Karlovačka Zvijezda – pad u blato budućnosti
Nekad ljudi, a danas duhovi sjećanja lutaju između razvalina i jama
Karlovac je građen u obliku šesterokrake zvijezde. Isplanirao ju je po renesansnim načelima 16. stoljeća Talijan Matija Gambon, a platile slovenske zemlje kako bi bio ispomoć Novom Mestu, bastionu obrane od turskih provala. Zvjezdani Karlovac proširio se na četvrti Baniju, Rakovac, Gazu, Dubovac, Luščić, Drežnik, Gabrik i Novi centar pa je njegov identitet prestao biti isključivo taj tlocrtni heksagram. Karlovac propada već desetljećima, ali ne može poput Venecije živjeti od svog propadanja. Sada se pokušava spasiti aglomeracijom, ali ga i dalje vidno poražava depopulacija. Ono što čini dušu grada duše su njegovih građana povezane prošlošću i sadašnjošću svog stanovanja. Istočni dio Zvijezde poznatiji je po kolokvijalnom nadimku Kineski kvart zbog tadašnjeg enormnog nataliteta. U maloj Haulikovoj ulici Šulentići su imali osmero djece, Gojkovići desetero, Rogići šestero, Hibleri šestero… Odnos spram Zvijezde je kao trganje latica pa više nema zgrade ni Gojkovića ni Hiblera.
UKrižanićevoj, nekad Pekarskoj ulici iščezle su dvije zgrade. Na početku Haulikove nasuprot zatvora stanovao je svjetski poznati fotoreporter Čedo Komljenović koji je talijanskim lovcima osiguravao dobru zabavu, a za svoju mamu im govorio da mu je bila dojilja jer je njegova prava majka bila talijanska grofica. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na broju 4 bila je javna kuća u kojoj su radile dvije Marije, a glavna je bila Mara Duduković pod umjetničkim imenom Marie la Doudouques. Badovinci iz Haulikove 8 bavili su se trgovinom, a njihovom kćeri Vanjom oženio se pjesnik Oto Šolc. Hotel Central imao je i samoposlugu pa se u njega ulazilo s dvije strane. Jednom je čuveni kartaš Beli Konj navukao zagrebačkog taksista da ga vozi do Gospića, odveo ga do šanka, naručio mu piće i otišao u toalet. Izašao je na druga vrata. Premda su hotel i njegova samoposluga preživjeli rat, nisu mir. Zgrada je denacionalizirana, a vlasnik ju je stavio na Njuškalo. U Haulikovoj je dugo godina bila gostionica Kordun Nikole Jerenića. Njegov sin bio je bubnjar Đoksa Jerenić u čijem je stanu vježbao rock-sastav Lilihipi koji se u drugoj postavi nazvao Spoonsi. S njim su svirali Nebojša Ručnov na basu, Milorad Uzelac na ritam-gitari i
Veljko Aleksić Ala kao vokal. Ala je bio glavni frajer, mogao je zbariti suprugu koja bi sjedila pored muža. Krenuli smo zajedno u Španjolsku u Figueres, rodni grad Salvadora Dalíja, ali su ga na mađarskoj granici skinuli jer je bio tražen zbog krađe automobila pa je na pasoš svoje mame Marije dodao svoju sliku i slovo n. Nedaleko od Jerenićeve kuće je osnovan i prvi neslužbeni karlovački diskoklub, poluslužbeno, klub obožavatelja belgijskog pjevača šansona Salvatorea Adama. Glavni pokretač bio je 1965. njegov doživotni fan i vršnjak iz 1943. Mišo Baić Baja sa svojim pločama. Repertoar je povećavao Vlado Križnik koji je slao najnovije francuske hitove. Kultne pjesme iz tog vremena bile su Adamov svjetski hit “Tombe la neige” (Pada snijeg) i “A chi” (A tko) Fausta Lealija. Obavezno se pratio festival u San Remu. Adamo je ugašen nakon Hrvatskog proljeća.
