Na današnji dan prije 21 godinu ubijen je Zoran Đinđić, za VL o tome govori Milan Veruović, njegov tjelohranitelj Glavni akteri atentata za pravosuđe nedodirljivi su te su i danas na slobodi

Okončanjem suđenja za ubojstvo premijera Zorana Đinđića za institucije Srbije i političku elitu predmet KP 5/03 stavljen je ad acta, no njegov osobni tjelohranitelj Milan Veruović, koji je u atentatu bio ranjen, još traga za odgovorima jer sumnja u rezultate službene istrage. Veruović je jedini bio na svim ročištima, saslušao je sve iskaze svjedoka te tvrdi da su pravi krivci i nalogodavci ubojstva srpskog premijera i danas na slobodi.

Treći metak bio je prvi

”Protiv Zorana Đinđića bila je vođena kampanja, bio je sotoniziran i diskreditiran, a ta atmosfera linča pripremala je javnost za scenarij koji se dogodio 12. ožujka 2003. Službena istina o ubojstvu premijera nije utemeljena na čvrstim materijalnim dokazima, tragovima i svjedočenjima očevidaca. Optužnica je konstruirana na iskazima zaštićenih svjedoka, upitnim priznanjima i sumnjivim vještačenjima, na temelju čega je donesena i presuda”, tvrdi Veruović. Najvažniji zaštićeni svjedoci bili su Dejan Milenković Bagzi, koji je izvršio pokušaj atentata na premijera, te Miladin Suvajdžić, koji je svjedočio o oružju iz kojeg je navodno pucano na Đinđića.

”Pripadao sam neposrednom osiguranju premijera te sam svjedočio Bagzijevu uhićenju. Policija ni tužiteljstvo nisu adekvatno reagirali te je nekoliko dana nakon pokušaja atentata, Bagzi bio na slobodi. Bila je to prilika da se započeto dovrši, što se 12. ožujka i dogodilo”, kaže Veruović, koji je nakon atentata s obitelji nekoliko godina bio u stalnoj misiji pri Vijeću Europe u Strasbourgu.

Zaštićeni svjedok Miladin Suvajdžić, zvan Đura Mutavi, tvrdio je da je puška kojom je izvršen atentat donesena iz jedinice za specijalne operacije. Ta je puška, tvrdi Veruović, sačuvana kako bi vođa kriminalnog klana Dušan Spasojević držao u šaci Zvezdana Jovanovića, koji je imenovan za izvršitelja ubojstva te Milorada Ulemeka Legiju. Godinu kasnije Bagzi je dobio je status svjedoka suradnika te je tvrdio kako je pušku kupio na Kosovu.

”Ni danas ne znamo iz koje je puške ubijen Đinđić. Puška o kojoj su govorili zaštićeni svjedoci vještačena je i u Wiesbadenu, no nikada nije donesena na Specijalni sud niti je biološkim tragom dovedena u vezu s Jovanovićem, osuđenim za ubojstvo. Tvrdim da to nije puška iz koje je premijer ubijen. Kalibar te puške je 7,62 mm, što odgovara mojoj ulaznoj rani, od 7x6 mm, no ne i onoj na tijelu premijera, koja je bila 33x32 mm. Uvjeren sam da je Jovanović sve priznao pod pritiskom, ubojicom premijera proglasili su ga 25. ožujka, a priznanje je potpisao tek 7. travnja”, tvrdi Veruović.

Na temelju sudskih spisa, izjava svjedoka te dokaza iznesenih pred Specijalnim sudom Veruović je svoju viziju ubojstva opisao u knjizi “Treći metak”. No, teorija o trećem metku ne poklapa se sa službenom verzijom te je etiketirana kao teorija zavjere.

”Prvi metak koji je pogodio premijera bio je drugog kalibra od metka koji je pogodio mene i došao je sa suprotne strane. No, na mjestu ubojstva pronađen je i komad zrna metka na kom nije bilo bioloških tragova, što znači da nije prošao kroz tijelo. To je svakako metak više od onog što navodi službena optužnica”, pojašnjava Veruović, ističući kako su se i iskazi dvaju svjedoka poklapali s tvrdnjom da je Đinđić ubijen iz suprotnog smjera od onog navedenog u službenoj verziji događaja.

