Ideje o nacionalnim državama, ako su ikad postojale, izbrisane su u ovom divljem kapitalizmu
MENI JE TAYLOR SWIFT UMJETNIČKI GROZNA I SVOJOM OSOBNOŠĆU POTPUNO NEINTERESANTNO BIĆE. ALI 99% DJEVOJAKA KOJE VIĐAM IZGLEDAJU IDENTIČNO POPUT NJE I NE MISLIM DA JE TO KOPIRANJE, NEGO DA JE ONA AUTENTIČNA, BIJELA, PLAVA, DOSADNA AMERIKANKA S DOSADNIM ŽIVOT
Na pozornici Narodnog pozorišta RS u Banjoj Luci 15. ožujka će biti praizvedena drama “Mali ratovi i kabine Zare” mlade srpske književnice iza koje je već niz zapaženih i uspješnih projekata. Riječ je o afirmiranoj dramatičarki i filmskoj scenaristici Vidi Davidović.
Bit će to ujedno prvi redateljski nastup Ivice Buljana u Banjoj Luci. On sa svojim autorskim timom i glumcima banjalučkog kazališta, uz pokojeg studenta, postavlja tekst koji je napisan prije tri godine i nagrađen od Sterijinog pozorja kao najbolja nova drama.
Vida Davidović odrasla je u Banjoj Luci, a nakon nekoliko godina u Beogradu, sada je već godinu dana, kao stipendistica Fulbrightove zaklade, na dvogodišnjem doktorskom studiju u Lincolnu, glavnom gradu savezne američke države Nebraske, odakle nam je putem videoveze i dala ovaj intervju za Obzor.
Iskreno, morao sam se prije ovog razgovora na karti SAD-a podsjetiti gdje je točno Nebraska. Zato vas najprije želim pitati o dojmovima iz zemljopisnog, malo sjevernijeg “srca” Amerike.
Nebraska je jedna od onih država koje se inače samo prelete na putu između dvaju obala. Ni po čemu nije pretjerano umjetnički i kulturalno uzbudljiva. Ali na neki način to je zaista srce Amerike, ‘najameričkije’ koliko je to moguće. Čini se kao da se nije odmakla nikamo od kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. I to ne samo po pitanju koliko jest ili nije konzervativna, što je meni irelevantno. Kulturološke faktore određuje djelomično njezin geografski položaj, odsječenost od obje obale, a djelomično činjenica hermetičke zatvorenosti u sebe, bez ikakvih migrantskih i drugih stranih utjecaja. Dakle, kulturološki to baš i nije najuzbudljivije mjesto na svijetu, ali ako želite vidjeti baš tu 99 posto bijelu i protestantsku Ameriku, Nebraska je pravo mjesto da je upoznate. Pretežno ruralna i ravna, pomalo mi je depresivna, a u isto vrijeme, tako usred ničega je egzotična, specifična i pomalo zabavna.
Pretpostavljam da Nebraska nije bila vaš izbor?
Ne. I ja sam se, baš kao i vi, najprije pitala gdje je uopće Nebraska, za koju sam do tada čula samo preko albuma
Brucea Springsteena. Onda sam se s prijateljima i roditeljima dala na istraživanje i svi smo kolektivno zaključili da tamo nema ničega osim benzinskih crpki i farmera u kombinezonima. Na kraju sam ipak odlučila da će tamo, osobito nakon boravka u Beogradu, biti zanimljivo, premda ta država nije bila moj izbor. Sada sam se na nju već navikla, postala je dio mene, uključujući svakodnevno podsjećanje da sam migrantica, jer ovdje nitko nema tvrđi naglasak od mene i svi, naravno, na prvu pomisle da sam Ruskinja (smijeh). Dobra je ta pozicija promatrača, nekoga sa strane tko dobiva uvid u tipično puritanski, protestantski, tvrdolinijski, bjelački američki standard i način života, što ne bih upoznala nigdje drugdje.
Kako izgleda studij?
Ja sam na doktoratu iz kreativnog pisanja na odsjeku engleskog jezika, što baš nema veze s kazalištem, premda ja kao svoj završni rad pišem dramu.
O čemu?
O migracijama, o imanju i nemanju doma.
Dakle, ugrađujete vlastita iskustva u tu dramu?
