Oko Plenkovića posvuda leti perje, je li to počeo sumnjati u svoju sigurnu pobjedu?
ZA RASPUŠTENIM SAZIVOM SABORA NITKO NEĆE PLAKATI, MOŽE LI NOVI BITI BOLJI
Ni Andrej Plenković nije mogao više voditi izbornu kampanju, a skrivati kad će se izbori održati. Vjerojatno ni ispražnjena državna blagajna nije mogla podnositi da vlasti troše više na birače nego što Hrvatska može podnijeti. I birači su postajali nervozni, ako itko misli na njih i na razloge njihove nervoze. Političke stranke počele su praviti račune bez krčmara i upuštati se u političke kombinacije za koje nemaju pokrića. Iz Banskih dvora konačno je službeno iscurio podatak o izborima za koji nitko neće odgovarati što nije objavljen na vrijeme. To je jedna od povlastica vlasti – da taji od građana i ozbiljnije tajne od datuma izbora. U pripremi izbora HDZ je na dan raspuštanja Sabora pojačao pravo na zaštitu povjerljivih informacija posebnim “lex AP-om”; novinarski ceh odbija zakonsku umotvorinu, bojeći se da država tako dijete oduzima materi.
Raspuštanjem Sabora, vladajuća stranka otkriva toplu vodu da joj u izbornoj godini svi izbori nisu jednako važni. U državi u koju Montesquieu s trodiobom vlasti još nije ušao s obje noge, nacionalni parlament po Ustavu predstavlja središnji dio vlasti, ali samo na početku i na kraju mandata. Između toga je teatar u kojem ima više zabave nego prave parlamentarne igre. Kome je do teatra, naći će u Hrvatskoj puno boljih mjesta za uživanje. Za raspuštenim Saborom neće pasti puno suza izvan sabornice: Gordan Jandroković će, vjerojatno, opet predočiti statistiku prema kojoj bi valjalo žaliti zastupnike; može ih se žaliti i bez njegove statistike. S njima je bilo kao i s ostatkom zemlje koju zastupnici zastupaju: Šeks-pirovski, mnogo vike, a ni za što.
Što nije pristao pod pritiskom domaće opozicije, Andrej Plenković učinio je pod pritiskom vanjskog kalendara. Budući da su iz Bruxellesa na vrijeme rezervirali 9. lipnja za svoje izbore, HDZ je biranje nacionalnog parlamenta mogao organizirati istoga dana, da smanji troškove, ali uz rizik da zbuni birače i pomogne više protivnicima nego sebi, a mogao je domaće izbore ostaviti za ljeto ili za jesen, poslije europskih izbora. Da se odlučio za kasniji termin, Plenković bi preuzeo barem dva rizika: prvi, da na startu doživi neuspjeh, jer europski izbori nisu stvoreni za HDZ-ove birače koji svoj politički kapital ulažu u Hrvatsku, a ne u Europu; i drugi, da do izbora za Hrvatski sabor izbije neka afera koja bi mogla na biralište izbaciti u prvi plan neugodnu temu korupcije u državi. Od toga problema pravne države HDZ bježi kao vrag od tamjana i pred same izbore, da ne bi ugrozio ružičastu sliku kojom Plenkovićevi agitatori, i on sam, vode kampanju po Hrvatskoj.
Predugo taktiziranje dovelo je vladajuću stranu u škripac pa nije imala drugog izbora nego da naprasno raspusti Sabor i prepusti jednu odluku Zoranu Milanoviću da odluči hoće li građane pozvati na biralište krajem travnja ili početkom svibnja. Možda mu Vakula pomogne da izabere kišovitiju radnu nedjelju, da birači ne odu na pecanje na dan kad će stranke pecati njihove glasove. Građani pokazuju umor od silnih uspjeha, a još više od silovitih svađa tko je za njih više zaslužan. Naši susjedi i sunarodnjaci iz BiH ne bi još znali da i Balkan spada u Europu da ih o tome nisu podučili Hrvati iz Hrvatske. Od prepotencije svojih vođa, hrvatski birači mogli bi zapasti u političku letargiju da zanemare demokratske obveze prema državi i zaborave razloge svoga nezadovoljstva vlašću. Izbori su, zbog svih okolnosti, test političkoga zdravlja demokracije i moralne odgovornosti nacije. Građani još ne dokazuju da su dovoljno motivirani da glasaju, slobodno, za koga hoće: možda je lakše naći razloge da izbore bojkotiraju; teže je naći opravdanje da ih ignoriraju.
