Danas, nakon svega što se dogodilo, više ne znam bavim li se ja kazalištem ili se ono bavi mnome
Ako postoji osoba s javne scene Hrvatske za koju vrijedi ona stara “što te ne ubije, to te ojača”, onda je to Dubravka Vrgoč. Uspješna ravnateljica ZKM-a odradila je dva mandata intendantice središnje nacionalne kazališne kuće, a iz HNK Zagreb je otišla, između ostalog, uz optužbe da je ugrožavala živote svojih zaposlenika tijekom pandemije. No od 1. siječnja 2025. ona preuzima intendanturu HNK Rijeka, što je i najbolji mogući dokaz da čak ni politika ne može (dugoročno) protiv nje. Iako je 2025. još daleko, ovo su njezini planovi.
Menadžerica 2023. godine! To doista sjajno zvuči tim više jer uz titulu ide i “u kategoriji najbolje vođenog inovativnog projekta”. Je li vas iznenadila nagrada?
Jako, nisam je očekivala. Ponekad, tijekom moje teatarske karijere, uz moje se ime dopisivalo “menadžerica u kulturi”, što je tada zvučalo kao neka umjetna izvedenica, nešto što trebaš napisati kako bi i oni koji ne prate kazalište razumjeli što zapravo radiš. Jer u kazalištu postoje umjetnici, redatelji, dramaturzi, tehničari, dok ono što rade ravnatelji kazališta nije posve javno razjašnjeno. No iznimno mi je drago da sam tu nagradu dobila izvan kazališta, odnosno u periodu kada nisam bila zaposlena ni u jednoj instituciji, kada radim samostalno te doslovno živim od prepoznatljivosti projekata koje osmišljavam i potom realiziram s malim bojem suradnika. Ima nekog neobičnog uzbuđenja u takvom načinu rada. Također sam ponosna što su poduzetnici prepoznali projekt iz sektora kulture i time potvrdili gospodarski i društveni značaj kulture, njezine duhovnosti, kreativnosti i vječite potrebe da potiče neovisno razmišljanje, uspostavlja dijalog i bude otvorena, na način na koji Open House Zagreb otvara neke nove perspektive gledanja i promišljanja razvoja prostora koji nam pripada, a time i razvoja gospodarstva te cjelokupnog društva.
Kako je uopće došlo do vašeg angažmana na području arhitekture, u projektu Festivala Open House Zagreb?
Prije nešto više od godinu i pol ekonomistica Tomislava Blatnik zamolila me da s njom realiziram projekt s kojim se ona upoznala u Sloveniji. Bio je to projekt koji je početkom 90-ih osnovan u Velikoj Britaniji i od tada se proširio u šezdesetak velikih svjetskih gradova. Festival otvara vrata zgrada kraj kojih ili svakodnevno prolazimo ili smo o njima čuli, a nismo imali prilike u njih ući i upoznati se s njihovim arhitektonskim izgledom te dizajnom. Dopušta nam da sagledamo grad iz različitih perspektiva, obnavlja naš interes za prostor u kojem živimo te nam u budućnosti otvara mogućnost aktivnije uloge u promišljanju grada u kojem bismo željeli živjeti. To je projekt koji s jedne strane arhitekturu nastoji učiniti razumljivijom njezinim konzumentima, a s druge strane nudi uvid u strukturu samog grada kao cjeline i njegove uvjetovanosti u kontekstu naše osobne neodvojivosti od te cjeline. U konačnici riječ je o uspostavljanju dijaloga između grada i njegovih stanovnika.
Što ste to inovativno uveli u taj projekt koji postoji u mnogim zemljama?
Kako ni Tomislava ni ja nismo arhitektice, činilo mi se iznimno važnim povezati se sa strukom i ponuditi im aktivnu ulogu u projektu. Osnovali smo na samom početku Savjetodavni odbor čiji su članovi dekan Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, predsjednici Udruženja
hrvatskih arhitekata, Društva arhitekata Zagreb, Hrvatskog društva dizajnera, Instituta za povijest umjetnosti, a članovi Savjetodavnog odbora izabrali su ispred svoje udruge ili institucije žiri koji je odabrao objekte koji su prošlog listopada otvoreni posjetiteljima. Za razliku od ostalih svjetskih Open House festivala, mi smo, dakle, od samog početka u osmišljavanje i realizaciju projekta uključili struku i tako su arhitekti, dizajneri, povjesničari umjetnosti vodili posjetitelje kroz objekte i upoznavali ih s njihovim specifičnostima. Nismo poput drugih gradova samo otvorili vrata zgrada, parkova, bazena, crkvi... već smo ponudili i pripadajuće priče koje su to upoznavanje s gradom učinile uzbudljivijim. U svemu nam je iznimno pomogla ravnateljica Turističke zajednice grada Zagreba Martina Bienefeld koja je od samog početka prepoznala vrijednost projekta.