Da, to uvijek nažalost radim jer nisam baš previše kreativna osoba (smijeh). Pišem priču o tri djevojke iz Jugoslavije koje žive na američkom srednjem zapadu. Pišem o tome što je dom, što nam dom može postati, što dom nije, što je za nas bila Jugoslavija, jesmo li raspadom te države izgubili svoj dom i mogu li migrantski centri ikada zamijeniti osjećaj jugoslavenstva koji smo imali sa svime što je on značio u smislu doma.
Jeste li našli zajednicu “naših” ljudi?
Jesam. Prijatelji su mi na početku uglavnom bili Amerikanci sve dok u jednom kafiću nisam čula iza sebe trojicu muškaraca koji govore jednim od naših jezika. Ispostavilo se da su dvojica od njih baš iz Banje Luke. Svi ti naši ljudi nešto su stariji od mene, što je dobro jer preko njih imam uvid u to kako je biti migrant kada nisi student i kada ljude na migraciju natjeraju neki mnogo teži životni uvjeti i situacije. Poznajem ljude koji su ovamo došli kao djeca od pet godina i potpuno su se asimilirali u američki način života, a isto tako i one koji su došli s dvadeset uglavnom zbog ekonomskih razloga. Tako sam dobila širu perspektivu o tome što je Amerika i koliko je ovaj njezin dio gostoljubiv prema ljudima s Balkana.
Danas je, kad razgovaramo, famozni “Super-Tuesday” u američkom izbornom ciklusu. Razgovara li se na fakultetu o tome, o Trumpu i Bidenu?
O, da. Pritom oni ne prepoznaju u kolikoj mjeri ostatak svijeta ovisi o američkoj politici, a polarizacija je na jako visokoj razini. Još prije šest mjeseci mislila sam da smo mi na Balkanu jako polarizirano društvo po pitanju političkih opcija, dok nisam shvatila i iskusila da europski pogled na politiku jednostavno nikada ne može biti u tolikoj mjeri crno-bijel kao što je u Americi. Tako će pristaše demokrata, među kojima se najviše krećem, o pristalicama republikanaca govoriti kao o personifikaciji samog zla. Dehumanizacija političkih neistomišljenika je zaprepašćujuća. Totalno su isključivi što se toga tiče i u stanju zaraćenosti pa razgovore o politici uglavnom izbjegavaju jer znaju da to vodi u sukob koji može pokidati ljudske odnose. Atmosfera u društvu je prilično gadna i meni sve to ne izgleda nimalo optimistično. Ovdje ne možete pripadati jednoj opciji, a djelomično se u nekim pitanjima slagati s drugom, nego se traži apsolutna lojalnost i poslušnost. Meni je to totalno antiinteligentno i ne pristajem na tu vrstu radikalnosti.
Znači, baš nam i nije neka utjeha što postoji društvo polariziranije nego što su naša ovdje na Balkanu?
Nije. Treba reći da europski način razumijevanja politike i teorije politike nikada nije bio u takvoj binarnosti kao američki, koji je od samog početka dvopartijski. S druge strane, polarizacija javnog diskursa i kod nas zapravo dolazi od američkih utjecaja. Imali smo mi naše nacionalizme koji su bili krvavi i grozni, ali nisam sigurna i barem se ja ne sjećam da je u našem javnom prostoru ikada prije Trumpa postojalo toliko teorija zavjere i svega onoga što se u Americi označava kao “alt-right”. Sve mi je to zastrašujuće. S našim nacionalizmima, s kojima sam odrasla, nekako i znam kako izaći na kraj, ali uopće ne znam kako reagirati na bizarnosti koje se događaju u Americi. Možete li uopće zamisliti raspravu o zabrani abortusa na Balkanu? Mi ipak imamo neku vrstu socijalističkog nasljeđa koje nam jednostavno nije dopuštalo dovoditi takve stvari u pitanje. Evo, baš neki dan su u državi Oklahomi ljudski embrij proglasili ljudskim bićem, pravnom osobom. Dakle ne fetus, embrij. Zatim, 99 posto mladih ljudi koje ovdje poznajem žive u celibatu do braka. To je konzervativizam koji je nama nezamisliv i šokantan.
A kako na svakodnevni život i komunikaciju utječe “woke” i “cancel” kultura?
