Isprike sportaša; savjest ili strah
To je možda dobro za navijače i javnost, ali ne za ekipu i igrače
Ljubitelji nogometa u svojem omiljenom sportu svjedoče mnogim promjenama posljednjih godina. Od promjena formata najvažnijih natjecanja, pa sve do dojma da najvažnija sporedna stvar na svijetu sve više postaje biznis, sve su to promjene o kojima se gotovo svakodnevno priča. Međutim, vjerojatno ste primijetili da se s vremenom događa i vrlo zanimljiva komunikacijska promjena kod važnih nogometnih aktera. Naime, treneri i igrači nogometnih klubova i reprezentacija sve češće imaju potrebu ispričati se navijačima, što nakon poraza, što nakon promašenih prilika ili kaznenih udaraca, što nakon crvenih kartona. Usporedimo li učestalost te pojave s, recimo, krajem 20. stoljeća, pa čak i samo s praksom otprije pet do deset godina, dolazimo do jednostavnog zaključka da se takav obrazac komuniciranja s navijačima i javnosti događa sve češće. Ta se teza vrlo lako može dokazati na globalnoj, ali i na domaćoj razini. Važno je precizirati da se ovdje ne govori o isprikama za incidente nevezane za nogometni teren. Olivier Giroud i Anthony Martial ispričali su se nakon što su debelo u noći, večer prije važnih utakmica, varali svoje supruge. Jack Grealish ispričao se nakon što je vozio pijan, a Kyle Walker ispričao se što je u jeku pandemije koronavirusa i najvećih restrikcija organizirao zabavu s brojnim starletama. Takve su isprike prilično smislene jer je ipak riječ o nogometašima kao superzvijezdama, samim time i vrlo utjecajnim ljudima u koje se ugledaju brojna djeca pa s obzirom na tu vrstu odgovornosti isprike za neprimjerena ponašanja svakako imaju smisla.
Ovdje se pak radi o isprikama vezanima za sama događanja na terenu. Treneri, koji su se prije 10-20 godina ispričali možda jednom ili dvaput tijekom cijele svoje karijere zbog poraza, sad sve češće primjenjuju tu praksu. Da se dotaknemo domaćeg nogometa, trener Dinama Sergej Jakirović u samo nešto više od pola godine mandata u Dinamu već se dvaput ispričavao navijačima, nakon poraza s 0:2 protiv Ballkanija te nakon 0:3 protiv Lokomotive. Isto tako, uvjerljivo najuspješniji izbornik u povijesti hrvatske reprezentacije Zlatko Dalić dvaput se ispričavao navijačima, nakon poraza protiv Austrije (0:3) 2022. godine te nakon Walesa (1:2) najesen prošle godine.
Sve je češća ta praksa i kod igrača. Najbolji je primjer toga definitivno sadašnji veznjak Bayer Leverkusena, Švicarac Granit Xhaka, koji je u svojih pet godina u Arsenalu na Instagramu objavio čak 19 isprika, što zbog poraza, što zbog crvenih kartona. Bruno Fernandes i Sergio Aguero javno su se ispričavali nakon što su promašivali udarce s bijele točke, iako je očito da su imali najbolju namjeru i da su htjeli zabiti pogodak i pomoći svojim momčadima. Jedna je od najčudnijih isprika ona Thomasa Parteyja koji je pri rezultatu 0:2 njegova Arsenala protiv Liverpoola ušao u igru u 75.
