Lex AP kao novo uvođenje glasovite hrvatske šutnje i ukidanje javnosti
POVIJEST JOŠ UVIJEK MLADE HRVATSKE DEMOKRACIJE UJEDNO JE I POVIJEST BROJNIH POLITIČKIH MANIPULACIJA I USPJEŠNIH POKUŠAJA GUŠENJA, PA I ZATIRANJA MEDIJSKIH SLOBODA, DUGA 30 GODINA
Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, ni jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije, nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje, nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima, onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i sa zelenim i žutim vragovima... grmio je predsjednik Franjo Tuđman u zagrebačkoj zračnoj luci 23. studenoga 1996., vidno iscrpljen nakon prekooceanskog leta na povratku s liječenja u američkoj vojnoj bolnici Walter Reed.
Povod takvoj žestini valja tražiti u događajima koji su se odvijali dva dana ranije na glavnom zagrebačkom trgu, gdje se 120.000 građana okupilo na prosvjedu protiv gašenja Radija 101, pokazat će se, najmasovnijem skupu u neovisnoj Hrvatskoj. Stojedinica je za Tuđmana bila krupan kamen spoticanja, utjecajan i slušan medij kritički orijentiran prema vladajućem HDZ-u i njegovu predsjedniku, glavnoj meti duhovitih komentara i sprdajućih jingleova.
Krvavi rat u Hrvatskoj upravo je bio završen. Tajkuni i sumnjivi poduzetnici uz političku vrhušku zagospodarili su Hrvatskom kroz biznis i medije, ljudi su masovno ostajali bez posla uslijed privatizacijske pljačke i gospodarskih zloporaba. Osiromašeni narod u takvom poslijeratnom trenutku nije se mogao ni želio nositi s, u najmanju ruku, promašenim odlukama predsjednika Tuđmana, koje je uključivalo i zatiranje građanskih i medijskih sloboda, a svoj vrhunac doživjelo upravo u pokušaju gašenja popularnog zagrebačkog radija. Kritici Tuđmanova odnosa spram slobode govora i medija pridružio se i State Department koji je upozorio da pokušaj gašenja Radija 101 usporava demokraciju u Hrvatskoj stoga je Stojedinici ubrzo vraćena koncesija za emitiranje programa.
Tri desetljeća kasnije Sabor je upravo glasao o izmjenama Kaznenoga zakona, prema kojima neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje u
fazi istražnog postupka postaje kazneno djelo. Ovaj zakon, kolokvijalno nazvan lex AP, opozicija je nazvala “zakonom opasnih namjera”, a oštra kritika stigla je i iz Vijeća Europe, uz ocjenu kako će taj zakon dokrajčiti neovisno novinarstvo u Hrvatskoj i oblikovati novu eru medija pod državnom kontrolom, u neskladu s europskim standardima.
Uistinu, ovaj zakon otvara širom vrata skrivanju zloupotreba od represivnog aparata i ukida javnost kao kontrolni mehanizam rada policije, državnog odvjetništva i sudova. Sve osobe iz sustava istrage koje dođu do podataka o nepravilnostima dobro će razmisliti prije nego što ih podijele s medijima. Država ih je zastrašila, tri godine zatvora nisu šala.
Uz tako legaliziranu mogućnost zloporabe izvršne vlasti, odnosno policije, ovaj zakon predstavlja kraj istraživačkog novinarstva, kraj otkrivanja korupcijskih nepravilnosti i bespoštednog ukazivanja na kriminalne radnje i postupke jer, zahvaljujući zastrašivanju zviždača i novinara, javnost za neke kriminalne slučajeve nikada neće saznati. A javnost ima pravo znati.
Novi zakon smanjuje ili potpuno dokida vidljivost afera, koje bujaju poput malignog tkiva. (Samo) Plenkovićevih osam godina na čelu Vlade obilježio je čitav niz korupcijskih afera vezanih za same ministre i visoko pozicionirane HDZ-ovce. Sve te afere uglavnom nije razotkrio DORH, već hrvatski mediji.