To je jezivo. Zbog toga mi je jedino drago što nisam u Kaliforniji jer na zapadnoj obali je to još ekstremnije. Čini mi se da ljudi ne razumiju da inzistiranjem na svojim, uvjetno rečeno, liberalno-političkim pogledima na kraju završavaju u nekoj vrsti nakaradnog konzervativizma, koliko god se on predstavljao kao slobodouman i otvoren. Da ne govorim koliko politički korektno izražavanje kao jedino dopušteno sputava sam jezik. To je novi moralizam koji se u biti nimalo ne razlikuje od moralizma kakav dolazi od desnice, a ide dotle da nepoželjnima proglašava pisce koji iz svoje vremenske perspektive nisu pisali na način koji je danas adekvatan kada se piše i govori o manjinama. I meni je sasvim u redu da se povuku neke granice, da se kaže da ne možeš biti homofob i ksenofob, ali nije u redu i treba postaviti pitanje o cenzuri koja se sada nameće svakom slobodnom biću. Riječ je o jednoj novoj skučenoj paradigmi morala i potpune ideologizacije. Sankcije za “moralne prijestupe” mogu biti i gore nego da vas stave u zatvor.
Je li do Nebraske i Lincolna došla i polarizacija, zbog koje se na obje obale čak smjenjuju dekani velikih i starih sveučilišta, kad je riječ o sukobu Izrael-Palestina?
Kako ne! To je nešto što obilježava sva sveučilišta u Americi, ta “woke-linija” u kojoj vi ne možete usvojiti jednu paradigmu koja vam se sviđa u toj kulturi. Nego, ako je “woke” trenutno propalestinski, onda tako mora biti bezuvjetno i svuda. Riječ je o parodiranju političkim parolama i floskulama iza kojih se morate svrstati bez dubljeg promišljanja. Nekad se pitam jesu li i koliko Amerikanci zapravo naivan narod kada sve to tako olako prihvaćaju. Ali, dosta o Americi.
U redu, ali ipak, i to zato što ste je vi spominjali u svojim američkim pričama i putopisima na portalu Velike priče, moram vas još pitati jeste li možda proniknuli u tajnu popularnosti Taylor Swift?
Iskreno nisam, meni je ona jednostavno grozna, u umjetničko-glazbenim parametrima i svojom osobnošću potpuno nezanimljivo biće. Ali mogu primijetiti da 99 posto djevojaka koje viđam u campusu i u gradu izgledaju identično poput nje i ne mislim da je to rezultat kopiranja Taylor Swift, nego da je ona jednostavno autentična, bijela, plava, dosadna Amerikanka s dosadnim, ni na koji način graničnim ili provokativnim životnim iskustvima. Većina američke bijele srednje klase može se apsolutno poistovjetiti s time o čemu ona govori i pjeva, dok netko kao ja ostaje potpuno u čudu da se taj nivo banalnosti može proglasiti za bilo što. To je rezultat faktora zapadnog svijeta i poistovjećivanja s jednom vrstom “njanjavosti”, osrednjosti, ničim obojene običnosti.
Nakon svega što ste mi do sada rekli, vidim da bi bilo potpuno besmisleno, da ne kažem glupo pitanje koje mi je bilo na pameti; je li, na primjer, itko u Lincolnu, barem među vašim profesorima, ikada čuo za Krležu?
Kako da ne, možete misliti (smijeh). Oni su fokusirani na američku književnost toliko da studenti književnosti nisu čitali Baudelairea. I ne kažem to u smislu “glupi i neobrazovani Amerikanci” jer oni s druge strane stječu veliko i sveobuhvatno znanje koje je preslika američke umjetnosti i kulture, s nekim anglosaksonskim utjecajima. Sve što seže dalje od toga ne postoji. Da ne spominjem rusku književnost koju mi smatramo klasikom i jednim od temelja razumijevanja čovjeka i svijeta. Jednostavno su u tome potpuno fokusirani na sebe. Uz to, njihovi studijski programi su tako koncipirani da ne morate učiti sve, a opći pregledi književnosti zapravo i ne postoje. Ima jedna rečenica u “Staklenom zvonu” Sylvie Plath koja kaže da u Americi možete završiti fakultet i doktorirati na T. S. Eliotu a da nikada niste čitali Shakespearea. I to je potpuno točno. To ima svoje ozbiljne mane u pogledu općeg obrazovanja, a i shvaćanja konteksta. Zato mislim da je njihov akademski i intelektualni svijet jako sklon gledati na stvari isključivo kroz prizmu vlastitih pogleda i morala bez razumijevanja ikakvih pozitivnih ili negativnih implikacija određenih političkih i društvenih fenomena u različitim kontekstima. Kada nešto gledate tako izolirano, ostaje vam samo narativni imperativ pokraj kojeg povijest više ne igra nikakvu ulogu.