minuti te zaradio dva žuta kartona. Arsenal je u toj utakmici već ionako bio nadigran i izgledi za povratak bili su iznimno mali, a Partey je nakon utakmice objavio ispriku s velikim ‘brandingom’ kao da je u najmanju ruku postigao tri autogola. Ova sve učestalija pojava dobila je i naziv – “kultura ispričavanja”. Ona može biti povezana u kontekstu digitalnog svijeta u kojem živimo s već nam poznatom kulturom otkazivanja. Pošteno je zaključiti da na sve češće isprike, čak i kada to nije nužno, utječe novo okružje u kojem živimo. Što se tiče suda ili viđenja te pojave, mišljenja su razna. Dok jedni smatraju da je riječ o ljudima koji samo rade svoj posao i ne bi se trebali ispričavati kad nešto ne prođe u najboljem redu, drugi misle da je to potrebno i poželjno u današnje doba komunikacije, pogotovo s obzirom na utjecaj tih nogometnih zvijezda. Budući da na temu postoje oprečna mišljenja, pomislili smo da bi bilo dobro vidjeti kako tu pojavu vide stručnjaci iz različitih područja povezani s ovom pojavom. Stoga smo za sugovornike angažirali ljude iz područja novih medija, sportske psihologije, ali i stručnjaka za komunikaciju koji radi s poznatim nogometnim imenima te nogometnog trenera. Spomenuti je stručnjak za komunikaciju nogometaša Stipo Dubravac i radi s nekim od najpoznatijih hrvatskih reprezentativaca, a njegovo je mišljenje o učestalosti isprika nogometnih aktera prilično jasno.
– U svakom je slučaju potrebna odgovornost i hrabrost igrača ili trenera da prizna pogrešku koju je napravio i ispriča se. Ako se igrač ispričava, on na taj način pokazuje klubu, suigračima i navijačima da ih cijeni i da mu je stalo do njih. Tako on gradi povjerenje između sebe i navijača. Vrlo je bitno da time sprječava daljnje narušavanje odnosa ili povjerenja navijača. S druge strane, to je bitno za igrača ili trenera, jer on tako zadržava samopoštovanje. Nije nužno da se ispričava nakon svake izgubljene utakmice, skrivljenog ili promašenog penala, ali smatram da se radi o zdravoj komunikacijskoj praksi, a i ljudskoj potrebi. Ako njega iznutra utakmica emocionalno destabilizira, dovodi u nezgodan položaj ili mu se teško fokusirati, najlakši je način da se fokusira na sljedeće utakmice upravo da kaže ono što ga muči. Zbog toga mislim da oni to češće rade. Ponavljam, nema to potrebe raditi svaki put, ali sigurno ima potrebe za time – napominje Dubravac.
Budući da neki ove isprike smatraju isključivo PR-om odnosno marketinškim trikom, naš stručni sugovornik osjetio je potrebu objasniti i istaknuti jednu važnu stvar.
– Svaki nogometaš, posebice onaj koji ode u Premiership, najtežu ligu na svijetu, postaje svjestan koja je njegova težina u društvu, kako u stvarnom svijetu, tako i na društvenim mrežama. Da bi oni bili sto posto fokusirani na nogomet, njima je potrebna pomoć, a da bi im se taj fokus omogućio, treba im netko tko će pratiti što javnost misli i što navijači pišu budući da je njima svima to bitno. Svaki igrač koji drži do odnosa s navijačima mora biti upoznat s time, a s obzirom na to da se radi o milijunskom broju pratitelja, nemoguće je da oni to sami rade. Njihov je primarni zadatak igrati vrhunski nogomet, a da biste se mogli natjecati s vrhunskim protivnicima morate biti sto posto u tome. U tom je smislu nogomet sport u kojem je uspjeh najteže postići, jer je u njemu najveća konkurencija i najveća praćenost – ističe Dubravac te zaključno napominje koliko je važna iskrenost te isprike kao i činjenicu da su nogometaši samo obični ljudi:
