Ima li Hrvatska još kojega kipara osim Ivana Meštrovića (II.)
Podmetnuto vrijeme neće pomoći kiparu, kiparstvu, njegovu djelu i svima nama
Ipremda se još uvijek istresaju fraze o “najvećem u cijeloj povijesti čovječanstva”, i ostaju u slabašnom odnosu s kipom, srećom postoje ozbiljna istraživanja koja su u posljednjih nekoliko desetljeća donijeli dragocjene i trijezne ocjene. Stoga ako se i Kosta 80-ih godina prošloga stoljeća pitao tko je zapravo kipar Ivan Meštrović, danas bij ga, zahvaljujući istraživanjima prije svih Irene Kraševac ili Dalibora Prančevića, ali i drugih pisaca i ljudi iz Muzeja Ivana Meštrovića koji su priložili veće ili manje zrno istine o djelu, uputio na spomenute. Propituje se sve više ta stijena u kojoj je pukotinu davno napipao estet A. G. Matoš, ali i naturalistički M. Krleža, pri čemu su njegove ocjene najmanje likovne. Ono što smatram važnim za kipara i kiparstvo to je istraživanje kolegice dr. Irene Kraševac, istraživanje na licu mjesta, studija o prvim koracima i akademiji ili tzv mladenačke faze. Ivan Meštrović i secesija; Beč – München – Prag 1900. – 1910. (2002.). Zabivši svu snagu i pozornost u rana mladenačka djela Ivana Meštrovića, slijedeći njegov put, trijezno je protumačila i utjecaje i kontekst ukazujući na formativne crte i vrijednosne domete Meštrovićevih najranijih djela. Kolega Dalibor Prančević (Ivan Meštrović i kultura modernizma: ekspresionizam i art deco, 2017.) istražio je boravak Ivana Meštrovića u Engleskoj i donio mnoštvo autentičnih dokumenata, podataka i ukazao (i meni) da sve pohvale koje su tamo prosute na Meštrovićev račun nisu kurtoazne nakupine niti puki obračun “slavenske meke duše” s “grubošću germanskoga duha”, nego plodonosni period i uspješna epizoda Meštrovićeva života. Da se kolega pouzdavao u tvrdnju lorda Cecila da je “tvrdom germanskom duhu Meštrović suprotstavio poeziju i idealizam jugoslavenske rase” ili u riječi upravitelja Muzeja Victoria i Albert u Londonu (1915.) da je “dopustio izložbu ponajviše iz simpatije prema Srbiji”, ne bi, vjerujem, kolega tamo ni išao. Istraživanjem i disertacijom (i knjigom) stvari se iz smjera kurtoaznoga okreću prema stvaralački plodonosnom boravku. Tome svakako treba pribrojiti potpuni katalog djela frenetičnoga skupljača raznolike građe, polihistora i kroničara, znanstvenika, skupljača – mrava kakvih više nema – Duška Kečkemeta (Umjetnost Ivana Meštrovića). Ako je i kod njega nedostajala interpretativna bogatija potka, barem je korektno sve iščitao oko djela ne obrazlažući suviše ni svoje hvale ni zamjerke. Tome mogu pribrojiti pokušaj nešto spekulativnijeg dubljeg sondiranja Meštrovićeva opusa od Dragice Hammer Tomić u knjizi Sveto i tragično u kiparstvu Ivana Meštrovića (2015.) pri čemu bi trebalo u potpunosti povjerovati da je M. čitao izvornoga Schopenhauera i Nietzschea, što je, priznajem, barem meni, teško. Ali složili se s njom u svemu ili ne, vrijedi i treba pročitati knjigu Dragice Hammer Tomić. Ne treba podcijeniti ranije napore Radovana Ivančevića, trijeznost priloga B. Gagre, G. Gamulina, Tonka Maroevića, potom i novije S. Buljumbašića, P. Preloga, a ni danas napore ljudi u Muzeju Ivana Meštrovića. Moguće će predstojeći znanstveni i stručni skup u krilu najnovije izložbe baciti (ili je to već učinjeno) koju dragocjenu zraku svjetla na samo djelo i opus, a ne u kontekst kojega mi je, iskreno, puna kapa!
