Nakon što je Vlatko Pavletić mom poluslijepom ocu rekao da smjesta napustim Hrvatsku jer “jedva čekam da Srbi dođu”, spakirao sam se za Njemačku

Nedavno umirovljeni kolega Denis Derk napisao je u svojoj posljednjoj književnoj kritici objavljenoj u Večernjem listu da bi “Hrvatska, da ima pameti, upravo Šnajdera forsirala kao kandidata za Nobelovu nagradu za književnost”. Svi koji imalo prate književnu kritiku u Hrvatskoj znaju koliko vrijedi ova preporuka, no vjerojatno znaju i da bi bilo ravno čudu da nepokorenog ljevičara Šnajdera Hrvatska istakne kao svog kandidata za svjetsku slavu i priznanje. Razgovarali smo u povodu njegove nove knjige “Anđeo nestajanja”, lucidnog romana o Zagrebu 20. stoljeća, oslonjenom na tri točke u povijesti grada: 1941., 1945. i 1990. “’Anđeo nestajanja’ veličanstven je povijesni ep te autorova posveta Zagrebu i njegovim tihim herojima. Sudbina glavne junakinje Anđe Berilo sudbina je jednoga naroda i grada, priča o onima koji vjeruju u ideale čak i onda kada se u njih nepovratno razočaraju”, bilješka je na koricama Frakturina izdanja koja pokriva samo jedan od brojnih tokova i rukavaca ovog nadahnutog i mračnog, a duhovitog romana koji unatoč ambiciji da široko zahvati hrvatsku povijest prošlog stoljeća ničim ne kvari užitak čitanja. Uostalom, o knjizi se može saznati jedino tako da je se pročita.

Slobodan Šnajder hrvatski je književnik i publicist rođen 1948. u Zagrebu. Kratke priče, eseje i drame objavljivao je od 1966. Bio je kolumnist Glasa Slavonije i Novog lista. Pisao je za kazalište, izvođen je u inozemstvu. Objavio je prozna djela: “Knjiga o sitnom”, “505 sa crtom” (pripovijetke), “Umrijeti u Hrvatskoj” (knjiga eseja) te romane “Morendo”, “Doba mjedi” i “Anđeo nestajanja”. Peto izdanje “Doba mjedi” na jeziku izvornika izašlo je kod Frakture, a četvrto je objavila novosadska Akademska knjiga. Samo, primjerice, u Nizozemskoj izašlo je sedam izdanja ovog romana pa je jasno, šali se Šnajder na svoj račun, “da bi oni štampali i moj krsni list”. A krenuli su već i prijevodi “Anđela...”.

Rođeni ste u godini Informbiroa, jednoj od prijelomnih godina jugoslavenske i hrvatske povijesti, tri godine nakon što su partizani oslobodili Zagreb. Kakvo je bilo vaše odrastanje u poslijeratnom Zagrebu? Što vas je ili tko odredio u djetinjstvu i mladosti?

Odrastao sam u ženskoj obitelji. Moja samohrana mati, novinarka, radila je za dvoje, sa mnom i sestrom Sunčanom bila je baka Marija, jedna silno pametna matrijarka koju život nije milovao. Njoj dugujem slavonsku štokavicu, premda je ona, u uzbuđenju, znala prijeći u ikavicu s tromeđe, slavonsko-bosansko-srpske, kako se govorilo u Zvelferiji, što je bilo pučko ime toga dijela Vojne krajine (prema Dvanaestoj satniji, njemački zwölfte), gdje je rođena. A rodila se Mara u prosperitetnoj zadruzi Janjića, kakve su već znale biti takve seoske zajednice do njihova ukidanja, tojest dok se sinovi nisu stali dijeliti. Možda je to bila jedna od najfatalnijih dioba od svih naših koje idu u taj pojam, uključivo ove suvremene. Često je pričala o djetinjstvu kao dobu potpune sreće. To su veći bili kontrasti u onome što ju je kasnije zapalo. A ništa od zala nije je htjelo mimoići, pa ni ono najveće: pogibija sina u Grazu, odnosno Mauthausenu, kamo su ga šupirali iz Jasenovca. A ubijen je praktički na zadnji dan rata.

