iz svih financijskih teškoća i omogućio mu miran daljnji rad na visokofrekventnim strujama i bežičnoj rasvjeti. Sam je Adams uložio svojih 100.000 dolara u kompaniju te su zajedno počeli čekati druge ulagače.
Iznenađujuće za sve uključene, nitko se nije odazvao. Što je mogao biti razlog? Tesla je bio doista poznat i slavljen u SAD-u, ali očito je postojao raskorak između onoga što su ljudi s dovoljno novca slavili i poštivali i onoga u što su bili spremni uložiti. Ovo je još jedan od prijelomnih trenutaka u Teslinu životu kada doista nije imao sreće. Sav je svoj stečeni ugled i slavu, kao i perspektivne patente oko bežične rasvjete, stavio na kartu svoje nove kompanije i njezina financijskog uspjeha. Imao je uz sebe i vrhunske ljude. Zašto baš nitko nije pratio Adamsa u njegovu ulaganju?
Bilo je to razdoblje dulje recesije nakon panike na financijskim tržištima. Povrati na ulaganja u kompanije koje su širile električnu rasvjetu bili su sve manji. Ulagači su se vjerojatno pitali zašto dodavati još i rizik ulaganja u idući stupanj razvoja u tom sektoru, koji se više nije činio značajno profitabilnim. Međutim, vjerojatno je dio problema ležao i u samome Tesli. On je imao stalnu potrebu dokazivati svoja umijeća i talente drugim ljudima. Njegov vjerojatni poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) onemogućio mu je da se koncentrira na samo jedan proizvod koji je bio najbliže praktičnoj primjeni.
Umjesto da samo jednu ili dvije svoje provedive ideje jasno prezentira i proda mogućim kupcima, Tesla bi uvijek spominjao i desetke drugih mogućnosti, varijanti i budućih novih izuma. Time je dokazivao svoju osobnu kreativnost i znanje, ali to nije bilo ono što su mogući kupci od njega tražili. Oni su bili usmjereni na specifične i kratkoročne privatne interese, pa ih je Teslin pristup prezentaciji svojih izuma zapravo brinuo i odbijao.
Početkom 1894. godine Nikola Tesla bio je na vrhuncu slave