Pa ipak, je li usprkos hvalevrijednim novim istraživanjima još uvijek prisutno bolno nepostojanje našega najvećega kipara? Što stoji reći da je Krizman ili Marulić kiparstvo visokog dometa, a nešto drugo nije, dimenzijama, ni u naslovima ili nakanama, da monumentalizam ne znači brdo i planinu, nego unutarnji konceptualni sadržaj oblika (Klovićeva minijatura ili Janešova medalja može biti monumentalna), da monumentalizam teme ne znači nužno monumentalizam djela itd. Kosta Angeli Radovani napisao je cijelu knjigu o Ivanu Meštroviću. Ostavimo li po strani razlike među kiparima i ljudima kao i povijest nesporazuma između njegova oca (slikar i grafičar Fran Angeli Radovani) i Ivana Meštrovića, razgrnemo li i nesumnjivu Kostinu zlovolju, on opravdano vapi za onim za čime se i danas, nažalost nakon toliko vremena, može vapiti, a to je trijezan izbor djela po autoritetu oblika, a ne teme. Pa i ne znam kako tema može zamijeniti oblik, niti kako riječi mogu poistovjetiti oblik i temu. Jer kada bi naslovi ili teme odlučivale o veličini kipara, onda bi Meštrović (s autoritetom teme, a bez autoriteta oblika) stanovao na nebu i bio s desne strane Ocu. Stoga frazama o “najvećem” i “genijalnom”, ma tko ih i od najvećih izgovarao u prošlosti, treba u sadašnjosti suprotstaviti trijeznost izbora najboljih djela koja bi ukazala na kipara, a ne na mesi
ju, hrvatskoga, jugoslavenskoga, vidovdanskog i religioznog, razapetog i slavljenog, prigrljenog i prognanoga sina. To sve uz poznate fanfare hrvatske patetike i dramatike koja se lopatom nastavila krcati iz povijesti (preseljenje povijesti u sadašnjost) u sadašnjost, pri čemu poslovično male zemlje “nadoknađuju stoljeća nepostojanja” i u pravilu imaju “najveću umjetnost”. Jučerašnja pretjerivanja, zaklinjanja i uvjeravanja da je “ravan Michelangelu” ili današnje, doduše plaho, sugeriranje veze Miloša Obilića iz 1908. i Boccionijeva Jedinstvenog oblika kontinuiteta u prostoru iz 1913. ostavimo više nekoj humoreski nego trijeznosti. Čak je i za uglednu povjesničarku umjetnosti njegov Kraljević Marko bolji od Bourdelleova Herakla!? Pa sad – hm. Imati atelier u Vili Rubens, susretati se s Chagallom, Brancusijem, Modiglianijem, Picassom te preko puta imati Bourdellea (koji mu je ispjevao i jednu pjesmu, ali i ubrzo optužio da mu je ukrao temu), a raditi junake i udovice Hrama i Muse Kesendžije, nije nego okrenuti glavu u smjeru tada njemu važnijih tema i postati političarom, a manje kiparom. I to treba razumjeti. To smo mi i naša sudbina. I tu su se razmahale litanije o našem identitetu. Nema ništa prirodnije nego dovesti Meštrovića u svezu s A. Rodinom. O tome svjedoče susreti, dokumenti, pisma, svjedoci i svjedočanstva. Doduše, vrlo je malo kipara toga vremena koji se nisu našli u blizini Mojsija modernoga kiparstva. Ići u Rim i ne vidjeti papu, isto je što i ići u Paris, a ne vidjeti Rodina. Za Rodinom je krenuo cijeli narod kipara, što je brojem više od pola kiparskoga naraštaja na prijelomu stoljeća (oko 1900.). Štoviše, djela nastala u Rodinovoj blizini, uključujući i rana Meštrovićeva, ponajbolja su njihova djela. Pa samo nekoliko godina (1904.–1907.) rađa vrhunskim djelima koja su u plodnom razgovoru s Rodinom. Što je to bolje, mislim, kiparski bolje, napravio Ivan Meštrović od Krizmana, Botića, obitelj Katunarića, Tolstoja, Zdenca života u kojemu je svojevrsno Sveto Trojstvo vremena (impresionizam, simbolizam, secesija, a uz to i duša i ruka čovjeka i umjetnika)?! Nesumnjivo je Meštrović najbliži Rodinu u svojim ranim djelima u kojima tematizira ljudsku prolaznost i smrt. Likove staraca i stručnijemu oku teško je razlikovati od Rodinovih. Ta je blizina najbolja popudbina i u kasnijim Meštrovićevim djelima. Sebi i kiparstvu vratio se i drugim djelima, a ljudski ponajviše Jobom (1946.), u kojem je moguće zajaukalo i Čovječanstvo i nagovijestilo ekspresionizam, ili samoga Michielija. Iz genijalnoga Joba rađa se cijelo potomstvo hrvatskoga ekspresionističkoga kiparstva.