Bilo je moje djetinjstvo bez oca, kakva već jesu takva djetinjstva. A ipak sretno. Živjeli smo na rubu Zagreba, u nečemu što je tek postajalo grad, i to takav koji je ni iz čega gradio socijalizam: zvalo se, i danas se zove, Studentski grad, Dubrava, Gornja. Okružen selima kao što su Granešina i Čučerje. Potonjem sam u jedva čitanom romanu “Morendo” podigao spomenik. Mnogo toga još je nedostajalo. Moja generacija ima natprosječno velik broj “platfusara”. Bile su loše cipele. Išli smo na “promjenu zraka”, kako se tada govorilo, znači na more. Neću nikada zaboraviti kad sam na jednom zavoju iznad Rijeke prvi put vidio more. Nismo bili bez novca, ali ga nikad nije bilo dovoljno. Moja je majka, između ostaloga, radila i tako mučne poslove, na najnižoj hijerarhiji onoga što ide u novine i knjige, kao što je korektura. Moj je otac, davno nakon što je “odbjegao”, napisao pjesmu “Korektori”. Ta je pjesma bila u većini antologija do devedesetih. Potom je nestala. Baš kao što u “Anđelu nestajanja” nestaje moj lik Marko Gavranić, izgubivši se među slovima jedne stranice u knjizi (Frakturino izdanje, str. 321).

Pod stare dane, možda nesvjesno slijedeći onu prvu fascinaciju morskim prostranstvom, odselio sam na jedan otok Srednjeg Jadrana. Zaista sam u onom trenutku ponad Kvarnera, a skupio sam dotad možda pet godina, u klimavom, zelenom autobusu na kat koji se spuštao serpentinama na obalu (krntijom zaostalom iz tko zna kakve ratne reparacije), bio Ksenofontov Grk koji u sebi viče – Thalassa. Thalassa... diveći se bezmjerno plavom prostranstvu. Ili pak Hrvat s platna Otona Ivekovića, koji u stoljeću sedmom, zamišljam, kliče to isto. Jedan je putnik tada rekao: – Sada smo kod Plasa! Što se tiče moje, tojest bakine štokavice, nju je na Akademiji gdje sam pokušao studirati režiju, hvalio profesor scenskog govora Bratoljub Klaić, i to zbog akcenata, čudnovatih u agramerskom moru. Ja sam tada zaključio da bih od Klaića imao što naučiti, ali skoro ništa od drugih iz profesorskog kora. Ne zbog toga što oni ne bi ništa znali. Već zato što im se naprosto nije dalo. A mlad je čovjek na to osjetljiv i teško ga je prevariti pukom rutinom. Pobjegao sam s Akademije na Filozofski nakon mjesec dana, i bila mi je to jedna od boljih odluka, premda naprečac, u životu. Imao sam ih još, bile su više stvar intuicije nego intelekta, ali nikada nisam požalio.

Rano ste počeli pisati, već kao 18-godišnjak. Kako su izgledali vaši literarni počeci? Kakav ste student bili i zašto ste izabrali filozofiju i anglistiku?

Pisao sam praktički oduvijek čim sam svladao slova. Ispisao sam dva SF romana koja sam, nasreću, spalio. Začudo, nikada nisam pisao pjesme.

Vi si uopće ne možete predočiti kako je živo mjesto u tim godinama bio Filozofski fakultet: intelektualno žarište šezdeseosmaške pobune. Teoretski, to su godišta kad su praksisovci, a tu se pak radi o našem doprinosu uistinu svjetskoj filozofiji, u punoj snazi. U snazi je još bio i beskrajno duhovit stari Filipović, on je predavao njemački klasični idealizam,