U Haulikovoj 11 Pero Ilibašić imao je birtiju, koja je radila usred NDH, iako su Ilibašići bili Srbi. Prva scena filma o Ilibašićima mogla bi biti njihovo “bičevanje” kravatama poput “crvenokožaca” malog “bljedolikog” Teodora Volka, Dorčija, susjeda odozgo, brata blizanca pet minuta starije sestre Ivanke koja se valjda jedina u povijesti svijeta rodila sijeda, zavezanog za stup u dvorištu. Pero je imao tri sina, a očev ljubimac Mile svako je malo tražio da se imovinski podijeli s ocem. Otac bi ga isplatio, ali samo za neko vrijeme. Mile bi takvu podjelu nastavljao. Jednom je dofurao curu iz Rijeke i pozvao sve na slikanje pred gostionicu Kordun, među njima je bila i Bižina mama, velika bogomoljka Magdalena. Mile se okrenuo, naglo skinuo gaće, netko ga je uhvatio za mandalo i potegnuo ga nadolje, a on viknuo “blenda”, što mu se činilo jako profesionalnim. Novinar Darko Marinić koji je tada stanovao u Šimunićevoj govorio je da je ta zgrada bila u NDH javna kuća, a da je Anka Poliklinika naplaćivala ulaz. Ispred srušene kuće Hiblerovih arhitekti Lipšinići s ostalim Ozljanima podigli su zgradu s uredom i stambenim prostorom u kojem stanuju karlovački kazališni prvaci Peđa Gvozdić i Petra Cicvarić s dvoje djece, danas jedine u ulici.
Iz Haulikove se ulazi u Šimunićevu koja se nekada zvala Gospodska ulica. Na njezinu početku su živjele Džebe, Krešimir, urednik VUS-a, žrtva Hrvatskog proljeća, i njegov brat Boris, grafički urednik kuće Vjesnik. Nekoliko kuća dalja stanovala je Marija Vrbetić, među prijateljima zvana Teta Maca, po čijim smo gimnazijskim udžbenicima učili povijest. Kažu da je u jednom trenu bila u vezi s Ivanom Goranom Kovačićem. Šimunićeva je dala ministra Matu Crkvenca i viceguvernera Nikolu Mrkića. Dvije kuće iza Macine živjeli su Prpići. Išao sam u osnovnu školu sa Zlatkom koji je postao profesor glazbe i desetljećima imao glazbenu emisiju na Radio Karlovcu. U Šimunićevoj 9 bili su Hoppeovi koji su imali sina Zdenka, juniorskog prvaka Hrvatske u tenisu. Prema “latičinom sindromu” propala je kuća do njihove gdje je živio Čikara s romskim skvoterima, ali zbog oronulosti i potresa tamo više nema nikoga i kuća čeka na odstrel. Davno ranije srušena je i kuća Šveharovih, na broju 10 stanovao je profesor Zlatko Vuković Maks i toj je zgradi pala fasada pa se može vidjeti nekadašnja gradnja: rebra drvenih štapića preko kojih se bacala žbuka. Tu je sniman film “Lov u Bosni” o hvatanju Karadžića, u kojem je glumio Richard Gere na kojega se pucalo ćorcima iz kuhinje moje mame Ane iz Frankopanske 1. Šimunićevu presijeca uličica Vjekoslava Karasa gdje je stanovao jedan drugi Vjekoslav – Koprivnjak, kasnije direktor koncerna Vjesnik i njegov bratić Josip Miško. U susjednoj kući stanovala je obitelj Šiftar i Vuković, čiji je sin Željko alias Pero Voda postao glavni vodoinstalaterski poduzetnik.
Sada su na redu za opis dvije Bare. Bara Coklin iz Šimunićeve 19 koja bi se u nedostatku dokaza da je žrtva u uličnoj svađi vratila u stan i porezala nožem. Ovdje su odrasli i Joža Butorajac, koji je pobjegao u Francusku, ubio policajca, umro, a poslije je stigla vijest da je uskrsnuo, s bratom Ozom, koji je jednom pao sa skele pa mu je oko vrisnulo gore kao lutki dok ga netko nije zveknuo po glavi da se bebi vrati oko.
