Stratište, a ne škola
Deset mjeseci od masakra u OŠ Vladislav Ribnikar u Beogradu roditelji ubijene djece i dalje prolaze kroz traume sjećanja. ‘Kupujemo mu omiljene tenisice, odjeću i ja je peglam da bih ga pokopala, a kao da ga spremam za ekskurziju. To je stanje ludila...’
Trebao je to biti samo još jedan običan radni i školski dan u Srbiji, koji je bio i prvi radni dan nakon prvosvibanjskih praznika. Međutim, umjesto toga dogodio se dan kada je sve stalo i kada se sve promijenilo, ne samo u Beogradu nego i u cijeloj Srbiji. Toga je 3. svibnja 2023. godine 13-godišnji dječak K. K. malo poslije 8 sati u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar hicima iz pištolja hladnokrvno ubio osam učenika te zaštitara u školi, dok je još nekoliko učenika i nastavnica škole teško ranjeno. Od posljedica ranjavanja 12 dana poslije preminula je još jedna učenica, s čime se broj ubijenih u tom masakru popeo na deset.
Ono što je zapanjujuće, a što i danas mnogima nije jasno, činjenica je da je ovo masovno ubojstvo u školi počinio i isplanirao tada 13-godišnji dječak. Za K. K. znalo se da je inteligentan i, kako se kasnije govorilo, pomalo čudan dječak, ali nitko nije mogao ni pomisliti da bi tako nešto mogao napraviti. Zapanjujuće je kako je sve to napravio sam, planirajući svaki svoj korak i vodeći brigu o svakom detalju. Pomoglo mu je to što ga je otac prethodno vodio u streljanju, gdje je učio pucati iz vatrenog oružja. U samoj pripremi ubojstva prethodno je napravio i popis prijatelja iz škole koje planira ubiti, a uz sebe je imao plan prostorija škole. Na internetu je istražio i to da osoba do 14 godina života ne može kazneno odgovarati. Toga 3. svibnja došao je u školu nešto poslije 8 sati s ruksakom na leđima u kojemu su bila dva očeva pištolja i Molotovljevi kokteli. Ulaskom u predvorje škole prvo je ubio zaštitara Dragana Vlahovića i dvije djevojčice koje su bile dežurne učenice. Potom je ušao u svoj razred i započeo svoj krvavi pir u kojem su stradali njegovi prijatelji iz razreda i školskih klupa. Tragedija bi bila i veća da se nastavnici i učenici u nekim razredima, a koji su u početku mislili kako netko baca petarde, nisu zatvorili i zaključali vrata tako da ubojica nije mogao doći do njih. Neki od učenika spasili su se tako što su iskočili kroz prozore.
Deset mjeseci poslije u tijeku je sudski postupak protiv roditelja K. K., dok je sam ubojica smješten u psihijatrijsku ustanovu. Škola je ponovo došla u fokus javnosti prošlog tjedna kad je u torbi jednog učenika pronađen nož. U isto vrijeme obitelji ubijene djece pokušavaju živjeti koliko-toliko normalno, što je gotovo nemoguće. Oni se i danas sjećaju gotovo svakog detalja tog tragičnog dana koji nikada neće zaboraviti i koji im je okrenuo živote. Suzana Stanković Čikić, inače psiholog po struci, Andrijina je majka, dječaka koji je tog dana ubijen. Andrija je pogođen jednim metkom u nogu, a drugim ravno u srce. S ostalim je učenicima ubijen u školi, mjestu gdje su ga roditelji ostavili misleći kako je ondje siguran.
– Toga smo dana suprug i ja Andriju ostavili pred školom, pozdravili se i otišli na posao. Nikada više nećemo čuti “Ćao mama, moram ti ispričati što je bilo u školi”. Od toga dana sve je drugačije. Andrija nam je bio sin jedinac i naše sve. Čemu više da se nadamo, čijim uspjesima da se radujemo, čije vjenčanje da čekamo? – kaže Suzana Stanković Čikić. Napominje kako je Andrija bio posebno dijete koje se isticalo u svemu. Bio je aktivan, komunikativan i iznimno nadareni pijanist, koji je osvajao i medalje na raznim natjecanjima.