Kako sada, s migrantskim iskustvom života u Nebraski, gledate na svoj svojedobni odlazak iz Banje Luke u Beograd?
Dobro pitanje. Bila sam klinka i jedva sam čekala i bila presretna što odlazim iz Banje Luke koja mi je u tom trenutku bila mala. Tek nakon godinu dana života u Beogradu sustigla me neka vrsta nostalgije i osjećaja nepripadanja. Sada mi se čini da se čak radikalnije nisam uklapala u Beograd nego što se danas ne uklapam u Nebrasku. Zvuči nevjerojatno, ali tako je. Beograd je bio svemir za sebe, tamo me dočekalo “ludilo” umjetničke scene i intelektualne elite u kojoj postoji i jedna vrsta isključivog snobizma i svojevrsnog sektašenja koje definira što jest, a što nije “kul”. Meni je bilo strašno komplicirano uklopiti se u taj diskurs. Bilo mi je teško i baš sam mnogo patila. Nisam željela biti dio toga i na neki način sam osjećala da me Beograd odbacuje jer nisam željela praviti kompromise tog tipa. U tom smislu Lincoln me mnogo više podsjeća na banjolučki “čovjek je čovjek” pristup, bez lažne nonšalancije i spontanosti “nas urbanih” naspram onih koje proglasimo da to nisu.
Ima li to što govorite veze sa sudbinom vašeg komada koji, bez obzira na nagradu Sterijina pozorja, nije našao put do neke beogradske pozornice?
Nema. To što sam vam rekla isključivo ima veze s mojim intimnim doživljajem beogradske Akademije i krugova u kojima sam se kretala. A što se komada tiče, na kraju sam zapravo vrlo sretna što će on biti praizveden u Banjoj Luci, u kazalištu za koje je, kako sada mislim, zapravo i pisan. Vjerojatno sam pogriješila što sam “Male ratove i kabine Zare” uopće gurala u Beograd.
Naslovi poglavlja vaše drame su stihovi pjesme “Ćiribiribela” s istoimenog, inače posljednjeg albuma originalnog Bijelog dugmeta iz 1988. godine. Sugerira li to i čitav “soundtrack” drame?
Ivicu Buljana treba pitati što će učiniti s tim (smijeh). Što se mene tiče, osamdesete su mi bile važne i to je doista bila muzika raspada Jugoslavije, a s druge strane sada se tako često pušta na radiju da ne postoji osoba u mojoj generaciji koja je ne zna. Ta je glazba neka vrsta konekcije između generacije mojih roditelja i mene jer mi smo odrasli na nekim jugoslavenskim mitovima, pa i onima o glazbi. Odrasla sam uz ono što su slušali moji roditelji i na narativima osamdesetih, a onda smo gledali kako ti narativi nestaju i više ne postoje. Zato smo odrasli s nekom vrstom nostalgije i osjećaja žaljenja što i mi nismo živjeli u tim osamdesetima.
Upravo sam vas htio pitati, s obzirom na to da ste nekoliko puta u ovom razgovoru spomenuli Jugoslaviju, kakva je to jugonostalgija vaše generacije rođene kada se Jugoslavija već bila raspala i nestala?
To me i otac uvijek pita (smijeh). To je mit, to više nema veze s realnom Jugoslavijom, nego našim odnosom prema tom mitu. Mislim da je razlog i to što je nama bilo nemoguće percipirati i prihvatiti države u kojima smo rođeni kao proklamirane konstrukte i ideje. Čak i da su postojale ideje o nacionalnim državama, one su izbrisane u općoj monetizaciji i tranzicijskom periodu akumulacije kapitala i divljeg kapitalizma. Mi se zbog toga nismo ni mogli vezati za neku ideju, niti smo bili u stanju projicirati neku vlastitu ideološku doktrinu, pa smo se vezali uz utopiju i mitove na kojima smo odrastali. Nekada su djeca slušala bajke o princezama i prinčevima, a mi smo kao djeca slušali bajke o tome kako si mogao spavati na klupi u parku da te nitko ne opljačka ili se u jednu večer spustiti na provod do mora. Zato sam i ovu dramu također koncipirala kao bajku. Iskustvo života je uvijek teško, a narativi o Jugoslaviji koji su do nas došli ostali su bezgranično divni i do krajnje mjere uljepšani. Zapravo smo se našli u situaciji u kojoj ne možemo zamisliti vlastitu budućnost, ne možemo se pozicionirati u sadašnjosti, a svoju prošlost nemamo. Jedino što nam je preostalo je priča majke o tome kako je nosila traperice 1982. godine. Sve su to djelići identiteta za koje se pokušavamo uhvatiti, barem ja to tako razumijem.