Hrvatskom jalu priliči da ne priznaje zasluge zaslužnim ljudima. Za zemlju ogrezlu u korupciji, nije mala stvar što otkriva da u vlasti ima domoljuba koji nisu “korumpirani izdajnici” i “korumpiranih izdajnika” koji su domoljubi. To je dijalektika tranzicijskih zemalja koja u Hrvatskoj predugo traje. Vjerovalo se da s Tuđmanom završava razdoblje personalne vlasti; mirni prijelaz na parlamentarni model podigao je demokratska očekivanja, što je iz Banskih dvora potvrdio više nekadašnji komunistički ideolog, u strahu da ga ne sustigne vlastita prošlost, nego svi demokratski formirani vladari, nikoga ne isključujući. Andrej Plenković s malom prednošću od jednog ili dva glasa drži stotinu postotaka državne vlasti, nekad i više od toga. Ne treba tražiti ono što se ne vidi; dovoljno je pogledati ono što se moglo vidjeti na dan kad je opozicija formirala savez za borbu protiv HDZ-ove vlasti; šef vladajuće stranke dobio je trećinu središnjeg dnevnika u glavnom javnom (ili jadnom) servisu. Diktature se mjere po stanju u zatvorima; demokracije po stanju medija. Nedavno je francuski Conseil d’État, inačica našeg Ustavnog suda, posebnom odlukom obvezao sve televizije s nacionalnom frekvencijom da u programima poštuju pluralizam. I gostiju, među ostalim. U nas je vrhunac demokracije da se osigura skrivanje informacija od javnosti!
HDZ na izborima može više izgubiti nego što njegovi politički protivnici mogu dobiti. Deset stranaka dijelilo bi državu koju HDZ godinama, ako ne i desetljećima, drži sam za sebe, uz nesebičnu pomoć nekoliko strančica u odumiranju i uz bezuvjetnu podršku manjinskih zastupnika. Možemo! se prije vremena, ili na vrijeme, izmakao iz nemoguće misije ujedinjenja centra i ljevice, ostavivši Peđu Grbina da radi za njih ono što su mogli, ili trebali, sami (u)raditi. Plaši li se Plenković perspektive da ostane na suhom, koja je realnija po tome što se zbiva u njegovim redovima, nego što se događa u opoziciji? Veliki je ulog u pitanju: tko osvoji Sabor, taj vlada Hrvatskom. Razlika se ogleda na licu Andreja Plenkovića koji sve teže skriva nervozu i na licima glavnih konkurenata Peđe Grbina i Sandre Benčić, koji se postavljaju kao da su već pobijedili, a nemaju što slaviti, vodeći politiku na dva paralelna kolosijeka. Svjesno ili nesvjesno, tjeraju vodu na Plenkovićev mlin; da su se SDP i Možemo! ujedinili na programu pravne i pravedne države, mogli su formirati širi savez za promjene u Hrvatskoj, čak i pod istrošenim sloganom Kolinde Grabar-Kitarović. Mogla bi se i ona priključila savezu za bolju Hrvatsku, kad ni nju ne poziva Plenković, budući da nije realiziran takav savez niti je Hrvatska postala bolja država. S njom, ili još bolje bez nje, lijevi centar mogao je dobiti izbore na plebiscitu protiv korupcije. Čak i bez izravne pomoći Laure Kövesi, koja je već rekla dovoljno što misli o Plenkovićevu odnosu prema korupciji, da se ne mora umiješati u izbore da se zaključi kakvu sve “maglu” vidi u Hrvatskoj. Ne čini se da bi je Hrvatskom mogli provodati kao gusku dok njezin Damoklov mač visi pred vratima Ministarstva kulture. Sam je HDZ o toj tematici najviše rekao, i još govori, sporeći se oko nadležnosti hrvatskoga i europskoga pravosuđa. U pitanjima kriminala, nadležnost nije stvar protokola, nego politike. Prvo pitanje, i za državu i za državljane, nije u tome čiji je novac pokraden, hrvatski ili europski, nego je li pokraden. Nadležnost je manje bitna, ako ne ugrožava grubo suverenitet države koja je, nota bene, pristala na podjelu suvereniteta i nadležnosti.