Razlika je u tome što je Rodin uvijek temu pretvarao u oblik, a naš umjetnik često je oblik pretvarao u temu. Za razliku od Rodina koji je teško probijao svoj put, blistavoj mladoj zvijezdi secesije sve je išlo kao po loju. Rodin se i u svojim zrelim godinama našao u teškim sukobima s okolinom. Meštrović ima probleme sa Strossmayerom koji “hrani kokoši”, a da o G. Ninskom i ne govorimo, ali to su bili drukčiji sukobi i više ideološke raspre. Dok su kritike dolazile Rodinu iz bogate i duboke kulture daumierovskih karikatura i Baudelaireova cinizma i esteticizma, Meštroviću se dolazile iz svjetonazorske usukanosti kojih se nikako ni danas ne možemo riješiti. Skrećući pozornost američkoj kiparici Malvini Hoffman na “fenomen” i na djela “mladog jugoslavenskoga Titana”, Rodin je nesumnjivo bio osupnut snagom Meštrovićevih djela. Ali nitko kao mi ne zna od susreta slavnoga i 40-ak godina starijeg umjetnika i mladoga Meštrovića napraviti takvu blizinu, a ohrabrenje mlađemu umjetniku sugerirati jednakost među njima i stvoriti sliku da su njihovi opusi približno jednake vrijednosti ili “tu negdje”. Premda se drvilo o toj blizini toliko da se moglo grijati na drva cijelo stoljeće, srodstvo se dva umjetnika s temama ljudske prolaznosti i tematiziranja čovjekove sudbine ne može zanijekati. Ali Rodin je svakim kipom ogolio i pokazao svoju ranjivost, dok se Meštrović nastojao pokazati monolitom. Rodin je čovjek od krvi i mesa koji shvaća tragiku čovjeka, dok Ivan Meštrović i stvara i spašava svijet. Rodin ne skriva svoje emocije, Meštrović ih često skriva. Sadržaji su drukčiji. Kod jednoga su unutarnji (Rodin), kod drugoga često izvanjski (Meštrović). Stoga se treba okaniti nerealnih komparacija. Spuštene na tlo rađanja, porednice moraju biti treznije.
Premda se Majka Jugovića iz 1908. godine s puno modelacijske neposrednosti još drži ranijih djela, blizina s Rodinom prestaje Rimskom izložbom (1911.). Tada “Hrvatski kipar Meštrović pokazuje niz barbarskih djela u kojima likovi imaju prapovijesne sirove glave, neposlušnu kosu, niska čela” (neke novine povodom izložbe u Rimu 1911.), što Croce smatra “sumrakom civilizacije.” Od tada Titan ili Gigant leti zemljom i nebom, pri čemu nestaje čovjek od krvi i mesa. To je sastanak kiparstva i politike, uglavnom na štetu kiparstva. I prije same izložbe evo nam potankih izvještaja o labudicama, dizalicama, mnoštvu tona i teškoćama s dopremanjem velikih i teških djela. Doznajemo o težini kipova, o skelama, viličarima i gusjeničarima te mogućim – nedajbože – oštećenjima, velikom novcu, visokim cijenama osiguranja te tonama bronce i kamena. Kada se sve zbroji i oduzme – 30 milijuna eura!!! Toliko vam sve to vrijedi. Znači, naše mlado nogometalo Gvardiol može pokupovati tri ovakva “poduhvata”. To je govor “slabostojećih”. Fascinacija siromaška. Ali pustimo to. Što nosi ova retrospektivna izložba? Koje se vrijednosti i saznanja i potvrđuju i otkrivaju? Što se pomaknulo u odnosu na izložbu od prije 40 godina?
