Jedan od ciljeva mi je osnivanje Muzeja hrvatskoga jezika
Upravno vijeće Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i četvrti put izabralo je dr. sc. Željka Jozića za svojeg ravnatelja. S istaknutim jezikoslovcem razgovaramo o njegovim zadaćama na toj poziciji, novom Zakonu o hrvatskom jeziku, ali i načinu na koji mlađe generacije jezik prilagođavaju sebi i trendovima.
Koja vam je glavna misija u novom četverogodišnjem mandatu?
Potkraj prošle godine Institut za hrvatski jezik sklopio je s Ministarstvom znanosti i obrazovanja četverogodišnji Programski ugovor, kojim se uvelike definira znanstvenoistraživačka, ali i kadrovska i financijska politika Instituta kao središnje nacionalne ustanove za proučavanje hrvatskoga jezika. U taj smo ugovor ugradili čak 23 znanstvena projekta, od kojih bih posebno izdvojio online rječnik hrvatskoga jezika i rječnik dubrovačkoga govora, a predvidjeli smo i osnivanje Muzeja hrvatskoga jezika. Najvažnija će mi zadaća biti u sljedeće četiri godine nadziranje provođenja Programskoga ugovora i ostvarivanje svega što smo zacrtali, iako je to samo dio obveza ravnatelja Instituta.
Sudjelujete i u radu tijela za izbor učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika u inozemstvu te u izboru lektora hrvatskoga jezika na stranim visokim učilištima. Na koliko svjetskih sveučilišta uopće postoji kolegij hrvatskog jezika i koliko u prosjeku učitelja podučava hrvatski jezik u inozemstvu?
Ministarstvo znanosti i obrazovanja skrbi za 34 službena razmjenska lektorata hrvatskoga jezika i književnosti te tri centra za hrvatske studije u Australiji, Kanadi i Ujedinjenome Kraljevstvu. Ministarstvo, dakle organizira i financira hrvatsku nastavu potpuno ili djelomično u 20 država svijeta, čime je obuhvaćeno više od 5000 učenika s kojima radi gotovo 100 učitelja.
Nedavno je izglasan Zakon o hrvatskom jeziku. U čemu je njegova važnost?
Hrvatski jezik odnedavno je dobio i svoju zakonsku regulativu, ali su u našem slučaju, za razliku od drugih zemalja, izostale kaznene ili prekršajne odredbe zbog nepridržavanja zakona. Na taj se način osigurava skrb o hrvatskome jeziku, a govornicima se jamči govor materinskim jezikom bez straha od kazne. Taj presudni dio hrvatskoga nacionalnoga identiteta bolje se štiti i čuva ljubavlju nego kaznama.
Koje su mu mane?
Zakon je simbolički čin priznavanja važnosti brige o hrvatskome jeziku, ali istinska briga i istinski rad na njegovu boljitku u rukama je istraživača koji ga proučavaju i dokumentiraju te na njegovim govornicima. Kako je to govorio profesor Radoslav Katičić, jezik će biti onakav kakvim će ga učiniti njegovi govornici.
Što će biti najvažnija uloga Vijeća za hrvatski jezik?
Najvažnija uloga Vijeća za hrvatski jezik kao Vladina savjetodavnoga tijela bit će donošenje Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike, a to, po mojem mišljenju, podrazumijeva podrobnu analizu trenutačnoga stanja hrvatskoga jezika uz jasne preporuke političkim strukturama u izvršnoj vlasti o čemu treba povesti računa kako bi položaj i status hrvatskoga jezika i u zemlji i u inozemstvu bio još bolji. Osobito važnim čini mi se da Nacionalni plan predvidi sustavnu skrb o hrvatskome jeziku u zemljama u kojima je hrvatski jezik manjinski, zatim u institucijama EU, na stranim visokim učilištima i u nastavi hrvatskoga jezika u inozemstvu. Tu postoji mnogo prostora za napredak i tu se javljaju prijetnje hrvatskomu jeziku. Jedan je nedavni primjer pokazao dobar način funkcioniranja naše diplomacije kad je riječ o hrvatskome jeziku: nedavno je objavljeno da će austrijska pokrajina Štajerska od sljedeće školske godine uvesti hrvatski jezik kao jezik nastave materinskoga jezika u svoj redoviti školski sustav umjesto nepostojećeg BKS-a (bošnjačkoga/hrvatskoga/srpskoga) jezika. Nadamo se da će se u doglednoj budućnosti to dogoditi i na području cijele Republike Austrije, a to je jedan od prioriteta osmišljene i osviještene nacionalne jezične politike, koja sad prvi put dobiva i svoj jasan institucionalni okvir.
Stalno spominjemo zaštitu jezika. Od čega ga štitimo, je li on vitalno ugrožen?
Hrvatski se jezik već tridesetak godina samostalno razvija i, po mojem mišljenju, uspješno se prilagođava modernomu dobu. S druge strane, moramo biti svjesni da je jezik živ organizam koji se mijenja. Danas je zasigurno naš jezik, kao uostalom i većina europskih jezika, ugrožen sveprisutnošću engleskoga jezika. No, uloga je nas jezikoslovaca da pratimo njegove mijene i da pomognemo njegovim govornicima da se u svojem jeziku osjećaju dobro te da se ne boje služiti njime.
Brinu li vas tekstovi u kojima je netko nekoga ‘ghostao’ pa je ovaj to ‘seenao’ ili na to gledate kao na razvoj jezika i činjenicu da su upravo mladi u svim povijesnim periodima mijenjali jezik?
U povijesti uporabe hrvatskoga jezika, a i drugih jezika, nerijetko je uporaba stranih jezika i stranih riječi bila pokazatelj prestiža. Prije 200 godina tako je bilo chic rabiti francuske riječi, prije 100 godina bilo je hoch služiti se njemačkim, a sad je in rabiti engleski. Mlađe generacije engleski jezik prilagođavaju sebi i stvaraju svoj jezični svijet, njima razumljiv i prihvatljiv. Nešto će od tih jezičnih mijena vjerojatno ostati u hrvatskome jeziku, kao što su ostali i neki drugi tragovi jezičnih trendova ili pomodnosti u prošlosti, ali siguran sam da to neće vitalno ugroziti hrvatski jezik.
Treba li u školama povećati satnicu hrvatskog jezika?
Godinama upozoravam na povećanje satnice hrvatskoga jezika u obrazovnom sustavu pa me je obradovao pristup Ministarstva znanosti i obrazovanja da će, ponajprije u eksperimentalnoj nastavi, a sad i u cjelodnevnoj školi satnica hrvatskoga jezika biti povećana. To je iznimno važno jer smo zemlja s vrlo malo nastavnih sati materinskoga jezika, za razliku od Finaca i Mađara, koji imaju i više nego dvostruku satnicu materinskoga jezika.