Hoćete li to nastaviti raditi barem tijekom 2024., dok ne preuzmete intendanturu HNK Rijeka?
Svakako, već radim. Prije nekoliko tjedana u programu “Večeri u Orisu” predstavili smo festival, podsjetili na prvu sezonu i najavili novu. Iznenadio me veliki interes za taj projekt. Te je večeri u Orisu bilo nešto više od 150 ljudi koji su pažljivo pratili izlaganja dekana Baletića, profesora s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Mije Roth Čerine i Igora Franića te sudjelovali u diskusiji ne samo o festivalu već i o arhitektonskom izgledu Zagreba. Bilo je tu konstruktivnih kritika, sjajnih komentara i prijedloga. Do samog festivala OPen House Zagreb koji će se ove godine održati od 18. do 20. listopada, planirane su i “urbane šetnje” po zagrebačkim kvartovima, večeri na Dolcu gdje ćemo u suradnji sa studentima Arhitektonskog festivala na neuobičajen način predstaviti neke od kultnih gradskih arhitektonskih zdanja, a podsjetit ćemo se i na izniman opus jednog od najvećih hrvatskih arhitekata Viktora Kovačića u godini kada se obilježava 150. godišnjica njegova rođenja i 100. godišnjica smrti.
Svatko tko duže vremena prati kulturnu, a napose kazališnu scenu Hrvatske vjerojatno se slatko nasmijao kada je čuo za tu vašu nagradu, jer ona baca svjetlo i na sve one godine koje ste proveli vodeći kazališta, a u kojima vas nitko nije doživljavao kao ozbiljnu menadžericu.
Često nisam ni ja sebe tako doživljavala. Bila sam na početku samouka menadžerica u kulturi. Tu sam vještinu otkrila u najstrašnijim situacijama, suočena s velikim deficitima u kazalištima u kojima sam započela ravnateljske mandate, kada sam istodobno morala nalaziti sredstva da bih otplaćivala tuđe dugove i održavati program. Činilo se to nemogućom misijom, a kako nisam željela odstupiti, bila sam primorana naći sredstva i omogućiti nesmetano funkcioniranje teatarskog mehanizma. Možda me je očaj u tim situacijama, koji te tjera da naučiš nešto o čemu prije nisi znao, doveo do reputacije kulturne menadžerice, jer sam tijekom kazališnih godina u kojima sam bila primorana boriti se za sredstva, za publiku, za koprodukcijske projekte, strane partnere, europske i ostale grantove mnogo toga naučila i uspijevala odgovoriti na mnogobrojne i najrazličitije izazove. Ukratko, godinama sam vodila kulturne institucije i osmišljavala institucionalne projekte te sam kroz praksu stjecala potrebna znanja i kompetencije koje su mi pomogle da se održim, a kulturnu ponudu učinim održivom. Suočena svih tih godina s društvenim predrasudama zbog kojih je kultura često bila izmaknuta na margine, borila sam se za njezinu središnju poziciju u društvu tranzicijskih trauma, kojem je ona itekako potrebna.
Odgovorno tvrdim da je kod nas najmanje pravih menadžera u kulturi, ljudi koji imaju umjetničku viziju, ali i znaju stvoriti novac. Po meni trebali bi imati zlatni status, a ne biti valuta u političkim igrama, da baš ne kažem ‘potkusurivanjima’.