Upravo radi svoga Andrije i sjećanja na njega trudi se biti jaka i učiniti sve da ne izblijedi sjećanje na njega. Trudi se biti jaka i pričati o toj tragediji i kada ne može, ali joj sjećanje na Andriju uvijek daje dodatnu snagu. Ne krije i da plače kada se prisjeti nekog događaja, vidi neku fotografiju, čuje kompoziciju koju je volio... Najgore su joj večeri i dani vikenda. Prošlog je tjedna obilježila i Andrijin rođendan. Bio je to prvi rođendan otkako je hladnokrvno ubijen.
– Sve što pričam i radim, radim radi neraskidive i posebne ljubavi prema Andriji. Katkad mu se i obratim dok gledam njegovu fotografiju i kažem mu kako sam ja za njega uvijek tu. Andrija je imao svoje snove, planove. Sada više nema ništa od toga. Kao i kada je bio živ, i sada njegujem te snove. Poslije toga dana dobila sam puno pisama i poruka o tome koliko je tim mladim ljudima Andrija bio inspirativan i koliko je i kako djelovao na njih da budu bolji učenici. Na grobu sam mu pronašla i pismo jednog 18-godišnjaka iz Mađarske koji je pisao o tome koliko mu je upravo Andrija dao snage i bio inspiracija u životu da bude bolji čovjek – rekla je Suzana. Vraćajući se na dan tragedije, prisjetila se kako je s posla odjurila prema školi čim je saznala da je došlo do pucnjave. Ni ona ni ostali roditelji nisu znali ništa o tome što se događalo. Došavši pred OŠ Vladislav Ribnikar, naišli su na policiju koja im nije dopuštala pristup zgradi niti su im davali bilo kakve informacije. Policajci na terenu govorili su im kako se u školi rade neke provjere. U međuvremenu su roditelji doznali i da je u pucnjavi bilo ozlijeđenih te su počeli juriti od bolnice do bolnice tražeći svoju djecu. Roditelji su se više puta čuli međusobno, ali i dalje nisu dobivali nikakve precizne informacije. Dok se sve to događalo, mediji su počeli pozivati roditelje koji ne znaju gdje su im djeca da dođu u policijsku postaju na Vračaru. Suzana je to čula dok je bila u taksiju. Otprilike u isto vrijeme nazvala ju je i majka jedne od ubijenih djevojčica koja je rekla “Nema više moje Sofije”. Suzana i njezin suprug Miloš također su se uputili do policijske postaje, gdje je, kako se prisjeća, bilo puno policijskih vozila. Bila su tu i vozila hitne pomoći. Roditelje ubijene djece pozivali su jedno po jedno unutra, na drugi kat, gdje su im policajci rekli da im je dijete ubijeno. Tamo su Suzana i Miloš saznali da više nema njihova Andrije.
– Na policiji su nam tada rekli da nam je dijete ubijeno. Bio je to šok, srušio sam se cijeli svijet. Ali znate kako je, vi se i dalje nadate da je živo jer nemate potvrdu, niste ga vidjeli mrtvog. Hodala sam u policiji po sobi od zida do zida pokušavajući procesuirati to što nam je rečeno. Kupujemo mu stvari, omiljene tenisice i ja mu te stvari pripremam, peglam da bih ga pokopala, a kao da ga spremam za ekskurziju. To je stanje ludila – prisjeća se Suzana dana koji nikada neće zaboraviti. Nekoliko mjeseci od masakra Suzana je bila jedan od roditelja koji su ispitivali K. K., ali je ostala šokirana. Tijekom ispitivanja pitala je K. K. zna li da je on ubio i njezina sina.
– Bez ikakvih je emocija odgovorio “Da, znam”. Tijekom četiri sata ispitivanja on je imao isti glas, a ni njegova majka, koja je sjedila kraj njega, nije pokazivala nikakvu reakciju. Andrija i K. K. družili su se u školi, ali niti je on dolazio kod nas, niti je Andrija išao kod njih. Kasnije sam doznala da je pucao i u dječaka koji je mislio da mu je K. K. najbolji prijatelj – rekla je Suzana.