UŠimunićevoj 21 živjela je Bara Bezjak. Bila je maskota i u Bajinu frizeraju koji je prije izuma mobitela, na njezino simulirano čuđenje, preko češlja razgovarao s Ljerkom Mintas Hodak. U toj smo kući prošli pubertetsku seksualnu poduku. Bajina majka Ana bila je prijateljica Babe Markove iz Šimunićeve 23 koja je u Drugom svjetskom ratu za svog Marka u obližnjoj bolnici od talijanskog kuhara tražila meso – carne, a on je preko prozora izvadio onu mušku stvar i odgovorio – eccola carne. U toj kući živjela su i braća Martinjak. Iako bez diplome, Tonta je bio vrstan mehaničar pa je Zoran Jelkovac, sin Struje koji je držao automehaničarsku radnju u Banjavčićevoj, znao reći da je po sluhu naštelao ventile bolje nego neki s najmodernijom aparaturom. Kao zubi iz glave izvađene su i ove dvije kuće. Nitko ne misli urbanistički na implantate. Preko puta Bajine kuće živio je Ivica Miletić, brijač, koji je rekao NE Titu, s majkom koja ga je tjerala da radi, a on bi njoj, 80-godišnjakinji, prigovarao: “Je l’ ti, mama, gdje radiš, primaš socijalnu pomoć!” Na katu su živjeli Gerovci, a njihov sin Goran prometnuo se u novinara, urednika i književnika.
Moja Kukuljevićeva ulica, nekad Bedemska, na lijevoj strani je po logici bila ljevičarska. Na broju 1 živio je Aleksandar Majder, koji je 1920. bio kao komunist legalno izabran za gradonačelnika Karlovca, na broju 3 živjela su braća Miroslav i Damir Bernardić čiji je sin Davor postao predsjednik SDP-a Hrvatske, na broju 5 Većeslav Holjevac, kasnije gradonačelnik Zagreba i otac Novog Zagreba, na broju 7, sada ispražnjenom, pijanist Gagić, na broju 9 obitelji Plevnik, Šoštarić, Mihajlović, na broju 11 Kosići i Pekeči, a na broju 13, potpuno ruševnom, Poštići, kako je nakon Drugog svjetskog rata po svjedočenju Seke Poštić iz njemačkog logora doveden mali Ivica Račan. Mi nismo htjeli da se ruši “desna” strana ulice zbog izgradnje Doma umirovljenika iz kojega je ovih dana stigla čudesna vijest da se 92-godišnja Zdenka Krizmanić nakon 70 godina tu našla s kolegicom iz osnovne škole! Jedini dućan u Zvijezdi je upravo u ovom domu!? Tu su bile tri zgrade u kojima su živjeli Blejčevi, Turkovi, Cavrići, Elete, Grubješići, Pletikosići i Tibljaši. Miro Blejc prvi je vozio motokros-utrke, a poslije njega Leno Šoštarić koji je radio kod mog oca, direktora Štamparskog zavoda Ognjen Prica Karlovac. On ga je nagovorio na motokros, dao mu stan u Kukuljevićevoj 9, a kao predsjednik Auto-moto društva išao mu je ususret, pa je mogao izostajati s posla što se u tvornici Kordun nije dozvoljavao biciklističkom šampionu Ivanu Levačiću te je zato morao u privatnike. Leno je bio sedmerostruki prvak Jugoslavije i nedavno je na obodu Šanca, gdje su se održavale prve utrke, dobio svoj perivoj!
Tada smo nasred ceste igrali nogomet. Nitko nije imao auto osim Josipa Pogačića iz susjedne Šenoine ulice, čija je supruga bila atrakcija njegova kabrioleta s tamnim naočalama i šalom poput Isadore Duncan. U mojoj zgradi je tada bilo osam stanara koji su zajedno imali 15-ero djece, a danas je tu samo sedmogodišnja Margita. Dvije mlade obitelji koje su imale djecu iselile su se iz ulice. Mladost ne postoji samo radi popisa stanovništva, nego radi života. Živi ljudi razvijaju veze, susjedstvo, nade. U parku ispred Drvenog placa, kako su zvali dio našeg kvarta jer se tamo kupovao ogrjev, pjevala su braća Zlatan i Ante Pletikosić, Barbarić iz Pekarske, Bižo, Nina Vranješ, Žara, poslije Suha... Nastavilo se i kad bi počelo kišiti, ali bi tada harmonikaša Sandija s prozora pozvala njegova slovenska mama: “Sandek, daj štrument gor, bo ga rosa.” Posljednji od te tradicije solista bio je Zlatanov sin Romano koji je kao mali nastupao na velikim priredbama.