Osim prosvjeda u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva koji je u Zagrebu i Splitu okupio nekoliko stotina ljudi, mahom novinara, šira javnost je ovaj, možda i najopasniji zakon donesen tijekom Plenkovićeva mandata, primila sa suzdržanošću i šutnjom, premda je riječ o borbi za pravo javnosti na informacije od velikog značaja, od društvenog interesa. Je li tome uzrok nerazumijevanje materije, nedostatak interesa, kolektivna apatija građana ili sve od navedenog, ostaje nejasno, no jedno je sigurno: ne postoji ni približno snažna kritična masa poput one u borbi za Stojedinicu 90-ih, premda je potencijalna šteta od učinaka ovog zakona neusporedivo opasnija – ne samo za jedan medij.
Pritom, ovaj nezapamćeni atak na medije događa se u atmosferi dok Hrvatska niže neslavne titule poput one europskog prvaka po tužbama protiv novinara, takozvanim SLAPP tužbama koje su u RH postale novi model napada na novinare i medije. Također, posljednji izvještaj Reportera bez granica u njihovu Indeksu medijskih sloboda Hrvatsku smješta na 42. mjestu od 180 zemalja, a istraživanje je provođeno prije donošenja lex AP-a.
Mediji, međutim, nisu visoko na popisu želja moćnih političkih interesnih skupina od jučer. Zapravo, povijest još uvijek mlade hrvatske demokracije ujedno je i povijest brojnih političkih manipulacija i više ili manje uspješnih pokušaja gušenja, pa i zatiranja medijskih sloboda, duga 30 godina. Željko Krušelj, izvanredni profesor na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever, svjedok je vremena u brojnim redakcijama duže od četiri desetljeća. Kako se kriza u jugoslavenskoj državi produbljivala, prisjeća se, jednostranačka je stega popuštala, da bi istodobno jačala i medijska neovisnost. Bio je to, kaže, nezaustavljiv proces.
– No umjesto daljnjeg širenja medijskih sloboda, u neovisnoj se Hrvatskoj, dijelom i zbog ratnih okolnosti, dogodio svojevrsni korak unatrag. Prelazak iz posustale totalitarne u autokratsku vladavinu, oličenu u liku prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, sputanog i svojim historicističkim zabludama, nije se sretno odrazio na tu uzburkanu medijsku pozornicu. Prelazak u demokratsko ozračje nije donio kvalitativni medijski iskorak. Tuđmanova je autoritarnost imala za posljedici jačanje pritiska na medije u državnom vlasništvu – prisjeća se Željko Krušelj, koji je taj pritisak politike, u vrijeme rada u redakciji Danasa, osjetio i na vlastitoj koži kada je Tuđman ovaj utjecajni list pokušao učiniti podložnim HDZ-u.
Danas ni izbliza nije bio jedini čiji je kritički pogled na hrvatsku stvarnost onog vremena želio sputati. Globus je za njega bio protuhrvatski list u kojem hrvatski predsjednik nema što tražiti. Već prvih mjeseci nakon osvajanja vlasti novinarke Jelena Lovrić i Tanja Torbarina našle su se na sudu, a Tuđmanov revolt prema novinarima ovog tjednika eskalirao je u prosincu 1992. kada je na primanju na Pantovčaku fizički nasrnuo na Davora Butkovića, čemu je svjedočila i ondašnja savjetnica predsjednika za odnose s medijima Vesna Škare-Ožbolt.
– U to vrijeme Globus se odredio za oporbeni, kritički način djelovanja. Tuđman, koji nije baš imao velikog smisla za medije, u to je doba teško prihvaćao činjenicu da netko kritizira njega i vlast, da se u vrijeme kada su svi mobilizirani da obrane zemlju moraju trpjeti neke kritike. On se u to vrijeme razišao s Globusovim kolumnistom Slavenom Leticom, koji ga je jako razočarao, koji je udarao po predsjedniku vrlo nisko i to ga je užasno ljutilo. Koliko god je predsjednik Tuđman bio vizionar i dobar geostrateg, toliko je bio slab u segmentu gospodarstva jer se u to nije razumio, a još manje u odnose s medijima. PR njega uopće nije zanimao niti ga je zanimao njegov imidž u javnosti. Razgovore s novinarima doživljavao je kao teret, ali ja sam jako brzo shvatila njihovu važnost i uvela sam mu mjesečne tiskovne konferencije rekavši da nacija mora znati što je njegova politika – otkrila je Vesna Škare Ožbolt, dodajući da je Tuđman s vremenom počeo shvaćati važnost medija pa su, osim mjesečnih tiskovnih konferencija i intervjua, održavali i ručkove s glavnim urednicima.