Sve što se događa u obiteljima ubijene djece ostavilo je neizbrisive tragove koji nikada neće biti prekriveni zaboravom. Potvrdio je to i Branko Anđelković, otac ubijene Mare, koji kaže da se osjeća loše. I sam je kao dijete išao u istu školu pa je tako tradiciju nastavila i njegova Mara. Neki od roditelja ubijene djece ne mogu prolaziti kraj škole, ali on nema taj problem jer kaže da njegovo dijete nije ubila zgrada nego institucija OŠ Vladislav Ribnikar.
– Mara je bila predobro, prepošteno dijete s velikim ‘ja’. Nije imala ni godinu dana kada je pjevala ‘Jah War’ benda The Ruts u dječjem sjedištu automobila. Pjevala je prije nego što je progovorila. Prve su joj riječi bile maslina, krastavac pa tek onda mama i tata – prisjetio se Anđelković. Uz oca je Mara zavoljela skijanje i naučila voziti bicikl, a ljubav prema karateu i računalima probudila je majka. Slikala je i crtala, a sa starijom sestrom Minom planirala je zajedničku budućnost. Upravo je s četiri godine starijom sestrom deset dana prije smrti bila na koncertu u Linzu gdje je nastupala grupa Arctic Monkeys. Samo dan prije smrti teti je poklonila sliku koju je sama nacrtala. Napominje kako je Mara željela upisati dizajnersku školu i nastaviti crtati, a jedan od posljednjih upečatljivih razgovora s ocem bio je o njezinim slikama. Toga 3. svibnja učenici OŠ Vladislav Ribnikar trebali su se fotografirati za godišnjak, što je za učenike te škole uvijek bio poseban događaj. Na dan tragedije javila se da je stigla u školu, no dvije godine mlađi sin ubrzo je javio da se u školi puca. Mislili su da priča gluposti ali, nažalost, nije bilo tako.
– Toga je dana Mara uspjela napraviti frizuru i biti spremna za to fotografiranje s kojeg se nikad nije vratila. Danas u Marinu sobu uđem, ali samo ponekad. Na groblje skupim snage otići jednom mjesečno, ali teško mi je. Pokušavam živjeti normalno i uvijek kažem da je ona stalno sa mnom. Realna sam osoba, ali sve mi oko mene govori da bježim od svega. Razmišljamo o tome da se odselimo u inozemstvo jer ovdje, nakon svega, više ne možemo biti – kaže Anđelković. Dotaknuo se i inicijative da OŠ Vladislav Ribnikar više ne bude škola nego da je pretvore u Memorijalni centar u spomen na ubijene učenike. Kaže kako ta škola za njega, od 3. svibnja, više nije škola nego stratište gdje je djecu brutalno i hladnokrvno ubio dječak kojega je njegov otac vodio u streljanu i učio pucati. Ta činjenica pojašnjava i to koliko je K. K. bio precizan dok je pucao po svojim prijateljima iz razreda. Govoreći o tome, Anđelković kaže da je K. K. bio “dresirani vojnik”.
– Sve to ide presporo pa strahujem da će sve završiti tako da nitko neće biti odgovoran, iako se radi o najmonstruoznijem događaju u novijoj povijesti Srbije. Imamo priliku pokazati se kao država, ali to ne radimo na pravi način. Školski psiholog i dalje je na radnom mjestu, a on je osoba koja je morala znati da je među učenicima i učenik poput K. K. Mi smo bolesni kao društvo, a sve se te promjene događaju ne sporo nego presporo. Zato smo dan poslije masakra u školi imali i masakr u selima kod Mladenovca, gdje je ubijeno još osam ljudi – istaknuo je Anđelković.
Toga 3. svibnja, u OŠ Vladislav Ribnikar, ubijeni su Andrija Čikić, Mara Anđelković, Ana Božović, Bojana Asović, Adrijana Dukić, Sofija Negić, Angelina Aćimović, Katarina Martinović, Ema Kobiljski i zaštitar škole Dragan Vlahović. U spomen na sve njih poslije masakra na ogradi uz školu zapaljeno je na tisuće svijeća i ostavljeno bezbroj buketa cvijeća. Ostavljene su i brojne plišane igračke kao i poruke ne samo učenika škole i prijatelja nego i brojnih građana. Na ogradi su bile i baletne šlapice u spomen na malu balerinu Katarinu Martinović.