Drama se odvija na dvije razine, u dva vremena, od kojih je prvo ratno, a riječ je o dvije generacije...
Poanta je da se rat nikada nije završio jer problemi koji su iza njega ostali u društvu nisu zacijeljeni tako da se može krenuti dalje. Edip nije prognan iz Tebe, u Bosni Edip i dalje živi. Taj hibris nije potpuno završen i dok god se ne uspije zatvoriti taj svojevrsni antički ciklus, ne mogu se završiti ni sve pošasti koje iz toga proizlaze na ovom svijetu. Nije stavljena točka na krvoproliće. To mi je bila polazna točka bola koji se metaforično prikazuje u anoreksiji kao nekoj vrsti nezacijeljene rane.
Kad govorimo o različitim generacijama, kako se razumijete s Ivicom Buljanom?
Jako mi je drago što zajedno radimo na ovoj predstavi. Prvo zato što je on generaci
Moja generacija ne može zamisliti budućnost, smjestiti se u sadašnjosti, a svoju prošlost nema
ja moje majke, pa ta komunikacija između prošlosti i sadašnjosti koju sam nastojala provući kroz dramu već postoji u komunikaciji između nas dvoje. A druga stvar je što oboje jako volimo psihoanalizu i u mojem čitavom iskustvu i poznavanju redateljske scene ne vidim nikog drugog tko bi mogao bolje od Ivice razumjeti i postaviti tu psihoanalitičku dimenziju drame. Zbližili smo se dok smo se zajedno radili “Idiota” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, a ja sam već pri prvom susretu u njemu prepoznala nekog Freuda. Mnogo mi je značilo naše potpuno povjerenje i slaganje u tom diskursu tako da nisam imala osjećaj da tekst dajem u ruke nekom stranom i nepoznatom.
Koliko vam je važno da tema anoreksije u drami ne ostane samo na razini metafore, nego istinskog problema koji još uvijek treba osvješćivati u javnosti?
Da, to je stara tema koja se obično uvijek vezala za svijet glamura i show businessa i još uvijek se pretpostavlja da su to neke zaludjele žene koje se vide debelima u ogledalu iako su zapravo mršave. Ali, to je mnogo složenije pitanje. To je pitanje sramote i krivnje koja izjeda i koju se pokušava na neki način kontrolirati. Važno mi je da ljudi razumiju da se tu ne radi o pokušaju da se bude lijep i zgodan, nego o trajnom pokušavanju samoubojstva, o pokušaju oduzimanja vlastite ženstvenosti kao odgovor na traumu, osobito traumu seksualnog zlostavljanja. Anoreksija također počinje mnogo ranije nego što postane klinički slučaj, to je problem s kojim se mnogo žena suočava. Riječ je i o svojevrsnom pokušaju otpora izrazito seksualiziranom društvu koje ženu tjera da se uklopi u nametnuti obrazac ženstvenosti.
Vaš prvi roman “Mučnina o neodrastanju” prošle je godine došao u užu konkurenciju za Ninovu nagradu. U drami se također na mnogo mjesta govori o (ne)odrastanju...
I u slučaju romana i drame riječ je o neodrastanju koje proizlazi iz zaglavljenosti u razdoblju traume. Dok se taj konflikt ne riješi, nemoguće je odrasti i čovjek ostaje dijete.
Tako i naša društva?
Naravno. Zato sam u naslov drame i stavila “male ratove” jer nije riječ samo o jednom, nego i o svim prethodnim ratovima. Ja traumu uvijek prikazujem kroz traumu seksualnog nasilja nad ženom jer o ženama mi je najlakše govoriti. Ali važno mi je da se razumije da je svaka trauma društvena trauma.
Hvala vam na razgovoru i želim vam da stignete na premijeru, umjesto da u Nebraski slušate Bijelo dugme i pjesmu “U vrijeme otkazanih letova”.
Baš vam hvala, to mi je sada jako važno. Let mi je otkazan zbog štrajka u Lufthansi i već danima tražim zamjenski. Neće propasti svijet ako premijera prođe bez mene, ali već sam se u glavi pripremila da idem i da ću opet vidjeti mamu.