Dotur Vice meni je bio ‘samo’ moj tata
Obiteljska priča Borisa Buzančića, umjetnika rođenog prije 95 godina
Nezaboravnim izvedbama u remek-djelima najvećih imena sedme umjetnosti ušao je u povijest hrvatske i jugoslavenske kinematografije. Osim brojnih kazališnih predstava, tijekom svoje karijere odigrao je čak 78 filmskih uloga, a među desetak uloga u dramskim serijama je i ona splitskog gradonačelnika Vice Mihanovića u “Velome mistu”, dotura Vice, kojom je osvojio srca televizijskih gledatelja.
Potom je, poput kakve domaće inačice Ronalda Reagana, s filmskog platna na velika vrata ušao u politički život, ovoga puta u ulozi gradonačelnika Zagreba izabranog na prvim demokratskim izborima 1990. godine. Za mnoge je bio vizionar, sanjar i domoljub. Za nju, bio je jednostavno – tata. Onaj koji je glancao, rastavljao i sastavljao svoga “fiću”, koji je volio razgovarati sa svojim susjedima, kumicama na placu i “malim ljudima” daleko od kamera, koji je volio pse kao što su i psi voljeli njega, koji se ljutio na nepravdu... javnosti posve nepoznatog Borisa Buzančića.
Dva su povoda za razgovor s njegovom kćeri Anom Buzančić Peterčić. Da je sudbina htjela drukčije, prije nekoliko dana, 13. ožujka, proslavio bi svoj 95. rođendan. Ove jeseni bit će točno deset godina otkako je preminuo. Premda je samu sebe uvjerila da pri spomenu na oca ne osjeća tugu “jer je pred kraj bio dosta shrvan i jer je 85 godina sasvim dovoljno za životni vijek, a sve dalje znači tešku nemoć”, u jednom trenutku razgovora gorko je zaplakala zbog nenadoknadivog gubitka koji i danas osjeća, zbog načina na koji su njihovi životi bili i ostali isprepleteni.
Boris Buzančić bio je čovjek iznimne biografije. Roditelje je izgubio u vrtlogu Drugog svjetskog rata: oca kada mu je bilo 13, a majku kada mu je bilo 16 godina.
– Njegov je otac Gojko, moj djed, bio žandarmerijski oficir koji s početkom rata nije prešao u partizane jer im nije vjerovao, već je ostao u žandarmeriji. Zbog prirode njegova posla obitelj se puno selila, od Zagreba, Varaždina i Preloga do Travnika, dok je Mrkonjić bio grad u kojem je, voljen od svojih vojnika, poginuo na ratištu 1942. godine. Moj otac, tada 13-godišnjak, sa svojom sestrom i majkom vratio se u njezin rodni Bjelovar. No nakon povratka partizani su njegovu majku, kao ženu bivšeg ustaše iako nikad nije bio u ustaškoj vojsci, odveli u logor, tamo je dobila tifus i umrla u 30. godini – kaže Ana.
Kako bi izbjegli odmazdu partizana, preživjeli članovi obitelji – dvije sestre bake Katice, tatina sestra Zdenka i Boris – u Bjelovaru su se ukrcali na vlak za Bleiburg.
– Vlak se zaustavljao na stanicama, tako i u Zagrebu, gdje su skupljali nove putnike. Dok je vlak stajao, tata je izišao i otišao učiniti nuždu u grmlje. Tada je vlak krenuo i tete su iskočile za njim, da bi potom otišli k rodbini u Zagrebu i naposljetku se vratili u Bjelovar. Tako se, na neki način, spasio od moguće pogibelji na Bleiburgu, odakle se mnogi nisu
vratili – nastavlja Ana Buzančić.
S obzirom na to da se njegova obitelj, prema ocjeni partizanskih vlasti, svrstala na krivu stranu u ratnom sukobu, i dječak Boris godinama je nosio stigmu svojih roditelja. Iz škole je izbačen dva puta, prvi put u 7. razredu. Optužnicu je čitao šef razreda koji se zvao Peter, a čitana je u velikoj dvorani u koju su doveli svu djecu bez roditelja iz partizanskog doma da viču što im je rečeno: “Van s njim, kroz prozor s njim!” Optužen je za pljuvanje po podu, psovanje Boga i da je u krvnom srodstvu s ustaškim koljačem.
– To je, naravno, bila izlika, zar bi psovanje Boga njima nešto značilo; to su izmislili. Skoro su ga ubili, malo je nedostajalo da ga bace kroz prozor, to je bilo linčovanje – dodaje.