Prvo, zašto retrospektivna, a ne monografska izložba? Retrospektiva znači sve, monografska izložba znači kriterij i odabir. Ova je izložba trebala biti izbor najboljega, a ne svega što je učinjeno. Ona je trebala posvetiti pažnju djelu koje uza sve razumljive pa i neotklonjive razloge, posteljice i kolijevke može živjeti bez naslova koji ne mogu iskupiti djelo.
Drugo, zašto izložba nije barem malo više problemski, a ne apodiktički stameno i adoracijski postavljena? Opet samo uskličnici, zaobljene cjeline i tektonska uokviravanja već znanih tvrdalja od tvrdnji.
Treće, zašto barem u jednom i fizički manjem dijelu prostora nije naznačen odnos prema učenicima? Jesu li oni samo “sjene” i “epigoni” ili ljudi i umjetnici sa svojim opusima? Zašto su Rodinove učenike zvali učenicima, a Meštrovićeve epigonima?
Četvrto, zašto u jednom manjem dijelu u jednoj dvorani nije Meštrović kontekstualiziran radovima drugih europskih umjetnika, njegovih suvremenika? To se može i bez velikih troškova fotografijama i dokumentacijom, studijski i edukativno naznačiti odnose i porednice. Pa tko će u Češkoj pomisliti da je, premda stariji, Myslbek manji od Ivana Meštrovića, ili Metzner u Austriji, ili Bartholome u Francuskoj?!
Peto, premda ne treba dramatizirati ovo pitanje, je li se u traganju za povijesnim rasnim, etničkim, kolonijalnim i drugim nepravdama koje mijenjaju status spomenika u sadašnjosti i pridonose širom svijeta njihovim deložacijama, u svjetlu novog preispitivanje i forenzičarenja po prošlosti mogla jasnije naglasiti sudbina Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu? Meni je jasno zašto će Indijanci ostati na svojemu mjestu. Prvo jer su to sjajni radovi. Indijanac nije ime nekoga poglavice, nego tip rase. Ali za ovaj trumpovski-štrumpovski divni vrli svijet Indijanac je “romantiziran”, pa i idealiziran. I sada ti razumi ovaj svijet?! Istrijebiti autohtoni narod pa jedan simbolički (spomenički) fragment sjećanja može zadesiti sudbina Roosevelta koji na konju u lancima za sobom poteže crnoga roba?! Istrijebiti autohtoni narod, a onda prigovarati njegovoj spomeničkoj uspomeni da je “romantizirana” – e, svaka čast ovome svijetu! Je li taj svijet normalan? Nije. I epidemijsko ispravljanje nepravdi po cijelom svijetu, forenzičarenje po prošlosti ponekad je karikaturalno i ne drže se minimalnoga moralnoga ljudskoga standarda. Histerična su. Kaotična sadašnjost proizvodi kaotičnu prošlost.
