Na olimpijskim borilištima ‘igrali’ i teroristi, političari, aktivisti...
Irancima je izbjeći borbu s Izraelcima više od olimpijskog zlata
Suprotno želji Europskog muslimanskog foruma, Međunarodni olimpijski odbor nema namjeru onemogućiti nastup na Olimpijskim igrama izraelskim sportašima. Kazao je to nedavno MOO-ov predsjednik Koordinacijskog odbora pariških Olimpijskih igara Pierre-Olivier Beckers-Vieujant. “Razlog koji je MOO naveo da sankcionira ruski nacionalni olimpijski odbor vrlo je specifičan jer je u pitanju kršenje Olimpijske povelje, što nije slučaj ni s Izraelcima ni s Palestincima koji i nadalje koegzistiraju”, objasnio je.
Četiri dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, u veljači 2022., MOO je zatražio od svih svjetskih sportskih federacija da isključe ruske i bjeloruske sportaše iz svojih natjecanja. Osim toga, predsjednik MOO-a Thomas Bach tada je ustvrdio i da je Rusija prekršila Olimpijsku povelju jer nije poštovala olimpijsko primirje za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Pekingu. Nakon toga, MOO je suspendirao Ruski olimpijski odbor zbog uključivanja u svoj rad sportskih organizacija iz okupiranih ukrajinskih regija koje svojata. Odluka koja je uslijedila u predolimpijskoj godini bila je da će nastup na Olimpijskim igrama ruskim i bjeloruskim sportašima, pojedincima, biti dozvoljen, ali samo onima koji ne podržavaju aktivno rat u Ukrajini. I uz uvjet da nastupe bez isticanja nacionalnih obilježja, kao što su grb, himna i zastava.
Svjestan protuizraelskih sentimenata koji svakim danom rata i stradavanja civila u Gazi rastu, predsjednik MOO-a Thomas Bach najavio je da će izraelski sportaši imati posebnu zaštitu. Da se ne ponovi München 1972., kada su palestinski ekstremisti, kojih vjerojatno i sada ima u Europi, likvidirali 11 članova izraelske olimpijske delegacije.
“MOO je spremno sankcionirao Rusiju i Bjelorusiju, ali i Afganistan zbog restrikcija prema participaciji žena u sportu, a po pitanju Izraelaca ne poduzima ništa. A neprihvatljivo je, u ovim okolnostima, dopustiti Izraelu da nastupi na Igrama”, ističu predstavnici Europskog muslimanskog foruma, čija intervencija očito neće spriječiti izraelske sportaše da nastupe u Parizu.
Aondje bi trebalo biti i palestinskih sportaša, ako je u uvjetima izraelskog razaranja u Pojasu Gaze to uopće moguće. Iako Palestina nema međunarodno priznat status suverene države, Palestinci je smatraju teritorijem svoje buduće države. A kao autonomni teritorij Palestinu je priznao i MOO pa palestinski sportaši imaju pravo nastupati pod svojom zastavom što, i u simboličnom broju od dva do šest sportaša, čine od Olimpijskih igara u Atlanti 1996., ali bez važnijeg rezultatskog učinka.
Još od Igara u Montrealu (1976.) pokušavali su Palestinci formirati svoj olimpijski tim. A to im je uspjelo tek 20 godina kasnije, tri godine nakon što su tadašnji izraelski premijer Yitzak Rabin i palestinski vođa Yasser Arafat potpisali mirovni ugovor, čak 21 godinu nakon masakra koji je palestinska gerila pod imenom “Crni rujan” izvela na Olimpijskim igrama u Münchenu. Tada su njih osmorica provalila u olimpijsko selo i otela 11 članova izraelske olimpijske delegacije. A ni danas se sa sigurnošću ne može ustvrditi jesu li baš svi taoci nastradali od palestinskog metka ili je ponešto “zasluga”
i njemačkih policijskih specijalaca koji su krenuli u akciju spašavanja u vojnoj zračnoj luci, gdje je teroriste čekao zrakoplov koji ih je trebao odvesti u neku od arapskih zemalja. Problem je bio u tome što Nijemci nisu bili voljni pregovarati ni s kim tko je na njihovu teritoriju nastupio s nakanom terorizma. A po tom pitanju bili su kruti jer su dvije godine prije imali loše iskustvo s akcijama članova urbane gerile, odnosno bande Baader-Meinhof, koja se nerijetko koristila uzimanjem talaca. Zato su se i odlučili za taktičku operaciju koja je rezultirala debaklom i pogibijom svih talaca. Onog časa kada je ta vijest puštena u javnost, Olimpijske igre su suspendirane, a Izraelci su zatražili njihovo otkazivanje. No Nijemci i ostale nacije koje su sudjelovale tražili su da se nastave. A Igre su zaustavljene samo 34 sata i nastavljene su po odluci tadašnjeg predsjednika MOO-a Averyja Brundagea, koji je kazao: “Igre moraju ići dalje!”