Točno. Biti menadžer u kulturi znači imati još jednu vještinu više, ostvariti ne samo poduzetničku već i umjetničku viziju. U koje god kazalište sam došla zatekli su me dugovi, a kada sam odlazila, ostavljala sam milijunske cifre na računu. U našim se teatrima ne podrazumijeva da dug koji zatekneš moraš vratiti, a potom sve bolje poslovati te imati uz umjetničke i znatne financijske rezultate. Uvijek se lako izvući na onoga koji je bio prije i ne očekivati da kazalište ostvaruje neku veliku dobit. A to je ostvarivo, potrebno je popuniti gledalište, zaraditi na koprodukcijama i gostovanjima te na europskim fondovima koji financiraju specifične projekte. Sve sam to tijekom 18 godina rada u dva zagrebačka kazališta pokazala kao moguće i pri tome sam vodila Festival svjetskog kazališta koji tijekom 20 godina nikada nije bio u gubitku.
Zanimaju me vaši motivi. Odradili ste mnogo toga, dokazali se nebrojeno puta i zbog ‘pobune’ u Operi HNK Zagreb morali otići na način koji je bio sve samo ne ugodan. Mnogi bi digli ruke od kazališta, ali vi i dalje grizete?
Ne bih se više vraćala na neugodan način na koji sam otišla iz HNK Zagreb i na sve ono što sam na kraju drugog mandata tamo doživjela, srećom i preživjela. To je iza mene. No možda i zbog tog kraja koji za mene nije bio onakav kakav sam priželjkivala nakon godina uspjeha brojnih predstava i umjetnika koji su se okupili oko teatara koje sam vodila, odlučila sam se nastaviti baviti kazalištem. Iako više ne znam bavim li se ja kazalištem ili se kazalište bavi mnome. No zanima me što teatar može ponuditi u vremenu najrazličitijih katastrofa – od ratnih, pandemijskih do ekoloških, hoće li će doista moći opstati u budućnosti i u kojem obliku? Zanima me ima li teatar danas snagu da nešto pokrene ili barem da život onih koji u njega još vjeruju učini podnošljivijim. I koje su to teme još zanimljive gledateljima? Postoje li one ili tek moraju biti napisane?
Mnogi se pitaju i što je osobni motiv žene koja je prebacila neke godine, vršnjakinje smo pa se usuđujem to reći, i sada se seli u novi grad, na novi posao?
Mene su uvijek privlačili rizici i izazovi. I kada sam prije godinu i pol doslovno izašla iz HNK na čistinu, bez perspektive ikakvog posla i bilo kakve prilike, pokrenula sam nekoliko projekata koji su ubrzo postali iznimno uspješnima i koji su privukli brojne posjetitelje/gledatelje. Naučila sam još odmalena da moram vjerovati u ono što radim i da se pri tome ništa samo po sebi ne podrazumijeva. U ovih godinu i pol nedostajalo mi je kazalište, jer sam u njemu na ovaj ili onaj način bila tijekom gotovo cijelog života. Gledala sam ga, pisala sam o njemu, vodila ga, stvarala… Još uvijek ne osjećam da bih tu vezu trebala prekinuti, dapače imam neke nove ideje, koncepcije, intencije…
Što je po vama glavni adut HNK Rijeka?
Uz kazalište lutaka HNK Rijeka jedino je kazalište u tom impresivnom mediteranskom gradu turbulentne prošlosti. U njemu se na određeni način ogledava čitava povijest toga geopolitički važnog prostora, stoga ono mora uspostaviti izravan kontakt sa stvarnošću i ponuditi mu umjetničku viziju budućnosti. Mnogo toga u riječkom HNK odvija se na relaciji teatar – grad. Kazalište mora prepoznati potrebe grada, a grad ono što se u kazalištu ili oko kazališta događa. Taj uzajamni odnos mi se i čini najzanimljivijim. Rijeka ima sjajne umjetnike u kazalištu i izvan njega, pisce, glazbenike, likovne umjetnike, arhitekte, dizajnere… Svi oni zajednički čine kulturu tog grada i smatram da ih kazalište mora okupiti. Ono je ta središnja sila koja privlači i usmjerava i u konačnici određuje identitet čitavog grada. S druge strane, građani Rijeke nemaju izbora. Oni imaju jedno kazalište i ono mora zadovoljiti sve njihove potrebe za kazališnom umjetnošću. Zato je na njemu velika odgovornost, a pred njim su i veliki izazovi.
Po čemu se to kazalište mora razlikovati od ostalih nacionalnih kazališta u Hrvatskoj?
