U napad se krenulo brzo i bez pripreme, na temelju obavještajnih procjena o slabostima srpskih snaga
sklon poduzimanju većih operacija samo zato što Armija RBiH nije bila dovoljno sposobna ili samo zbog toga što su ih predlagali američki diplomati. Uz to, bio je svjestan da bi zauzete gradove nakon hrvatskih žrtava morao predati Bošnjacima.
U tim okolnostima operacija “Una” pokrenuta je neovisno o američkim poticajima, smatra brigadir Kovačić i svoju tvrdnju potkrepljuje podatkom da je ideja o toj operaciji postojala i prije američkog prijedloga.
Nije stoga čudno što su ciljevi operacije i razlozi njezina žurnog pokretanja načelniku Červenku bili dvojbeni te se pitao je li ona usmjerena prema Banjoj Luci, je li dio veće operacije s uključenjem snaga ZP-a Split s juga i je li njezina svrha sprječavanje ARBiH da izbije na Savu. Zbog tih dvojbi dvaput se sastao s Tuđmanom. Na prvom sastanku, održanom prvog dana operacije u 10.50, sat vremena nakon što su Gromovi već prešli Unu i uništili prve otporne točke VRS-a kod Bosanskog Novog, izrazio je svoju zabrinutost zbog mogućih gubitaka HV-a ako bi se išlo na Prijedor ili Banju Luku. Drugi sastanak održan je drugog dana operacije, u 17.10, kad je zbog velikih gubitaka napad već bio prekinut i postrojbama izdana zapovijed za izvlačenje.
General Vrbanac isti je dan podnio izvješće generalu Červenku, dakle već 19. rujna 1995., dok je još trajalo izvlačenje snaga HV-a s desantne osnovice kod Bosanskog Novog. A Červenko je svoje izvješće predsjedniku Tuđmanu podnio sutradan i u njemu ustvrdio da je operaciju “samoinicijativno planirao general Vrbanac”, bez njegova “znanja i odobrenja”, za što je “navodno dobio suglasnost ministra obrane”. Odgovornost za operaciju prebacio je na generala Vrbanca i ministra Šuška. Vrbanac je stoga bio saslušan pred istražnim povjerenstvom koje je vodio general Petar Stipetić. Potom, nakon uzaludnih molbi da ga prime ministar obrane i predsjednik Republike, smijenjen je i stegovno kažnjen zbog “postupanja protivno vojnim propisima i nanošenja štete ugledu oružanih snaga”, a u travnju 1996. poslan je u mirovinu.
Premda se ogradio, general Červenko ne samo da je bio upoznat s planom nego je i osobno rukovodio operacijom “Una”. Prema onome što je general Vrbanac otkrio u razgovoru s brigadirom Kovačićem, Červenko je prvog dana operacije izdao nekoliko dopunskih zapovijedi kojima je izmijenio ili dopunio direktivu “Una”. Primjerice, ograničio je operaciju isključivo na stvaranje mostobrana te zabranio daljnji manevar i prodor snaga prema Prijedoru, čime je vjerojatno želio vratiti operaciju u okvire koje je zadao predsjednik Tuđman, tj. zauzeti samo Unsku prugu. Ostat će nepoznato zašto nije zaustavio operaciju već na početku ako je doista smatrao da je pokrenuta samovoljom generala Vrbanca.
U operaciji “Una” poginulo