Izgubi li izbore, HDZ bi izgubio najviše što se u politici može izgubiti – vlast; od lovca koji juri za položajima u državi postao bi lovina koju jure drugi, možda i s osvetničkim motivima. Plenković bi u tom porazu izgubio najviše: od perspektivnog političara, koji je propagirao poniznost, u nekoliko godina postao je politički moćnik koji ne priznaje nikome da mu je do koljena. U stranci i oko stranke izgradio je nadrealnu situaciju da mu se svi klanjaju i da ga nitko javno ne osporava. Takva podrška obično ima vijek trajanja, koliko traje i sama vlast koja ih veže. Plenković bi, vodeći računa o neprolaznosti mentaliteta i o prolaznosti interesa, mogao razmisliti o tome jesu li uz njega svi koji ga dižu u nebesa. U politici je ljubav prolazna, a ljubomora stalna. Na isteku drugoga mandata šef HDZ-a može računati da će dobiti masovnu podršku braniteljske populacije, da će ga kod birača preporučiti Crkva, da državni namještenici neće zaboraviti da su pred izbore dobili darove i povišice. Na desnici, među nacionalistima i
antikomunistima, HDZ više nema monopol. Domovinski pokret vidi crvenu krpu u Miloradu Pupovcu i u Istanbulskoj konvenciji, a Most bi svaku suradnju s lijevim centrom uvjetovao da se partneri odreknu liberalne platforme o rodnoj ideologiji. Vrag nije u ideološkom detalju, jabuka razdora je u ozbiljnijim, nekad se čini i nepremostivim, svjetonazorskim razlikama. Tko god dođe na štih, neće lako sastaviti većinu.
Zašto je Andrej Plenković pred izbore pojačao agresivnost, neće se znati dok izbori ne završe. Oko njega posvuda leti perje: izaziva sve koji nisu s njime i ne misle kao on; omalovažava opoziciju, i lijevo i desno; ponižava neovisne medije i novinare ako ne hvale njegova postignuća; iritira liberalni dio građana koji ne pristaju da im soli pamet što je važno, a što nije važno u Hrvatskoj… Je li počeo sumnjati u svoju sigurnu pobjedu, s kojom drži u poslušnosti stranku i sve koji o njemu ovise, ili se plaši političkog poraza, koji bi ga gurnuo u ralje protivnicima. I njemu je jasno da ga šareno opozicijsko društvo s jedne i s druge strane ne pamti po dobru; protivnici govore o političkoj borbi, a misle na osvetu. Različite se kalkulacije mogu i njemu motati po glavi, dok čeka kako će narod okrenuti palac. Što je propustio učiniti, to se ne može popraviti; što je učinio, to se ne da promijeniti. Iz njegova ugla, zaslužuje novi uspjeh, jer je održao stabilnost u nestabilnim vremenima i socijalni standard u uvjetima krize. Iz ugla njegovih protivnika, Plenković mora otići s vlasti da bi se država vratila narodu. Iz neutralnijeg ugla, u pravu su i Plenković i njegovi kritičari; na njima je kako će uvjeriti narod da istina ne može biti na sredini.
Moćnom šefu HDZ-a može se dogoditi da zaoštrenom retorikom mobilizirane birače i okrene protiv sebe i građane koji nisu za opoziciju, ali nisu ni za njegov apsolutističku metodu upravljanja državom. Stranka ima solidnu biračku bazu s kojom može računati na novu pobjedu, ostane li polovica birača na dan izbora kod kuće, u uvjerenju da nemaju što birati između kuge i kolere. Izađe li samo 60 posto građana na biralište, za HDZ se stvari kompliciraju; sa 70 posto, postaju opasne. Plenković ne može kontrolirati svoj ego, pa radi posao opozicije i odbija birače koji nisu protiv njegove politike, ali su protiv njegova sve drastičnijeg stila ponižavanja svih drugih političkih aktera. U prenaglašenoj samouvjerenosti i samodopadnosti, na samoj granici prepotencije, ili preko nje, Plenković prečesto tretira odrasle građane kao da su djeca, u njegovoj političkoj školi ili vrtiću.
HDZ drži i uzdržava svoju kvotu birača koju nije zaboravio pred izbore; državnim činovnicima i braniteljima održava visoki socijalni i ekonomski status, katolicima i domoljubima blizak je svjetonazorski, hrvatske nacionaliste tetoši iz političkog uvjerenja, a ostale iz zajedničkog interesa. U ukupnome stanovništvu to je više od jedne četvrtine, a među biračima čini dobru polovicu ili i više, ako svaki drugi birač ne izađe na biralište. Ostali građani mogli bi biti motiviraniji nego u prijašnjim slučajevima; mogli bi izaći prosvjedno, bilo zato što su zaboravljeni, bilo zato što su zapostavljeni, bilo zato što su zanemareni, bilo zato što se osjećaju prevarenima. Kako god se uzme, njima je država okrenula leđa; dosad su oni okretali leđa državi; sad bi joj mogli pokazati nezadovoljno lice. Plenković se igra vatrom, hvaleći prekomjerno postignuća svoje vlade, a prelazeći preko kritika koje ne dolaze samo iz opozicijskih redova, da je veći autokrat od Tuđmana, da dopušta da mu suradnici dižu spomenik, da se prema protivnicima odnosi s prezirom, a prema kritičarima s ponižavanjem, da na neovisne institucije proteže svoju vlast kao da imitira Viktora Orbána, da novinare tretira kao da je prošao Vučićevu školu. Čak mu i mudri ljudi, koji su pristupili s povjerenjem poslije svega govore da je despot, ili još gore, da je primitivan. On primitivan nije, iako ponekad može ostavljati takav dojam.