– Prvo je i osnovno pravilo kod isprike nogometaša da ona bude iskrena. Mora pokazati određenu dozu osjećajnosti, razumijevanja i empatije. Ne mora to biti opsežna isprika, dovoljna je jedna otvorena i iskrena rečenica u kojoj se vidi da je toj osobi zaista žao zbog određenog postupka. Ako tu nedostaje iskrenosti, to će se vrlo brzo u budućnosti i vidjeti u postupcima. S druge strane, ako se vidi iskrenost u isprici i u postupcima nakon nje, većina navijača i publike pozitivno će reagirati, jer iskrenost je temelj zdravog odnosa. Sve ovisi o igraču, ali velika većina njih sebe smatra potpuno normalnim i prosječnim osobama, što zapravo i jesu. Oni imaju veliku količinu talenta za nogomet i uložili su ekstremne količine truda i napora da postignu to što su postigli, ali u konačnici su osobe koje imaju potrebu razgovarati i dijeliti svoje mišljenje i stavove. Njihova uloga više nije samo nogometna, nego u jednoj mjeri i odgojna, jer ih mnogo djece smatra svojim idolima. Ovo je potpuno zrelo i odgovorno ponašanje, da se nakon neke lošije utakmice ili krivog poteza preuzme odgovornost, i to može samo dobro utjecati i na javnost, a prije svega na djecu koja ih smatra svojim najvećim idolima – zaključuje čovjek s velikim iskustvom pri pomaganju nogometašima u njihovoj komunikaciji prema javnosti.
Usporedno s tim mišljenjem, no s nešto drukčijim ekspertizama, govori Domagoj Bebić, profesor na Fakultetu političkih znanosti i renomirani stručnjak za nove medije.
– Što se tiče isprika i takvog načina komunikacije, to mora biti kvalitetno razvijena medijska i komunikacijska taktika. Što to znači? Klubovi moraju imati što veću kontrolu nad sadržajem, iako je to teško u 21. stoljeću. Ne bih rekao da ima nekog pravila, nego sve ovisi od situacije do situacije i od osobe do osobe. Bitno je biti koncentriran na to da je riječ o vrlo dinamičnoj komunikaciji, praktički 24/7. Dat ću jedan primjer; ako je neki igrač promašio penal i ispričao se navijačima, onda bi bilo dobro da idući dan klub objavi video kako on trenira penale sat vremena u nekoj ubrzanoj i montiranoj snimci od, recimo, tri minute. Sve treba biti povezano i smisleno, jer je razina identifikacije koju navijači imaju s nogometnim klubovima, posebno u Europi i Južnoj Americi, iznimno visoka. Odani navijači znaju doživljavati promašene penale ili poraze kao vlastite i to im zaista zna utjecati na dan, tjedan ili mjesec u njihovim životima. Klubovi tu moraju biti oprezni – rekao je Bebić te dodao važnu poantu:
– Mogu postojati neka načelna rješenja, ali ne smatram ih učinkovitima. Jako je važno da ta isprika sa sobom nosi iskrenost, a tu je dosta važan i karakter individualca. Recimo, ne mislim da bi se Eric Cantona ili Roy Keane ispričavali zbog poraza ili promašenog jedanaesterca, jednostavno nije u njihovu karakteru. To je još jedna dimenzija, jer navijači poznaju kakvih su karaktera njihovi igrači i vrlo će lako znati procijeniti kad na osnovu toga nešto zvuči iskreno, a kada ne. Autentičnost u komunikaciji je važna, i to publika osjeti i prepoznaje.
Kako ovu pojavu vidi struka sportske psihologije? Upitali smo to jednog od najuspješnijih sportskih psihologa s ovih prostora, Amira Zulića. Riječ je o čovjeku koji je u svojoj karijeri radio u čak 40 različitih sportova te su sportaši s kojima je radio osvojili više od 60 medalja na Olimpijskim igrama i na svjetskim i europskim prvenstvima, a 20 je godina predavao na Nogometnoj akademiji HNS-a. Njegovo mišljenje o ovom fenomenu ipak je nešto drukčije od prethodna dva sugovornika.