Drugi put su ga izbacili iz srednje Fiskulturne škole u Zagrebu, i to dok su bili na skijanju u Kranjskoj Gori. Upravitelj škole tražio je njegove karakteristike, koje su bile katastrofalne: da ga prati UDBA, da je doslovce državni neprijatelj. Poslije je otišao u Rijeku i počeo raditi u jednoj brodarskoj kompaniji, ali ponovno je morao bježati kada su stigli njegovi dokumenti. Kratko vrijeme radio je kao nastavnik u selu iznad Vrbovca.
Jednog dana kolega iz Bjelovara rekao mu je da se u Zagrebu otvara “neka akademija”. Otišao je u amatersko kazalište u Bjelovaru pogledati predstavu “Kralj Betajnove”, uzeo taj tekst i ponio ga u Zagreb. S nekoliko dinara koje mu je dala baka uzeo je jeftinu sobu, koju je dijelio s nekim trgovačkim putnikom, pa je morao vježbati u zahodu. Položio je prijemni i s prvom generacijom studenata upisao Akademiju, koju je tek osnovao Branko Gavella. Otkada je dobio indeks, više ga nitko nije dirao.
No odakle uopće interes za glumu? – Uvijek je bio zabavan, nasmijavao je ljude i ostalo je povijest – otkriva Ana. Već na drugoj godini Akademije proslavio se filmom “Ciguli Miguli”. Nakon toga igrao je u predstavi Dine Radojevića “Mačka na vrućem limenom krovu” (1956.), a iste godine snimio je i “Opsadu”. Sljedeće je snimio film “Nije bilo uzalud”. Ostao je upamćen po mnogim ulogama, među ostalim, španjolskog prvoborca u “Užičkoj republici” 1974., snimio je i kultni “H-8”, “U gori raste zelen bor” te “Večernja zvona”. Stigla je i popularnost.
– Kada je u “Gavelli” odigrao predstavu “Mačka na vrućem limenom krovu”, pola Zagreba, ljepšeg spola, ludjelo je za njim. No nije to bilo kao danas, nije bilo medija, društvenih mreža, nikoga nije zanimalo što si obukao, jesu li te na Cvjetnom trgu snimili s nekim, s kim se oženio, jesi li se razveo, ali bio je popularno, poznato lice – prisjeća se.
No za njega su ključne godine stigle 1957. jer se tada oženio. Uskoro je dobio kćer Anu, a šest godina poslije rodio mu se i sin Ivan. Supruga Katja Dalbello Buzančić, rodom iz Sinja, bila je umjetnica poput njega, balerina u HNK, no njihove prve godine zajedničkog života, prije nego što je stigla popularnost, sa sobom su nosile i umjetnost – preživljavanja. Vjenčanje je bilo skromno, a bili su toliko siromašni da nisu imali ni za prstenje.
– Kao podstanari živjeli su u jednoj sobi na jednostrukom krevetu i tata bi često spavao na podu kako bi se majka odmorila nakon plesa. Zbog te traume moji su roditelji do kraja života imali razdvojene krevete u obliku slova “L”. No s vremenom preselili su se u svoj stan u Folnegovićevu naselju, u Ulicu Joze Laurenčića, u zgradu u kojoj su živjeli glumci Zidarići i Ficijevi, Žorž Paro te Tereza Kesovija i Miro Ungar. To je nama djeci bilo najvažnije: Tereza! – smije se Ana.
Najveću popularnost, nesumnjivo, njezinu ocu donijela je uloga dotura Vice u “Velom mistu” iz 1980. godine, je li mu bila posebno draga?
– Svakako, jer to je uloga simpatičnog dobronamjernog gradonačelnika kako ga svi zamišljamo, ali nije volio to što je ta serija bila oda Jugoslaviji. Nije pretjerano volio ni to što se njega spajalo samo s tom ulogom, doturom Vicom, kao da nije ništa u životu drugo napravio, ali istina, ta je uloga bila prijemčiva svakome – kaže Ana, koja je i sama poželjela krenuti očevim stopama.
– Kad sam rekla da idem na prijemni na Akademiju, tata nije htio razgovarati sa mnom. Uvijek je govorio da Akademiju treba zatvoriti na nekoliko godina, da ima toliko glumaca koji nemaju posla i možda se stoga i dogodilo da sam se po dolasku na prijemni ukočila. Osim toga, preda mnom su sjedili ljudi koje sam znala iz djetinjstva, no mogu samo ocu biti zahvalna što nisam postala glumica, to je profesija koja ljudima djeluje lijepo i ugodno, ali težak je to posao jer se, kako god se osjećao, moraš smijati i plakati, pa i dubiti na glavi.