Logično je da je münchenski masakr posve promijenio olimpijski sigurnosni “pejzaž”. Ono što je do tada bila formalnost pri ulasku i izlasku u olimpijsko selo i sportska borilišta postalo je prvorazrednom odgovornošću. Pa je zato kasniji predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch znao govoriti kako bi najbolje bilo domaćinstvo Olimpijskih igara davati državnim diktaturama jer one nemaju problema s uspostavljanjem sigurnosnih gabarita.
A baš od tada sigurnosne i antiterorističke mjere jedna su od glavnih tema u pripremi svih sljedećih izdanja Olimpijskih igara, pri čemu su atenske (2004.) i londonske (2012.) bile pod posebnim povećalom. I tako je sve do današnjeg dana, kada Francuska, poljuljana čestim socijalnim nemirima, strahuje i od nažalost uvijek mogućih terorističkih ideja i akcija. No strahuju domaćini ovoljetnih Igara i od socijalnih nemira, odnosno štrajkova. Da im se ne dogodi da usred olimpijskog festivala ne voze međugradski vlakovi i podzemne željeznice, da im traktori ne blokiraju prometnice i slično.
Refleksije izraelsko-palestinskog sukoba na svijet sporta bile su nam povod da preletimo povijest utjecaja politike na olimpijsku scenu. Bolje reći, kada i kako je olimpijska pozornica bila i politička, kako izravno tako i zakulisno. Unatoč tome što Olimpijska povelja ističe da nikakve demonstracije ili politička, religijska ili rasna propaganda na olimpijskim borilištima i objektima nisu dozvoljene, moderni olimpijski pokret morao se suočavati s ratovima, bojkotima, protestima, odustajanjima pa i terorističkim akcijama. Kada su Olimpijske igre postale globalni televizijski događaj, samim time postale su i sredstvo za simbolične političke akcije.
Prema australskim sociolozima Kristini Toohey i A. J. Vealu, nekoliko je različitih formi političkog interferiranja s Olimpijskim igrama. Jedno su unutarnje političke igre vezane za domaćina Igara, drugo su međunarodna politička rivalstva temeljena na različitim ideološkim sporovima, pri čemu se Igre koriste kao sredstvo dokazivanja nacionalne superiornosti. Natjecatelji pak znaju koristiti Igre kao pozornicu za protest protiv vlastita političkog establišmenta, za što je najbolji primjer protest crnih američkih sprintera na Olimpijskim igrama u Meksiku. I dok zemlje koje sudjeluju nastoje poistovjetiti svoj sportski uspjeh sa svojom društvenom, ekonomskom i političkom naprednošću, oni koji ne sudjeluju (bojkotiraju) svojim neodazivanjem žele produbiti svoju političku temu.
Pet prvih izdanja Olimpijskih igara (Atena, Pariz, St. Louis, London i Stockholm) održano je prije Prvog svjetskog rata i one nisu privukle puno političke pažnje izvan zemalja koje su ih organizirale. Nitko te Igre nije pokušavao koristiti za svoje političke svrhe, a već u Stockholmu (1912.) bilo je jasno da će Igre preživjeti i da su se nametnule kao vrlo važan festival. A u tom smislu nisu ih ugrozila ni dva svjetska rata, zbog kojih su otkazane troje Igre (1916., 1940. i 1944.).
Prvi snažniji primjer utjecaja politike na olimpizam bio je otkazivanje Olimpijskih igara zakazanih za Berlin 1916. Politike koje su dovele do Prvog svjetskog rata dovele su do prvog otkazivanja Igara, a na prvim poslijeratnim Igrama (1920.) nije bilo dozvoljeno nastupiti zemljama ratnim gubitnicima (Njemačka, Austrija, Mađarska, Bugarska i Turska). Na Igrama u Antwerpenu nije bilo ni tek nastale sovjetske Rusije jer Lenjin i kamaradi za Olimpijske igre nisu bili zainteresirani. Za ruske komuniste sport je bio nešto odveć buržujsko, proizvod dekadentnog Zapada. Jednostavno, boljševike ideja sporta uopće nije zanimala.