No 1993. za Tuđmana počinje nova noćna mora, samostalni i nezavisni Feral Tribune, čemu je iz prvih redova svjedočio novinar Boris Pavelić, bivši feralovac i autor knjige “Smijeh slobode”.
– Tuđmanova taština patila je od opsesije Feralom pa je sukladno tome zloupotrebljavao moć i položaj. Feral je imao itekakve profesionalne razloge da se iz broja u broj bavi Tuđmanom, ali ne zato što bi ga iz nekog razloga osobno mrzio, nego iz opravdanih razloga novinarsko-satirične struke: zato što je taj čovjek bio najmoćniji u zemlji, raspolažući životima svih nas katkad do karikaturalnih razmjera. Taj je međuodnos počeo prerastati u uzajamnu fiksaciju u trenutku kada je Tuđman krenuo u otvoreni rat protiv Ferala podižući sudske tužbe, vrijeđajući javno njegove novinare i urednike izmišljenim i opasnim neistinama, nastojeći sramotnim potezima omesti i ugušiti cijeli slobodoljubivi dio hrvatskog društva, kojeg je Feral Tribune do tada već postao najprepoznatljiviji simbol. I, dakako, što je Tuđman više pritiskao, Feral se upornije i borbenije upirao, ne pristajući ni na kakav kompromis s Tuđmanovom vlašću – prisjeća se Pavelić, dodajući kako HDZ od svojih početaka ima problema s medijima, i to se do danas nije promijenilo, samo su se promijenili modaliteti i obrasci.
Autoritarnost, kao posljedica Tuđmanova tvrdoglavog opiranja demokratskim pravilima, na ulasku u treći milenij nestaje s političke pozornice. Međutim, politička prekretnica koju su predstavljali šestosiječanjski izbori 2000. medije nije zaštitila od pritisaka i manipulacija svih vrsta niti se novinarstvo vratilo u prihvatljive zanatske i etičke okvire. Zašto je tome tako, lako je razumljivo iz političkog i gospodarskog konteksta koji je otežavao željene pomake.
U mandatu lijeve koalicijske vlasti, predvođene kolebljivim Ivicom Račanom, zamjenjuje je razdoblje demokratske zbunjenosti i nestabilnosti, popraćeno stalnim opstrukcijama i prijetnjama interesnih skupina okupljenih oko braniteljskih udruga i dijelova obavještajnih službi. Banski dvori na trenutke, pogotovo kad se i oporbeni HDZ na splitskoj rivi stavlja na istu stranu, strepe čak i od mogućnosti državnog udara.
Novom promjenom vlasti, odnosno povratkom HDZ-a na vlast, ponovno jačaju neki elementi autoritarnosti, ovoga puta u populističkoj varijanti, prožetoj koruptivnom hobotnicom na svim razinama, koju oslikava lik kontroverznog premijera, kasnije i najslavnijeg remetinečkog pritvorenika, Ive Sanadera.
Temelje Sanaderove nedodirljivosti u domaćim medijima u tom periodu udarila je odluka Hrvatskog fonda za privatizaciju o prodaji Slobodne Dalmacije kompaniji EPH u vlasništvu Ninoslava Pavića i WAZ-a, čija su brojna izdanja udarala tempo u dizanju perja moćnom premijeru, a pipci premijerove hobotnice dobacuju i do Styrije. Glavni urednik Večernjakova Ekrana Arsen Oremović morao je otići nakon što je u svom članku opisao hipotetsku situaciju u kojoj bi premijer Ivo Sanader bio homoseksualac, dok je tadašnji urednik 24 sata Matija Babić nakon naslovnice iz srpnja 2005. godine “Svi mrze Sanadera” dobio otkaz.