Da bi se došlo na drugu polovicu te desne strane ulice treba preći Ruski put, kojega su gradili ruski zarobljenici iz Prvoga svjetskoga rata, zatrpavajući šanac. Tu je živjela Mira Kraševac koja je u Francuskoj bila seksualna djelatnica, a preminula padom niz stepenice kao Ivana Trump. Na kraju ulice bila je prva, ne bez razloga, od cigala sagrađena javna kuća u kojoj je na odsluženju vojnog roka u Prvom svjetskom ratu korepetirao Lovro Matačić. Vodili su je Max i Mima. U njoj je stanovao moj najbolji prijatelj iz djetinjstva Marinko Severinski. Kada smo Marinko i ja u šezdesetima u sobu, koja je ostala u bordelskim gabaritima, nešto unosili Frau Milici, koja je obavljala ficke, ficke poslove u Njemačkoj, krevet je bio gotovo veći od sobe, a ona se uvijek čudila zašto svi misle na seks kad uđu. Ja sam odgovorio: “A što će drugo misliti kad se s vrata odmah nađu na krevetu.”
UFrankopanskoj 1 živjela je Julijana Horvatić koja je bila u ljubavnoj vezi s mladim Krležom i za trajanje te veze “u Francuskoj je spiskala sav novac i spala na prosjački štap”. Jedno je vrijeme u Zagrebu stanovala u Dugoj ulici i živjela od toga što je u zalagaonicama ostavljala ostatke ostataka svoje imovine (porculan, beštek, butone) i za svoju sudbinu krivila Krležu, i u Zagrebu ga, na ulici javno, prostački napadala. U Frankopanskoj 5 uživao je Agron Marevci, koji se preselio u Tuškanovu, ali se svakoga dana vraćao u Zvijezdu, otac je dirigenta splitskog HNK Vetona Marevcija. Tu posrnulu zgradu preobrazio je Davor Jurčević u prikladni Studentski centar, a na obodu Zvijezde bivšu vojarnu maestralno pretvorio u Studentski dom. U toj ulici živjela je i svjetska rekorderka u atletici Jelica Pavličić-Štefančić. Iz ove se ulice ulazi u Prešernovu u kojoj je u Domovinskom ratu pogođena pa obnovljena kuća Hauptfeldovih, poznate tiskarsko-pjesničke obitelji. U blizini je stanovao i Simo, homoseksualac duge kose koji je sa svojim partnerom Zlatkom Kozinom statirao u filmu “Signali nad gradom”. Gledao sam ih na premijeri u kinu Banija kad su se uz podrugljive ovacije zafrkantske publike dizali kao da su na filmskom festivalu u Cannesu. U produžetku je bila vojna bolnica, pretvorena u rodilište, danas zapuštena, u njoj ni štakora više nema. Tada je na portirnici radio Pero Babica kojega su oficiri naganjali kad bi im rekao da su dobili kćer. Po Prešernovoj sam vodio predsjednika Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske Jerka Rošina iz Splita koji je bio ushićen pozicijom Karlovca u odnosu na Zagreb i govorio kako bi tu rado imao kuću. To je bilo prije starta aglomeracije.