No zato su Nijemci jedva dočekali da smiju nastupiti, odnosno 1928. godinu i nastup u Amsterdamu. Nakon toga, godinu prije Igara u Los Angelesu (1932.), Njemačkoj je ciljano dodijeljeno domaćinstvo Igara 1936. kako bi vratila status među europskim zemljama. Nažalost, one su se pretvorile u “Nazi Games” jer su, u međuvremenu, na vlast došli nacisti Adolfa Hitlera. A zbog represije prema Židovima bilo je prijedloga da se Igre bojkotiraju, što se nije dogodilo. Štoviše, mnogi sportski lideri povjerovali su vladajućoj njemačkoj stranci da će među svojim sportašima imati i Židove i nisu bili jedini koje je Hitler obećanjima izigrao.
A Führer je igre nastojao koristiti kao platformu za potvrdu svoje teorije o arijevskoj superiornosti, što mu baš i nije uspjelo. Štoviše, junak tih Igara postao je tamnoputi američki sprinter Jesse Owens, koji je osvojio četiri zlatne medalje i kojem on nije htio pružiti ruku pa je nakon prve Owensove medalje prestao dijeliti odličja. Ono što je dodatno zasmetalo Hitleru bilo je što se arijevska uzdanica Lutz Long za vrijeme natjecanja u skoku u dalj sprijateljio s Owensom. Nekoliko godina kasnije Long je završio na ratištu, gdje je i skončao, ali je Owens, nakon rata, uspostavio kontakt s njegovom obitelji.
Domaćini Olimpijskih igara 1940. i 1944. trebali su biti Tokio i London, no zbog ratnog vihora te olimpijske smotre nisu održane. Ali jesu one 1948., u još neobnovljenom Londonu. Na te Igre nisu pozvani Njemačka i Japan, zbog svojih uloga u Drugom svjetskom ratu, ali jest Sovjetski Savez, koji se nije odazvao. Četiri godine kasnije Igre u Helsinkiju bile su prve na kojima su se osjetile hladnoratovske tenzije. Njemačka se vratila na olimpijsku pozornicu, a Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) nastupio je prvi put od svog formiranja i Ruske revolucije iz 1917. Isprva su Sovjeti planirali imati svoj kamp u Lenjingradu i letjeti svaki dan do Helsinkija, no onda je osiguran zaseban smještajni kapacitet za zemlje Istočnog bloka. I na svakim sljedećim Igrama sovjetska vlast budno će bdjeti nad svojim olimpijcima. Tako su u svojim olimpijskim delegacijama imali političke policajce maskirane u sportske dužnosnike, čija je zadaća bila paziti da sovjetski sportaši ne komuniciraju s kolegama iz zapadnih zemalja da im ne “zatruju” mozak i ne potaknu želju za boljim životom s druge strane željezne zavjese.
U Helsinkiju, inače, nije bilo ni Istočne Njemačke, kojoj je dozvola za sudjelovanje uskraćena jer je odbijala nastupati zajedno sa Zapadnom Njemačkom, na što su obje strane bile prisiljene od 1956. do 1964. godine.
Od 1968. do 1988. njemački narod predstavljale su dvije reprezentacije, Zapadna i Istočna (DDR), koja će, radi prestiža i propagande, jako puno ulagati u olimpijske sportove, ali i u prateću industriju nedozvoljenih sredstava. A nju je, vjerovali ili ne, odobrio DDRov ministar sporta i predsjednik Nacionalnog olimpijskog odbora Manfred Ewald, bivši član Hitlerove mladeži.
A vezano za Igre u Melbourneu (1956.), čak tri odvojena protesta ilustrirala su razlike između kapitalističkih i komunističkih zemalja. Narodna Republika Kina odustala je od nastupa nakon što je Međunarodni olimpijski odbor priznao Tajvan i to će nezadovoljstvo Kineze držati izvan olimpijskog pokreta sve do 1980. godine.