Šesto, premda nije od najveće važnosti, trebalo je reći koje su posljedice velike Rimske izložbe (1911.) i izlaganja u paviljonu Kraljevine Srbije, a od onda i do dana današnjega (može se još i danas naći u literaturi) govor o “jugoslavenskom umjetniku” (što danas nekima jako smeta), što, iskreno, i nije posve netočno. Ako se tvrdi da je “i Meštrović najznačajniji hrvatski umjetnik i jedan od najznačajnijih Hrvata svih vremena”, s nekim se razlozima može reći da je ovaj “sekularni svećenik” bio jednim od najznačajnijih jugoslavenskih ili južnoslavenskih umjetnika ili, eufemistički kazano, “ovih prostora”. Stoga se s tvrdnjama da je Meštrović jedan od “najvećih Hrvata” ne treba sporiti, ali se s nešto razloga može reći da je “većeg Jugoslavena od Ivana Meštrovića doista teško pronaći”. I to ne potire jedno drugo. Nijekati jugoslavenstvo isto je kao kada bih i ja, koji je ni kriv ni dužan osvanuo u ex državi mimo svoje volje, tvrdio da sam se, premda bradat, rodio 1991., a ne 1951. godine. Imao sam legitimaciju, sada imam osobnu, što je nije šija, nego vrat.
Sedmo (moguće najvažnije), zašto nije problematizirano pitanje nepoštivanja želje Ivana Meštrovića, koja se može smatrati i oporukama, pri čemu je otimačina kipa (ne spomenika) Nikole Tesle iz Parka Instituta RB ogledni primjer. U pismu prijatelju Čurčinu iz 1958. godine Meštrović piše i zapravo moli da kip ostane na mjestu na kojemu jest, a da se gipsani kalup uništi kako se ne bi došlo u napast umnožiti ga.
Više kip i dio cjeline nego spomenik, Tesla je sinergijski vezan za prostor Parka i za kip Ruđera Boškovića u blizini. To je cjelina. Ali vandalizam odozgo (bivši gradonačelnik), politika i mažoretski nagoni svemoći dohvatili su se kipa i učinili ga pravim beskućnikom. Iako u njemu stoluje osjećaj mase i unutrašnjega crteža, on je više intiman nego javan. On je, blago rečeno, sada na pogrešnom mjestu. Kao dio veće spomeničke prostorne cjeline, u blizini drugoga genija i prostora znanstvene kuće od koje je otet, bio je i kipom i dijelom spomeničke cjeline. Ovako, plastički nerazveden, zatvoren i uvrnut u sebe bez ambicija prema prostoru, po naravi više intiman nego javan ostajući bez ikoga svog, umrtvljuje i komemorira prostor i prostor njemu. Kako to da svi napori ljudi s Instituta RB i izvan njega (prije svih gospodin Karolj Skala, ali i Ivan Ladislav Galeta ili I. Kraševac… pa i moja malenkost) nisu (gotovo cijelo desetljeće) mogli učiniti ništa? Kako se za taj slučaj i ovoj izložbi i ostalima živo fućka?! Što će ova izložba donijeti kiparu Ivanu Meštroviću i svima nama? Njome je Ivan Meštrović otet zaboravu?? Ma hajte! U sredini u kojoj su riječ kiparstvo i njegovo ime sinonimi, u kojoj sam pojam kiparstva stane u njegovo ime, to valjda neće biti razlogom izložbe. Hoće li ova izložba potaknuti novo vrednovanje djela? Teško. Nešto malo nade polažem u znanstveno-stručni skup koji se ima ili se već održao i nadamo se ponekom plodonosnom zrnu koje doći sa njim. Može se čuti da je izložba konzervativna. Ma kakvi! Svašta se u skladu s posljednjim danima čovječanstva i tu događa. Evo, i današnji celebrityji mogu, da su se vremena preklopila, osjetiti kako bi izgledali pod dlijetom Ivana Meštrovića.
Premda ne volim takve ocjene (konzervativno –napredno), taj prigovor čitam kao prigovor stanovitom pukom trpanju i skladištenju djela. Volim izložbe koje nose rizik propitivanja kojem su pitanja važnija od odgovora i kojima je “nedovršenost vrlina, a cjelina laž” (Adorno). One koje su istodobno i zatvorene i rastvorene. A ova je još više učvrstila građevinu koja čvršćom ne može biti. Ova više zatvara nego otvara vrata prema kiparu Ivanu Meštroviću. Ona nema pitanja, nego samo već znane odgovore, samo konstatacije na konstatacije, samo utvrđivanje već utvrđenoga. Ova cjelina nije ni laž ni istina. Ona je zatvorena knjiga. Znamo izvanjske koristi. Izložba će u ova kulturno zapuštena i histerična vremena donijeti rekordne procesije posjetitelja. Tu će paradirati i uslikavat će se medijski lakomci i mažoretska, a tobože kulturna čeljad dok će politički konji onako usputno buljeći u reporterske kruške davati odgovore o Turudiću, Pleslić ili Rimac, Mamiću i pitaj boga o kome sve ne probisvijetu, a iza njih će biti vizualno-glazbena podloga u vidu ljutih ratnika kojima je šljem i glava jedno te isto, i za koje ne znam kako su dospjeli u umjetnost. Koji je domet ove izložbe?