Može se očekivati da će se Andrej Plenković naći zasluženo u središtu izborne kampanje. HDZ će mu osigurati status koji u reprezentaciji ima Luka Modrić – da o njemu ovisi rezultat i da je zbog toga nezamjenjiv kapetan tima. Na Modriću se, uz silni talent i ambiciju, vide godine: nije više poletan i svjež, ni moćan, kao što je bio. Može li netko i Plenkoviću reći da ima puno utakmica u nogama, kad je on i Dalić i Modrić u svojoj reprezentaciji? Želi li ga stvarno zamijeniti, opozicija mora zbiti redove, dobro istrenirati sve političke linije, uvjeriti narod da su sposobni pobijediti i igrati pametno, bez grubosti. Da je i Sandra Benčić ušla u ekipu, opozicija bi imala svih 11 igrača, iako i s deset ima problema da sastavi rogove u vreći. Katarina Peović s lijevoga krila igra za radničku klasu koje više nema ni u “3. maju”, i za društveno vlasništvo koje je na vrijeme otuđeno ili pokradeno; Davor Nađi nastupa u ime nove klase informatičara koji još nisu iselili iz Hrvatske; Radimir Čačić je na poziciji radikalne kritike svega postojećeg u HDZ-ovoj vlasti (u kojoj je donedavno bio); Ivica Puljak zastupa najoštriju platformu “HDZ ili Hrvatska”, s pozicije dvostrukog pobjednika gradskih izbora u Splitu i supruga saborske zastupnice od koje se nije politički rastao; Krešo Beljak seljaka seljake lijevo-desno pa mu prijeti da ostane sam u svome selu. Peđa Grbin otrpio je mnoge kritike da nema ujediniteljski talent; ako još uspije odbiti navalu svojih najžešćih kritičara i disidenata da mu se vrate, mogao bi legitimno konkurirati na mjesto političara koji se hvali da je stvorio dvije Hrvatske. Ako i njemu jedna bude dovoljna.
Ukampanji bi se Plenkoviću moglo vratiti sve što je činio svojim protivnicima, ili još i gore. Jedan mandat na čelu vlade dosta je svakom vladaru da pokaže svoje kvalitete; Ivo Sanader to nije shvatio pa je htio trčati još jednu “etapu”. Dva mandata je previše da ne bi pokazivao slabosti; to se događa Plenkoviću; ni on ne shvaća da bi s trećim mandatom mogao upropastiti sve dobro što je činio prije nego što ga je obuzela strast za vlašću. Nekim potezima ostavlja dojam da se plaši, ne toliko gubitkom vlasti, jednom to svima mora doći, nego s onim što se može dogoditi poslije silaska s vlasti. Njegova je vladavina prepuna afera koje su mu činili njegovi ministri; žurba da popuni neka strateška mjesta u državi, može se tumačiti uglavnom na njegovu štetu, da se želi osigurati za svaki slučaj. Ministru obrane Ivanu Anušiću, iz svega što je stavio na svoj republikanski konto, može se vjerovati da je sa šefom države dogovorio da se Danielu Markiću dodijeli treći mandat na čelu SOA-e, kao što se može pretpostaviti da je Zoran Milanović u hodu promijenio stav, ne zbog šefa obavještajne službe, nego zbog Plenkovićeve žurbe da ga instalira prije izbora. Duhu pravne i demokratske države bilo bi primjerenije da ga na novi mandat imenuje nova vlast, koja može biti i HDZ-ova vlast, ali s novim legitimitetom. Ako su izbori pred vratima, treba li obijati prag? Žurba s novim šefom DORH-a Plenkoviću se više obija o glavu; na prisegu nisu došli opozicijski političari, što spada u nastavak političke borbe o njegovoj podobnosti, ali nisu došli ni suci Ustavnoga suda, s oštrom kritikom na račun njegova “kredibiliteta”, što je za Vladu i za samoga Ivana Turudića puno veći udarac. To je stav struke, a ne mišljenje politike.
Andrej Plenković je natovario na pleća suviše vlasti da ne bi i sam osjećao teret pod kojim mu je ugrožena stabilnost. Za protivnike će biti glavna meta; vidjet će se koliko će za pristalice biti najjača karika.