Na trećim poslijeratnim Igrama nije bilo ni Egipta, Iraka i Libanona jer su tako protestirali protiv izraelske invazije na Sinajski poluotok, dok su Španjolska, Švicarska i Nizozemska bojkotirale Igre zbog sovjetske invazije na Mađarsku. Igra sudbine htjela je da se u polufinalu vaterpolskog turnira namjere SSSR i Mađarska, tijekom kojeg je međusobna netrpeljivost kulminirala. Nakon žestoke razmjene udaraca rukom i nogom u vodi, sudac je prekinuo utakmicu, kasnije nazvanu “Krv u vodi”, a pobjednikom su, prema zatečenom rezultatu, proglašeni Mađari.
Do prvog većeg bojkota došlo je u Montrealu 1976., kada je na Igre odbilo doći 29 zemalja, uglavnom afričkih. Do toga je došlo nakon što je MOO odbio sankcionirati Novi Zeland zbog turneje njihove ragbijaške reprezentacije po Južnoafričkoj Republici, zemlji koja je bila pod embargom zbog rasističke politike aparthejda. Neobično je to što su neke od tih zemalja došle na Igre, sudjelovale u svečanosti otvaranja, a neke su i nastupale tri dana (Kamerun, Egipat, Maroko i Tunis), nakon čega su se povukle. Inače, Južnoafrička je Republika iz olimpijskog pokreta izbačena 1963., a vraćena je tek 1992. godine.
Više od 60 zemalja, uključujući Zapadnu Njemačku i Japan, bojkotiralo je 1980. moskovske Igre protestirajući tako protiv sovjetske invazije na Afganistan. A sve je pokrenuo američki predsjednik Jimmy Carter, koji je htio još jedan mandat, a talačka kriza u Teheranu, koja je bila u tijeku, nikako mu nije išla u prilog. Stoga je, davši Sovjetima za povlačenje 30 dana, postavio ultimatum na koji se hladnoratovski protivnik nije ni osvrnuo. Pravdajući sve time da je SSSR “prešao diplomatski Rubikon”, Carter je poveo bojkot koji će broj zemalja sudionica svesti na samo 81, što je bilo najmanje još od Melbournea 1956. Taj bojkot podržale su i francuska i britanska vlada, no ne i njihovi nacionalni olimpijski odbori, a britanski sportaši oglušili su se i na enorman pritisak premijerke Margaret Thatcher. A s obzirom na to da se Britanski olimpijski odbor ne financira iz državnog proračuna, “željezna dama” svoje sportaše nije uspjela spriječiti.
Kontrirajući tome, Sovjetski Savez nastojao je uzvratiti istom mjerom pa je predvodio bojkot 14 socijalističkih zemalja sljedećih Igara koje su se održavale u Los Angelesu. A da neće nastupiti, objavili su baš na dan dolaska olimpijskog plamena u SAD (zamislite slučajnosti!??), pravdajući to sigurnosnim razlozima, kazavši da nikoga od svojih saveznika neće na to prisiljavati. Na kraju su se razočarali kada je odlučila nastupiti Rumunjska, formalni član Varšavskog pakta, a potom i Kina, kojoj je bilo manje stalo do komunističke solidarnosti, a više do povratka na olimpijsku scenu. Nastupili su i sportaši iz SFRJ, koji će se, iskoristivši prorijeđenu konkurenciju, iz Kalifornije vratiti s nikad većim ulovom od 18 medalja, od čega sedam zlatnih (vaterpolisti, rukometaši i rukometašice, hrvači Lisjak i Trstena, boksač Josipović, kanuistički dvojac Ljubek – Nišović).
Igre u Seulu (1988.) bile su prve u kojima, nakon Münchena (1972.), nije bilo organiziranog bojkota. Doduše, nije bilo Sjeverne Koreje, kojoj su se spontano pridružile Albanija, Kuba, Etiopija, Madagaskar i Nikaragva, no to nije bilo koordinirano. A Sjevernokorejce su njihovi komunistički prijatelji Kina i SSSR upozorili da se ne upuštaju ni u kakve “avanture” u smislu sabotiranja Igara na kojima sudjeluju njihovi sportaši.
Tadašnji predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch – svojedobno član Francove falangističke (fašističke) stranke – odobrio je sjajan manevar prkosa Sjevernokorejcima pa je maratonska utrka održana kroz demilitarizacijsku zonu između dviju
Koreja koje su, formalno, još uvijek bile (i još jesu) u ratu.