Javna televizija tijekom Sanaderove vladavine, kada se stradavalo i zbog najmanje kritike, posebna je priča. Primjerice, Aleksandar Stanković dobio je opomenu pred otkaz 2008. godine jer je na sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje suzbijanja korupcije koja se održavala na temu “Mediji i korupcija” kazao da smatra kako uredništvu njegove televizijske kuće nije u interesu da se govori o korupciji, iznimno u slučajevima kada akciju protiv te rak-rane hrvatskog društva vodi sam premijer Ivo Sanader. Latinica Denisa Latina također je bila meta HTV-ova uredništva zbog Sanadera kao i niz kolega i emisija kao što je Dossier. Tako je i Petar Štefanić izgubio emisiju na HTV-u, Mislav Bago bio je prisiljen otići s Prisavlja. Maknuta je i Sanja Mikleušević, a Zoran Šprajc je redovno bio pod suspenzijom.
O Vjesniku, vječitom gubitašu na državnim jaslama, o agenciji Hina, o brojnim lokalnim internetskim portalima i radiostanicama osnivanim isključivo za HDZ-ove dnevnopolitičke potrebe moglo bi se pričati godinama i ispisati stranice i stranice. Sanaderovi prsti u medijskom biznisu bili su jako, jako dugački.
Naposljetku, funkcije su ga, kasnije i slobode, koštali upravo mediji. Razmjere Sanaderove dominacije nad hrvatskim medijima razotkrila je afera Fimi media, koja i danas kotira kao “majka svih afera”, organizirana kao sustavno izvlačenje državnog novca iz javnih tvrtki u privatne i stranačke fondove HDZ-a i njegovih moćnika, kako bi se potom novcem iz Fimi medije u kešu, u torbama prepunim eura, kupovali mediji poput Osječke televizije ili zadarskog Hrvatskog lista. Dosljednije poštivanje demokratskih načela bilo je moguće tek nakon Sanaderova odlaska s vlasti i odlučnijeg obračunavanja s kriminalom i korupcijom, no ne zadugo. Ni vladavina Tomislava Karamarka neće ostati lišena utjecaja na medije, a dolaskom Andreja Plenkovića, usprkos imidžu uglađenog europejca, obruč oko medija ne popušta, a sve češće premijer će javno ocijeniti što je tema, a što ne-tema.
– Od prvog trenutka, od početka 90-ih, postoji vrlo ozbiljan problem s nerazumijevanjem potrebe za propitivanjem, za kritičkom analizom vlasti i to se nije promijenilo praktički do danas, s tim da je bolja situacija nastupila 2000-ih odlaskom Tuđmana. Račanova ekipa imala je više razumijevanja jer je nastajala reformistički i imala je drugačiji pogled na medije. No Sanaderova vlast opet stvara pritisak, iako ne toliko brutalno kao Tuđman. Ni Milanović se u ovom kontekstu nije nimalo proslavio kao premijer, i njegovi su dali svoj obol time što, u najmanju ruku, nije vratio stvari na izvorište, prema zapadnim demokratskom pravilima.
Naposljetku, Plenković je, gomilajući loše poteze iz godine u godinu, uvidio da mu mediji nisu skloni, osim onih koje direktno kontrolira poput HRT-a, te postajao sve bezobzirniji tražeći načine kako da to sputa. I pronašao, najprije uvođenjem pojma sramoćenja u Kazneni zakon, što je bila naznaka da će krenuti putem smanjivanja medijskih prava, i tako imamo lex AP, koji u svakoj svojoj varijanti predstavlja bitno sužavanje medijskih sloboda, zapravo zločin prema medijima. A što ih je potaknulo da budu brutalniji? To što se i sam premijer našao u tim zapisima – kaže Željko Krušelj, koji upozorava kako su mogućnosti za pritisak na medije u Hrvatskoj bezgranične i kako je ovaj zakon samo kap u močvari u kojoj se vješto izigrava demokracija.
