Nijemci i dalje misle da su ćevapi hrvatski
Kada gost sjedne za stol u berlinskom restoranu Tante Fichte Speiselokal, može računati na to da slijedi gastronomski doživljaj s okusima Hrvatske. Na meniju ovog fine dining restorana nađu se, ovisno o sezoni, i sarma, punjene paprike..., delicije poput slavonskog kulena i kulenove seke, paškog sira i kapara, mariniranih inćuna, tartufa i divljih šparoga iz Istre... Također, na vinskoj karti, uz francuska, kalifornijska i druga svoje mjesto imaju i birana hrvatska vina. A iz kuhinje će, poželi li gost, izići čak i mirisne prženice na hrvatski način, kakve su chefu nekada spremale mama i baka. Ćevapčića nema.
Inspiracija u multikulturi
– Da – smije se chef Tante Fichte Speiselokala Dominik Matoković podrijetlom iz Hrvatske. – Stranci u pravilu nemaju predodžbu o tome što je hrvatska kuhinja, ali dosta je Nijemaca bilo kod nas na moru i tamo jelo ćevape, pljeskavice, ražnjiće pa zaključuju kako su i to hrvatska jela. Moram ih razočarati, a i koncept našeg restorana nešto je drukčiji. Sad je dosta moderna azijska kuhinja, ali mene to nije vuklo i kad sam počinjao u ovom restoranu prije tri godine, odlučio sam se za multikulturalni pristup, spoj njemačke, francuske i hrvatske kuhinje – otkriva Dominik koji inspiraciju nalazi i u multikulturalnosti samog Berlina.
Inače, rodio se nedaleko od Düsseldorfa, kamo su se njegovi roditelji doselili iz Hrvatske osamdesetih godina prošlog stoljeća. Posao ga je prvo odveo u München, a ondje je nakon nekoliko godina u jednom od najboljih tamošnjih hotela, među ostalim, imao priliku raditi i s nekima od najpoznatijih njemačkih kuhara, Christianom Lohsom i Bobbyjem Bräuerom. Potonji je, recimo, kuhao u prvom njemačkom restoranu s tri Michelinove zvjezdice.
U Tante Fichte Speiselokalu chef hrvatskih korijena svoje kulinarsko umijeće svakodnevno demonstrira s puno strasti i kreativnosti, a zahvaljujući tome mnogi su Nijemci upoznali i zavoljeli hrvatska jela i hrvatske namirnice.
– Divlje šparoge koje nabavljamo iz Istre jednostavno obožavaju. U Njemačkoj su šparoge bijele, debele i kad na meniju imam tanke, divlje iz Hrvatske, to Nijemce oduševljava. Vole i naša vina. Ma općenito im je drago sve hrvatsko. Pogotovo ako su bili kod nas na moru, pa im hrvatska jela i vino vrate ugođaj putovanja i odmora – kazuje Dominik i dodaje kako od Nijemaca općenito sluša samo pozitivno o prirodnim ljepotama i turističkim atrakcijama Hrvatske.
Kriza, pritom, nije poremetila poznatu ljubav Nijemaca prema putovanjima, pa ni onima u nedaleku Hrvatsku. Ove godine hrvatski domaćini mogu očekivati možda i nešto više od lanjskih 3,3 milijuna naših najbrojnijih inozemnih gostiju, a kako se čini Dominiku, poskupljenja nisu previše utjecala ni na njihovu naviku odlaska u restorane.
– Rekao bih da je više utjecaja imala pandemija. Dok restorani nisu radili, jedni su naručivali dostavu, a drugi su počeli sami kuhati i tako usput otkrili da obitelj može i u tome uživati. U restoranima se, inače, danas u Berlinu može pojesti obrok u tri slijeda za 30 do 50 eura.
Iako se u mnogim obiteljima u pandemiji počelo doma kuhati, Nijemci su zadržali naviku izlaska u restorane
Skuplje je otprilike desetak eura nego prije. Nijemcima to svakako nije simpatično. Ali oni su i prije krize pazili na budžet i nikad nisu pristajali na to da svoj novac troše bez veze. Naravno, to se ne odnosi na one koji imaju puno novca, njima je i prije i sad svejedno hoće li bocu vina platiti sto ili 200 eura – govori Dominik, koji se sam često zapita je li više Hrvat ili Nijemac.
Redovito u Novigradu
Voli njemački način života, a za pad standarda, krizu i poskupljenja u trgovinama, skupe stanove i slično, reći će da ipak nije tako ekstreman kako se ponekad prikazuje. Hrvatsku, pak, obožava. Redovito ljetuje u Novigradu u Istri, odakle odlazi u obilaske obale, ali dolazi onamo i poslom, u nabavu za restoran.
– Svaki put kad dođem, imam osjećaj da je mi je baš tu i mjesto... Nikad nisam živio u Hrvatskoj, nikada nisam tu provodio zime, i ne znam kako bi bilo da ostanem dulje, ali ovako nakratko, sve mi se sviđa. Sunce i more, lubenice, vino, ljudi... Volim i Slavoniju, ne samo obalu. Naši su ljudi drukčiji od Nijemaca, otvoreniji, druželjubljiviji, više se vole zabavljati... Puno mi znači i to što govorim hrvatski. A opet nekako, na kraju dana, nisam samo Hrvat nego i Nijemac – iskreno priznaje Dominik, koji veli da sam o tome zasad ne razmišlja, ali vjeruje kako će se njegovi roditelji kad dođe vrijeme za mirovinu vratiti u Hrvatsku.
I u Njemačkoj se druži s našim ljudima. Kozmopolitsku restoransku scenu Berlina čini, naime, dosta chefova i drugog ugostiteljskog osoblja koje čine ljudi hrvatskog podrijetla. Ali dakako, ima i Talijana, Španjolaca, Indijaca...
– U Berlinu nije uopće neobično da uđete u pizzeriju i da vam se konobar obrati na engleskom. U drugim dijelovima Njemačke ipak nije tako, nema toliko stranaca sa svih strana svijeta i u restoranima radi i dosta domaćih ljudi. No u našem restoranu u Berlinu, recimo, od petero zaposlenih samo je jedan Nijemac. Svi ti utjecaji miješaju se i u gastronomiji. Uostalom, kao i u Hrvatskoj – reći će Dominik koji smatra da bi hrvatsku kuhinju i trebalo profilirati kao mješavinu austrijskih, mađarskih, turskih i mediteranskih utjecaja.