Na žalost onih koji su ih pokrenuli, ni jedan bojkot nije postigao veći politički uspjeh, samo je činio štetu sportašima kojima su oteti olimpijski snovi, o čemu je u svojoj knjizi “Inside the Olympics” pisao Kanađanin Dick Pound, 16 godina član Izvršnog odbora MOO-a: “Bojkoti Olimpijskih igara su politički promašaji i vlade koje su ih naređivale bile su nesposobne, a nesposobnost je najveći mogući politički grijeh.”
Valjda shvativši da bojkoti ne donose bog zna kakav rezultat, počevši s Igrama u Barceloni (1992.), nije ih bilo u vidljivom i značajnom obliku. No zato su mjere osiguranja bile sve naglašenije pa je tako u Barceloni ispred hotela s članovima MOO-a bio parkiran tenk. Naglašeno osigurani bili su i ploveći hoteli usidreni u luci, kao i državnici poput francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda, britanskog premijera Johna Majora ili pak kubanskog predsjednika Fidela Castra.
Igre na kojima će sami sportaši, s pobjedničkog postolja, poslati snažnu društvenu poruku političkim elitama bile su one održane 1968., kada je trofejna češka gimnastičarka Vera Časlavska okrenula leđa sovjetskoj zastavi protestirajući protiv sovjetske invazije na tadašnju Čehoslovačku. No meksičke Igre ostat će najviše upamćene po snažnom protestu crnih američkih sprintera protiv rasizma u vlastitoj zemlji, što je bila možda i najjača predstava političkog teatra na Igrama dosad. A dogodio se po završetku utrke na 200 metara u kojoj je Tommie Smith postigao svjetski rekord (19.83) i osvojio zlato, a sunarodnjak mu John Carlos broncu. Dogovor je bio da će obojica ponijeti crne rukavice i desnicom demonstrirati tradicionalni “black power salute”, no Carlos je svoje rukavice zaboravio ponijeti. Srećom, drugoplasirani Australac Peter Norman sugerirao mu je da on to učini lijevom što je ovaj učinio za gestu i fotografiju koja je idućeg dana obišla naslovnice dnevnih novina širom svijeta.
Socijalnih nemira bilo je prije i za vrijeme nekih drugih Igara, a relativno svježi su oni upriličeni uoči ljetnih Igara u Pekingu 2008. I tada, kao i uoči Zimskih olimpijskih igara 2022., u brojnim gradovima diljem svijeta iseljeni Kinezi (i ne samo oni) protestirali su protiv represivnog pekinškog režima, a borci za ljudska prava zazivali su i samostalnost Tibeta.
U tom smislu zacijelo će i za vrijeme pariških Igara biti okupljanja i transparenata o slobodnoj Palestini ili pak nekih drugih političkih poruka. A još snažnije poruke mogle bi biti one koje će slati sportaši iz nekih arapskih zemalja, ponajprije Irana, najčešće u borilačkim sportovima, u slučaju da ih ždrijeb namjeri na suparnika iz Izraela. Uostalom, dvostruki svjetski prvak Arash Miresmaeili, tada najjači čovjek u kategoriji do 66 kg, odbio se na Olimpijskim igrama u Ateni (2004.) boriti sa ždrijebom mu namijenjenim izraelskim protivnikom. Miresmaeili je to izveo tako da se pojavio na vagi dva i pol kilograma teži nego što mu težinska skupina dozvoljava, nakon čega je u svojoj zemlji dočekan kao nacionalni heroj.
– Premda sam mjesecima trenirao i bio u dobroj formi, odbio sam boriti se s Izraelcem kako bih pokazao da suosjećam s patnjom Palestinaca i nisam zbog toga uzrujan – kazao je svojedobno Mireasmaeili, koji je danas predsjednik Iranskog džudaškog saveza, što vam, zacijelo, puno govori, baš kao i izjava tadašnjeg iranskog predsjednika Mohammada Khatamija: “Miresmaeilijev čin bit će upisan u povijest iranske slave i njega narod drži za pobjednika Olimpijskih igara u Ateni.”
Ovu smo priču započeli pa je i završavamo s još uvijek vrućom, sada i vrelom problematikom (odnosi Izraela s arapskim svijetom), koja će se, vrlo vjerojatno, preslikati i na pariške
nama.• Olimpijske igre, koje su pred
Münchenski masakr 1972. promijenio je olimpijski sigurnosni ‘pejzaž’. Otad se puše i na hladno