Ono je prije svega mediteransko kazalište. Mediteran je stotinama godina bio i središtem europske kulture iz koje se baštine i drama i opera i ples, teatar i filozofija. Mediteran je već dugi niz godina zanemaren, izostavljen, izoliran i zapostavljen, označen kao prostor sukoba, stalnih migracija, kolektivnih i osobnih nesreća. Potrebno je stoga iznova ispričati priču o Mediteranu kroz kulturu i tom pričom povezati kulturne institucije Sredozemlja te učiniti Mediteran kroz zajedničke aktivnosti mediteranskih kazališta vidljivim na zemljovidu kulturne Europe. Mitski Mediteran izgubio se u povijesnim nedaćama naše suvremenosti te je postao fikcionalan, a ne stvaran, stoga je zadaća i kazališta da ga obnovi ne samo programom već i svojim pozicioniranjem u mediteranskom prostoru. Vidim riječko kazalište kao središnju instituciju koja okuplja ostala mediteranska kazališta, istražuje današnju kulturološku poziciju Mediterana i u međusobnim razmjenama te kroz festivalski program mediteransku kulturu čini živom i stvarnom, iznova prepoznatljivom i atraktivnom. Uz geografsku poziciju i povijesno pamćenje te živu energiju grada, raznolikošću umjetničke ponude koja ni po čemu ne bi trebala zaostajati za ponudom u središnjim teatrima europskih metropola riječki HNK bit će oglednim primjerom kazališta u regiji Mediterana, onaj koji zadaje smjernice ostalim kazalištima te istražuje bliskost i različitost zajedničkog kulturnog prostora.
Kakav ste program razvoja tog kazališta ponudili da vam je osigurao pobjedu nad protukandidatima?
Ukratko, riječko će kazalište okupiti umjetnike spremne propitati neke od važnih tema ovog vremena, bile one baštinski univerzalne ili suvremene. Zanima me kazalište koje pak zanima vrijeme i prostor kojem pripada, kazalište koje nije estetski getoizirano, već otvoreno i komunikativno, koje zna kome se obraća i uspijeva animirati one umjetnike i ne samo umjetnike koji još uvijek vjeruju da umjetnost barem nakratko može promijeniti izgled svijeta. Znam da zvuči utopijski, ali vrijedi vjerovati. No postavi li se riječki HNK kao središnje, ali i po repertoaru postojano mjesto promocije tradicionalnih umjetničkih vrijednosti, istraživanja novih umjetničkih formi te sadržaja koje će okupiti neke od vodećih hrvatskih i europskih umjetnika u zajedničkom promišljanju teatra 21. stoljeća, on bi mogao svojim djelovanjem nametati kriterije u regiji kao i u ovom mediteranskom dijelu Europe. U središtu interesa bit će scenske (re) interpretacije inozemnih i domaćih klasičnih opernih, baletnih i dramskih djela u režiji/koreografiji afirmiranih domaćih i stranih, ali i mladih još neafirmiranih redatelja kao i uprizorenja suvremenih opernih, baletnih i dramskih predložaka. Istražit ću na pozornicama riječkog kazališta tradicijske korijene dramske i glazbene literature vezane uz Rijeku, bila ona zavičajna ili povijesno uvjetovana, kao što su djela Zajca, Ronjgova, Kamova, Gervaisa…. S druge strane, budući da je nacionalno kazalište dužno poticati i promovirati nove narative što postaju amblemskim kazališnim predlošcima budućih generacija gledatelja, predstavila bih mlade ili mlađe riječke pisce Teu Tulić, Dunju Matić, Doris Pandžić, Doru Šustić, Zorana Žmirića… i naručivala od njih dramske tekstove. Uz to, zanimaju me i autorski projekti – dramski, glazbeni i baletni koji bi scenski rasvijetlili fenomen grada Rijeke u njegovoj povijesnoj kompleksnosti i suvremenoj raznolikosti.
U kojem smjeru mislite razvijati kazalište na Kvarneru?