Koloplet motiva

”Danas više nitko ne osporava da motivi ubojstva i politički nalogodavci, kroz ovu presudu nisu dotaknuti, jer presuda nije ni imala za cilj da to razotkrije. ‘Politički kišobran’ zaštitio je prave krivce te spriječio da istina izađe na vidjelo”, zaključuje Veruović.

Na pitanje tko je imao motiv da tadašnjeg premijera izbriše s političke scene, odgovara kako je jedan od motiva mogla biti Đinđićeva borba protiv organiziranog kriminala, jer po njegovu je nalogu bila ispisana tzv. Bijela knjiga u kojoj su bile mapirane i locirane sve kriminalne skupine koje su djelovale u Srbiji.

”Krupni akteri iz krim-miljea imali su motiv za ubojstvo, jer je po ekspozeu Đinđićeve vlade 2002. bila godina borbe protiv organiziranog kriminala, koji se u Srbiji ukorijenio za desetljeća Miloševićeve vlasti. Motiv se može tražiti i u crnom novcu čiji su izvor bili mutni poslovi – šverc duhana, droge, ljudi i oružja. Ti su ilegalni kanali 90-ih godina, kada je Srbija bila pod sankcijama, izmakli kontroli, iz njih se financirala i država, a kriminalne su skupine jačale svoj utjecaj. Njima je Đinđić smetao jer je želio državu oduzeti iz ruku oligarha koji su nastali u tom mračnom razdoblju”, tvrdi Veruović, dodajući kako su upravo profiteri Srbiju definitivno preuzeli 12. ožujka, kada je ubijen Đinđić.

Veruović smatra da je jedan od motiva ubojstva premijera i izručenje Slobodana Miloševića Haagu. Neposredno prije atentata politički protivnik Đinđićeve politike, tadašnji lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, pred svoj je dobrovoljni odlazak u Haag javno prizivao “krvavo proljeće”. Njegov nasljednik, kasnije predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, poslao je tada Đinđiću, koji je imao ozlijeđenu nogu, gotovo prijeteću poruku kako je i Tito pred smrt imao problem s nogom, aludirajući da se sprema zlo. U sjeni propagandnog Šešeljeva cirkusa Miloševićeva supruga Mirjana Marković napustila je Srbiju i otišla u Rusiju.

”Osveta obitelji Milošević jedan je od mogućih motiva, no smatram da je etiketiranje Đinđića kao veleizdajnika zbog izručenja Miloševića Haaškom sudu bilo samo kulisa za predstavu po kojoj su mu presudili srpski patrioti. Iz istog se razloga Đinđića povezivalo i s kriminalom, kako bi se činilo logičnim da su ga ubili kriminalci”, tvrdi Veruović koji smatra da je prave krivce trebalo tražiti u redovima onih koji su, od eliminacije Đinđića s političke scene, imali najveću korist.

Kada je doznala da je nominirana za Večernjakovu ružu kao najbolje novo lice u 2015. godini, tada učenica sedmog razreda Mia Negovetić dječji iskreno priznala je da ni ne zna što je to. A kad su joj roditelji objasnili važnost ove utjecajne nagrade, tek joj onda nije bilo jasno kako je uopće i mogla biti nominirana. No zato je čitateljima Večernjaka sve bilo jasno pa su ovoj pobjednici showa “Zvjezdice”, čiji je čaroban glas dok je pjevala hrvatsku himnu na vojnom mimohodu u Zagrebu izazvao lavinu emocija prisutnih, dali najviše glasova. Najmlađa dobitnica Ruže u ožujku 2016. na pozornici u HNK je i zaplakala od sreće. – Bez obzira na sve to što mi se događa, škola mi je prioritet – kazala je iza kulisa, kad se malo oporavila od prvotnog šoka.

Radijska osoba godine bio je Dalibor Petko, RTL-ovac Zoran Šprajc najbolje televizijsko lice, “Želina vesela lista” s Radio Dalmacije izabrana je za najbolju radijsku emisiju, a najbolja televizijska emisija bio HRT-ov “The Voice”. Nakon dvije godine od prve Ruže ponovno je slavio i dvojac iz 2Cellos, a u kategoriji najboljeg glumačkog TV ostvarenja godine laureat je bio Goran Navojec, no s obzirom na to da zbog snimanja filma nije mogao nazočiti svečanoj završnici, njegovu je statuu preuzeo glumac Jan Begović, kojeg je odabrao za svog predstavnika na Ruži.