Što će lex AP u značiti u praksi, pitamo Borisa Pavelića, danas novinara Nacionala. – Moglo bi se dogoditi da i ono malo istraživačkog novinarstva bude svedeno na nulu. I to je vrlo jasna namjera zakonodavca, što je najgore u svemu. Većina afera je otkrivena zato što su novinari radili svoj posao, no stupanjem zakona na snagu to će biti mnogo teže jer će se novinarski izvori uplašiti sankcija koje su vrlo ozbiljne – upozorava Pavelić.
Uistinu, ušutkaju li se novinari i njihovi izvori, zviždači, građani za neka kriminalna djela nikad neće saznati. Poput nesreće vukovarsko-srijemskog župana Damira Dekanića prije nekoliko godina u kojoj je pijan razbio službeni automobil pa lažno prikazao da ga je vozio njegov rođak. Da se tada nisu smjele objavljivati informacije iz istrage, pitanje je bi li bio uhićen s trojicom policajaca pod sumnjom da su mu pomogli u lažiranju nesreće. Da se nije smjelo ništa otkriti, javnost možda još ne bi doznala da je Mihaelu Berak ustrijelio policajac te da nije riječ o nesretnom slučaju, kao što tvrdi policija, nego o namjernom ubojstvu iz službenog pištolja, kao što smatra DORH.
Da se ništa nije smjelo doznati iz istrage, javnost ne bi saznala neke od detalja djelovanja grupe Borg, o prljavim rabotama Gabrijele Žalac, Josipe Rimac i brojnih drugih posrnulih državnih dužnosnika. Ne bi se znao ni razlog propasti vještačenja u predmetu Agrokor za koje su građani platili 1,300.000 eura. Ne bi se doznalo ni za aferu Mreža, a doznalo se nakon objave u Nacionalu kada je Plenković bio prisiljen smijeniti ministra gospodarstva Davora Filipovića i njegova savjetnika Juricu Lovrinčevića. Ni slova se ne bi doznalo o posljednjoj u dugom nizu, aferi Tulipani zbog koje je upravo priveden bivši ministar gospodarstva Hrvoje Vojković, baš kao ni o prvim privatizacijskim pljačkama i davno zaboravljenim aferama u osvit mlade hrvatske države. Od Tuđmana, preko Sanadera do Plenkovića, krug se zatvorio.
– Nema dvojbe da je smisao lex AP da javnost ne doznaje na temelju čega su padali ministri, direktori, ravnatelji, dužnosnici javnih poduzeća i ustanova i u tome leži ta upornost pri donošenju zakona. Mi bismo o aferama, o tome kako se krade i kako se manipulira, o svim nezakonitostima i nemoralnostima, trebali saznavati jednog lijepog dana kad se objave presude, a znamo koliko se u Hrvatskoj na njih čeka i koliko su zapravo tragikomične. Iz toga je razvidno da HDZ želi osigurati vlast koja će trajati desetljećima, uz pomoć zakona koji je katastrofa za demokraciju, pravednost, moralne vrijednosti i sve što čini državu u kojoj postoje medijska prava i koja se drži demokratskih standarda – poentirao je prof. Željko Krušelj.
Hrvatsko novinarsko društvo od daljnjih prosvjeda neće odustati. I ne treba, zapravo ne smije. Novinari već sada najavljuju da će kršiti zakon koji ih ne tretira kao glas javnosti, kao čuvare demokracije, već kao državne neprijatelje, a javnosti dokida pravo da zna. Liberalna demokracija koja se utapa u totalitarnim tendencijama nezadrživo klizi prema autokraciji. Takav je stil vladanja 90-ih kažnjen gubitkom izbora i promjenom vlasti. No tri desetljeća kasnije, kada se brojne druge bitke za davno izborena prava gube bez borbe, optimizam u Hrvatskoj sve češće mijenja svoju adresu.
Da se ništa nije smjelo doznati iz istrage, javnost ne bi saznala o djelovanju grupe Borg