Banjavčićeva ulica za nas je bila poznata po Domu JNA gdje smo išli na ples, Tončiju Maslovu to je bilo prvo radno mjesto kinooperatera, tu smo održali prvu Kinesku noć, igrali košarku, a zadnje gledali i Zlatu Perlić, rodom iz Šimunićeve, prvakinju riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Zgrada je srušena s idejom da se napravi nova kao sportska dvorana, a napravilo se samo parkiralište. Upravo se iz razlike između prolaznih studenata i sesilnih građana otkriva perspektiva neke sredine. Studenti odlaze, stari Karlovčani nestaju, novih gotovo i nema. U Banjavčićevoj je otvorena Knjižnica za mlade u koju je redovno dolazio pokojni Trumba, pa Zdenko i Dragan Grubješić, a od tzv. mladih rijetko tko usprkos blizini Studentskog centra, Učeničkog doma i Veleučilišta. Ovdje treba spomenuti i kuću Strzalkowskog na broju 14, gdje u 95. godini caruje Olga Bašović-Strzalkowsky, prvakinja Hrvatske i Jugoslavije 1946. na 100 metara, majka košarkaša i trenera Branka Bašovića koji je igrao za moj ad hoc klub Dada 72. Zet joj je glumac Danko Ljuština. Na Jelačićevu trgu obnavlja se Oružana koja će postati Centar izvrsnosti iako mi se više dopadala ideja Radimira Čačića da se od nje napravi stambeni objekt jer Zvijezdi trebaju ljudi, a ne službenici koji poslije podne odlaze svojim kućama. Obnova Velike vojarne bila je ping-pong fiks ideja između Grada i Karlovačke banke pa stoji nijema i gluha već godinama. Moja supruga Jasna ima ideju da se ona i hotel Central pretvore u školu NATO-a za cijelu regiju, ali ima li ikoga u Gradu koji bi mogao realizirati tu zamisao? U zadnjem ratu srušena je pa obnovljena pravoslavna crkva svetog Nikole, nedavni potres oštetio je katoličku crkvu Presvetog Trojstva koja se renovira. Na uglovnici je Đački dom, sada Učenički, koji je prije rata obnovio fasadu i ponovno na svjetlo dana otkrio ploču da ga je podigla srpska zajednica, ali se pri renovaciji ona opet zazidala kako bi se zaboravilo sve bivše. Važna je samo sadašnjost koje nema. Radićeva je žila kucavica Zvijezde u kojoj su se okupljale klape. Mi Kinezi na ćošku Haulikove, nogometaši na čelu s Rajkom Janjaninom kod Milašinovićeve urarske radnje, a kod Borova krug oko Željka Antića. Sada se nitko ne okuplja jer duhovi su po definiciji sami, nemaju klapu, a razrovana ulica, u kojoj se ne zna tko kopa, a tko zatrpava, protočna je samo za učenike Osnovne škole Dragojle Jarnević, Ekonomske škole i Gimnazije. Na polovici ulice smještena je Ugostiteljska škola iz koje se barem čuju glasovi.
URadićevoj je živio i Jandra Srdić koji je, nakon što ga je zašvasao Sead Pašić, izrekao čuvenu rečenicu: “Ja, Pisa, Gajo Vranješ, Špoljarići, Gojkovići, to su bili frajeri, a ne Sead i Biser.” Kada me je suprugin nećak pitao tko je napisao Bibliju, poslužio sam se Jandrinim diktumom: “Ja, Pisa, Gajo Vranješ, Špoljarići, Gojkovići…” Iz Radićeve se skreće prema Šancu gdje je nekada hrvatskom pa jugoslavenskom košarkom vladao Željezničar zbog kojega nisam radi preglasnog navijanja dovršio mutiranje pa mi je ostao falset kao kardinalu Bozaniću, kako mi je jednom dobacio Ivo Sanader. Šanac već godinama čeka preimenovanje u Igralište Boce Kolakovića, ali se vlasti ne žuri. Uz Šanac šeće Bencetićeva ulica gdje su živjeli košarkaška braća Kosanović, na pola ulice nalazi se uličica Lukšićeva u kojoj su na broju 2 živjela braća Petrović, sveučilišni profesori Gajo i Svetozar, a prije nekoliko godina smo kao članovi Hrvatskoga filozofskog društva podigli spomen-ploču filozofu Gaji. U njoj je živjela i saborska zastupnica Ankica Mamić i slavni pjevač Alen Slavica koji iz Los Angelesa svake godine obiđe majku Đurđu. Preko puta je stanovao Anto ili Toni Nobilo. Iz Bencetićeve se ide prema spomeniku zaboravljenog antifašizma čuvenog kipara Vanje Radauša, od kojeg je ostao samo zid plača antifašista jer već tradicionalna hadezeovska vlast ne želi imati nikakve veze s antifašističkom poviješću, dovoljan joj je protuantifašizam i ušančenost na pravoj stranputici povijesti. Vis à vis spomenika je živio kolumnist Danasa Miroslav Lazanski koji je tu rođen i prva četiri razreda išao u razred s braćom Vignjević.
Danas je Zvijezda s neba sjećanja pala u prašinu strepnje jer se već godinu dana po njoj usporeno ruje, sugerirajući blato kao pogled u blisku budućnost.
Karlovac propada već desetljećima, ali ne može poput Venecije živjeti od svog propadanja