Želim riječko kazalište povezati s ostalim regionalnim centrima: Trst – Ljubljana – Zagreb te, osim razmjena umjetnika i predstava, organizirati i redoviti posjet građana tih gradova riječkom kazalištu. Nastojat ću povećati broj gledatelja i uspostaviti održiv model poslovanja povećanjem sredstava. Okupit ću redatelje i umjetnike s kojima sam uspješno surađivala u prijašnjim kazalištima, ali i nove s kojima se tek veselim raditi. Uspostavit ću snažnu suradnju s brojnim europskim teatrima i festivalima te ulaziti u koprodukcijske projekte koje će dijelom biti financirani iz EU fondova. Želja mi je iznova pokrenuti ljetni festival koji bi okupio sve umjetnike u gradu i ponudio građanima Rijeke i turistima kulturne sadržaje čime bi se grad i u ljetnim mjesecima promovirao kao značajna kulturna destinacija. I u konačnici, želim teatar uvesti u grad i grad u teatar, kako bi se pomaknule granice i time uspostavio cjeloviti kulturološki prostor kao kreativni potencijal još snažnijeg razvoja europske Rijeke.
Hoće li kolone automobila krenuti put riječkih premijera?
Nadam se da ćemo biti zanimljivi gledateljima u Rijeci i u drugim regionalnim centrima. Teatar, kada je živ i kada ima što reći, okuplja odasvud gledatelje i s njima uspostavlja vezu koja se temelji na povjerenju. Moji su gledatelji iz jednog kazališta odlazili u drugo, a potom su pratili moje projekte, nadam se da ih u Rijeci neću iznevjeriti.
Imate li već svoj tim, najbliže suradnike, nove ravnatelje?
Ne još, okupljam ih.
Što će biti s Festivalom svjetskog kazališta? Ostaje li u Zagrebu ili se seli u Rijeku?
Godinu dana Ivica Buljan i ja pokušavali smo FSK udomiti u Gavelli, ali nije nam uspjelo. Osnovali smo udrugu, program ovogodišnjeg festivala financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija. Planiramo ove jeseni u zagrebačkim kazalištima predstaviti nekoliko iznimno zanimljivih predstava.
Jedan od vaših odličnih projekta u HNK Zagreb bio je kraj sezone koji se slavio koncertom pred zgradom kazališta. Imaju li se Riječani čemu veseliti?
Na početku mandata predstavila bih u Rijeci koncept otvorenog teatra koji otvorenošću programa ostvaruje izravnu komunikaciju između zgrade kazališta, umjetnika i gledatelja različitih dobnih skupina, interesa i očekivanja. U sljedećoj fazi prepoznavanja te redefiniranja pozicije kazališta u Gradu promovirala bih koncept proširenog kazališta koje se širi izvan zgrade i osvaja cijeli grad, postaje dijelom života njegovih građana. Izgradili bismo male pozornice u riječkim kvartovima: Kantrida, Centar-Sušak, Pećine, Trsat, Drenova, Zamet, Gornja Vežica... i organizirali kvartovske programe u kojima bismo uz kazališne umjetnike sudjelovali i umjetnici koji žive u kvartovima. No također bih voljela da se ponovno pokrene ljetni festival u Rijeci. Ideja festivala bila bi u poznatim ili nepoznatim prostorima Rijeke promovirati ambijentalni teatar te trgove, terase, parkove, plaže… pretvoriti u pozornice na otvorenom, dok bi se, u namjeri da se propita suodnos industrijske arhitekture i kazališta dio programa odvijao i u napuštenim tvorničkim halama. Cijeli grad tako bi bio kazalište na otvorenom s najrazličitijim programima – od uličnog teatra do predstava, koncerata klasične i popularne glazbe, izložbi, filmskih projekcija, radionica za djecu, ali i odrasle, modnih i ostalih evenata. U organizaciju festivala uključila bih sve umjetnike u gradu, ali i sve predstavnike nezavisne i amaterske scene kako bi u tom periodu Rijeka svojom kulturnom ponudom bila jedna od atraktivnijih kulturnih destinacija na Mediteranu. Također, preko programa i orijentacije ljetni festival okupio bi u Rijeci mediteranske festivale i kazališta te kroz zajedničku akciju vraćanja Mediterana njegovim kulturnim ishodištima otvorio prostor za redefiniranje njegove uloge, ali i njegova značaja u cijeloj Europi.
Mediteran je godinama zanemaren, a moj je plan da HNK Rijeka postane srce mediteranske kulture