– Moje je mišljenje da to nije potrebno. Pretpostavlja se da su svi, od trenera, igrača, pa svih ostalih koji utječu na pripremu sportaša, dali svoj maksimum. O tom maksimumu ne treba previše ni pričati, nekako se to i podrazumijeva. Općenito mislim da u sportu svi daju svoj maksimum, ali sport je, kao i život, vrlo neizvjestan i ne možemo znati što će se točno dogoditi. Normalno je da se nekad dogodi pobjeda, a nekad poraz. Nemaju se tu igrači što ispričavati ako su od sebe dali sve što mogu i sve što znaju. Ima situacija kad je to ispričavanje potrebno, ali ne zbog pobjeda ili poraza, bolje ili lošije igre, nego u situacijama kad neko ponašanje nije odgovarajuće. Pričamo o ponašanju koje bi u nekom smislu rušilo ugled momčadi za koju on igra ili koju predstavlja, pa i svih onih koji to prate, i tada bi bilo dobro ispričati se. Primjerice, u američkim sportovima treneri, igrači i svi koji su u klubu vrlo su dobro educirani o tome što je adekvatno ponašanje, a što nije, vrlo dobro to znaju. Vezani su mnogim ugovorima, ovisni o sponzorima i faktorima koji utječu na to koliko će ljudi pratiti njihov sport. Budući da su educirani o tome, recimo treneri tada neće zaštititi igrača koji se nije ponašao odgovarajuće, ali u situacijama kad je riječ o pobjedi ili porazu, boljem ili lošijem potezu u smislu same utakmice, oni će uredno reći ‘dali smo sve od sebe, nije bio naš dan’, i to je to, posve legitimno.
Zulić smatra da je cijela ova pojava više problematika navijača negoli sportaša te da su ponajprije oni ti koji bi trebali prilagoditi svoje ponašanje nakon nekog rezultatskog neuspjeha momčadi za koju navijaju.
– Isprike u sportu imaju puno više smisla kad se ispričavaš nekom autoritetu, nekome tko ima konkretnu moć. Što se tiče navijača, bilo bi najbolje da oni vole tu reprezentaciju ili klub koliko god uspjeha ili neuspjeha bilo, da je ta ljubav navijača bezuvjetna. Jesmo li mi pobijedili ili nismo, navijači nas i dalje vole. Ne bi se trebala ljubav navijača svesti na to pobjeđuje li se ili gubi, kao što se ni ljubav roditelja ne bi trebala svesti na to je li njihovo dijete u školi dobilo bolju ili lošiju ocjenu. Roditelj je tu da uvijek podrži svoje dijete i da se ono osjeća voljeno, i u tom će slučaju dijete moći dati maksimum. Isto se može prenijeti i navijače. Ako su oni ljuti na igrače ili trenere zbog poraza, onda je teško očekivati da će oni moći dati bolje drugi put jer im je ta podrška i ljubav potrebna. Kratko i jasno, ako smo voljeni u okružju u kojem živimo i radimo, tek onda možemo dati svoj maksimum. Naravno, i jednoj i drugoj strani može biti žao ako ne dođe do željenog ishoda, ali ne vidim tu razlog zbog kojeg bi se netko trebao ispričavati jer je svima valjda jasno da i navijači, i igrači, i treneri žele najbolje za momčad koju predstavljaju ili za koju navijaju – govori Zulić te ističe da se navijači u tom odnosu prečesto smatraju stručnima, kad to nisu:
– Pretjerivanje u tome da su sportaši krivi i da ih se treba pljuvati kad izgube negativno utječe na njih, jer će se oni potencijalno i u idućoj utakmici, koja nema nužno veze s tim proteklim porazima, već u startu osjećati manje dobro. Umjesto da svoj sport dožive kao priliku da rade nešto što vole, oni često zbog navijača u javnosti već u startu budu u strahu od toga što će netko drugi reći. Mi svi koji radimo sa sportašima imamo ulogu stvoriti preduvjete, a ne opterećenje. Naš je zadatak da se oni osjećaju što je bolje moguće. Ako netko navija za sportaša ili klub, a samo ga kritizira i ne pruža mu podršku, onda radi suprotno od onoga što bi njemu bilo potrebno. Postoje stručni ljudi, komisije, uprave i slično koji su zaduženi procjenjivati je li određeni igrači ili treneri dovoljno dobro rade svoj posao, ako oni procijene da netko nije dovoljno dobar, onda u redu, ali to ne bi trebao biti posao navijača, iz njegove bi perspektive bilo pošteno da oni uvijek vole, poštuju i podržavaju momčad koju prate, kakav god rezultat bio. Jedino tako mogu pomoći. O navijačima je u tom kontekstu pričao i iskusni hrvatski trener Zoran Vulić, bivši strateg Hajduka, Rijeke, ali i mlađih dobnih kategorija hrvatske reprezentacije, koji je isto tako imao zavidnu igračku karijeru.