Ne znam za nakane da se ova kompleksna izložba pokaže svijetu, ali pretpostavljam da bi se ovako zahtjevne izložbe trebale raditi u suradnji s drugim sredinama i u gnijezdima i okolnostima Meštrovićeva rasta, njegovih formativnih i stilskih istomišljenika. S ovakvom se izložbom ne može daleko. U Skandinaviji, primjerice, ovakva izložba otkrivala bi smrt Carstva i rađanje Monarhije, ljude i događaje više nego samoga kipara i nudila bi više političkih nego umjetničkih spoznaja. Jer Meštrović je paradigmatska točka sjajnoga spoja politike, djela, rađanja država i njihovih odumiranja. Našim ponavljanjem velikih riječi velikih ljudi iz prošlosti nameće se prošlo kao današnje. To je podmetnuto vrijeme. Ono neće pomoći kiparu Ivanu Meštroviću, kiparstvu i nama samima. Kontekst je dakako nužan, ali za vrijednost djela ravnodušan.
Pitanje je uvijek isto: je li dijete živo? Ova je izložba bila prilikom da se pretresu tolika pitanja hrvatskoga modernoga kiparstva, da se propita sve što je dobro učinjeno, sve što vrijedi spomena i pohvale. Umjesto igre na sigurno trebala je reći tko je KIPAR Ivan Meštrović. To je pitanje izbora. Ali kada se jednom i napravi izbor, posve sam i uvjeren da Musa Kesendžija, Vidovdani, Bolivarovi konjanici i “streljački vodovi” ili govor oficirima, kao i domoljubni hrvatski motiv ili Draškanja nemaju tamo što tražiti. Tamo ima tražiti pravdu Zdenac života, T. Krizman, Job i brojna druga djela. A ima ih. Itekako. Stoga treba ova izložba ponešto opreznije, treznije pa i smjernije zakoračiti u Krausov Beč i u njegove (i u ove naše) posljednje dane čovječanstva koji upravo traju. Sigurno i u Beograd, gdje se piše da je “bežao od ustaša, jurio ga Tito”, gdje su mitovi, dinastije i pobjednici. Tamo gdje se tvrdi da Meštrovićeva “dela i danas svađaju Srbe i Hrvate”, što je čista glupost. Kao da El Greco svađa Kretu i Toledo, a Schiavoni Dalmaciju i Veneciju. Ono što je dobro učinjeno ne svađa nikoga. To je zajednička baština svijeta, ma gdje se rodila. Rodin je Francuz, njegovo djelo je baština svijeta, pa i naša. Zdenac života Ivana Meštrovića je baština svijeta. Ako hoćete, bolji je od stilizirane a slavne Fontane klečeće mladosti kudikamo poznatijega G. Minnea. Puno bolji. Ali to se ne zna. Suditi djelu iz pozicije Hrvata, Srbina ili Jugoslavena može se, kao što i svatko može za sebe destilirati hrvatstvo, srpstvo, jugoslavenstvo, panslavenstvo itd. Tu ima uskoga i usukanoga štofa za sve. Nama treba ostati sjajan kipar, rođen ovdje, čovjek koji svoju plaću rektora daruje siromašnim studentima, koji nam je ostavio toliko toga, čovjek poput Rodina od krvi i mesa. Izborom djela – veliki kipar. Naš kipar.
Poslovično male zemlje ‘nadoknađuju stoljeća nepostojanja’ i u pravilu imaju ‘najveću umjetnost’