– Nogomet se najviše igra radi navijača. Mislim da je prije bio puno bolji jer se više igrao za navijače, a isto tako navijači prije nisu imali utjecaj kao danas u nogometu, tako da to sve još više dolazi do izražaja. To je glavno što bi se trebalo reći. Navijači su tu da navijaju, a mi smo tu da im pružimo maksimalan komfor navijanja, odnosno zadovoljstva. Sam se nogomet promijenio i otišao u smjeru koji se meni ne sviđa. Otišao je više prema fizičkim nego tehničkim sposobnostima. Sve je manje pravih poteza i publika sve manje može guštati u tim utakmicama. Sve je tvrdo, na snagu, suženi su i prostor i mogućnost za individualce. Dakle, zbog toga su i navijači općenito manje zadovoljni – objasnio je Vulić te dao mišljenje o predmetnoj temi, pojavi učestalog ispričavanja:
– Moram biti iskren, nisam za to da igrači previše komuniciraju s navijačima preko društvenih mreža, bile to pohvale, isprike ili nešto treće. Nogometna globalizacija, ali i sportska, vodi u smjeru gdje više nijedan igrač nema privatnosti. To je možda dobro za navijače i za javnost, ali nije za samu momčad i igrače. Dosta stvari ipak mora ostati u svlačionici i moraju se sačuvati za sebe. Kad izgubiš, nema razloga za ispriku, jer si dao sve od sebe. S druge strane, kad zbog nesmotrenog ponašanja naštetiš samoj momčadi, a i navijačima koji vole klub, onda je normalno da se ispričaš, to je prirodno – dao je svoj sud Vulić.
Nakon svih ovih stručnih komentara iz različitih područja, možemo doći do vrlo jednostavnog zaključka – da pravog i definitivnog zaključka nema. “Kultura ispričavanja” u nogometu je u konačnici prilično subjektivna stvar, ovisno o tome iz koje se perspektive ili prizme gleda. Isto će tako različitih mišljenja biti i sami navijači. Međutim, jedno je sigurno. Da se navijači prema svojim klubovima odnose s više podrške i da se pogrdni i uvredljivi komentari istrijebe, treneri i nogometaši imali bi znatno manje razloga ispričati se i riječima pokušati smanjiti napade na sebe te poboljšati odnos s navijačima. To je nešto s čime su se sva četiri sugovornika u načelu složila. Svi smo svjesni da je nemoguće kontrolirati takav broj navijača i njihove emocije, ali nekakva regulacija ponašanja prema ljudima koji u konačnici daju sve od sebe, bez obzira na to kakve plaće primaju, definitivno bi bila dobrodošla. Da priču zaključimo na prikladan način, ispričavamo se što na ovu temu nismo dali definitivan zaključak na glavno pitanje. To ćemo ipak prepustiti vama.
Stručnjaci se ne slažu o potrebi za isprikom, ali se slažu da su navijači grubi prema sportašima