U to vrijeme već sam plesala kod Tihane Škrinjarić, to su mamini geni, no mama mi pak nije dala da budem balerina. Vidjela je da ću biti visoka i da ću, kad stanem na prste, biti viša od svih muškaraca – kaže Ana, koja je naposljetku odlučila upisati studij tekstilnog dizajna s idejom da se bavi kostimografijom, prema savjetu svoga oca. Prve kostime izradila je upravo na zajedničkom projektu, seriji “Gabrijel” redatelja Eduarda Tomičića, a poslije su surađivali i na predstavi “Ljubavni otrov” u Jazavcu.
No njezin otac pripremao se za posve novu ulogu u svojoj biografiji, koja će se ispostaviti kratkotrajnom, ali uspješnom epizodom. Tek formirani HDZ uoči prvih demokratskih izbora tražio je kandidata za gradonačelnika Zagreba i, smišljajući koga bi angažirali, prvi predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan dosjetio se Borisa Buzančića, koji je bio popularan u cijeloj Jugoslaviji pa tako i u Zagrebu, stoga su odlučili iskoristiti taj njegov status.
– Jednog dana obavijestio nas je da ide u tu utrku i sve troje, majka, brat i ja, bili smo protiv jer smo se plašili kako će on to odraditi bez znanja o vođenju grada. No njegovi motivi bili su stvarno jaki, a to su velika ljubav za ovu zemlju i skrb za malog čovjeka. On je uvijek glasno izražavao svoj bijes i nezadovoljstvo životom ne samo umjetnika nego i većine ljudi. Osim toga, izgleda da je bilo suđeno. Njegova sestra otkrila nam je da je kao dječak govorio: kad ja budem gradonačelnik... Uvijek je bio borac za bolje i utoliko mislim da je bio prenaivan, pravi umjetnik koji zamišlja da svijet funkcionira očima sanjara – kaže Ana.
Ubrzo te 1990. godine Mato Mikić, predstavnik režima na odlasku, smjenom vlasti i uspostavom nove države na civiliziran način ključeve grada predaje prvom gradonačelniku glavnoga grada samostalne Hrvatske. No još uvijek je na snazi stari socijalistički ustroj grada, u kojem Boris Buzančić, premoćno izabran glasom naroda, obnaša dužnosti gradonačelnika i predsjednika Skupštine Grada, dok je za predsjednika Izvršnog vijeća izabran Mladen Vedriš.
– Moj tata ušao je u tu priču “s neba pa u rebra” i bio je od početka svjestan težine i kompleksnosti tog posla te da kao glumac, kao umjetnik, nije mogao parirati iskusnijima od sebe. Zato je od predsjednika Tuđmana tražio neke ljude oko njega kojima će vjerovati, koji su domoljubi i koji žele dobro ovom gradu, i tako je stvorio dobro uigranu ekipu – prisjeća se početaka očeva mandata tijekom kojeg se središte grada pretvara u veliko gradilište, jer se temeljito rekonstruiraju najprije Frankopanska, potom i Ilica.
Upravo u njegovu mandatu otpočela je gradnja Boćarskog doma, obnova crkve u Remetama, koja se odvijala u suradnji s kardinalom Kuharićem, a na glavni zagrebački trg vraćen je spomenik banu Jelačiću. Novi gradonačelnik formirao je odbor od 30 stručnjaka koji su vodili brigu o svakom detalju, od odljeva do mjesta na koje će se spomenik postaviti. – Ne možemo reći da je osobno vratio bana, jer je taj proces otpočeo i prije, ali on je taj proces ubrzao. Sjećam se razgovora gdje će, na koju stranu, ban sa svojom sabljom biti okrenut i kako se zanosio idejom da spomenik bude postavljen na nekom okretnom stalku te da se lagano okreće kako bi svi bili zadovoljni, no to nije prihvaćeno – kaže Ana Buzančić, koja je igrom slučaja i sama sudjelovala u jednom od projekata svoga oca.
– Odmah nakon preuzimanja dužnosti prihvatio se traženja rješenja za zagrebačko smeće, dakle, Jakuševec je još tada bila tema. Tata je po cijele dane bio angažiran i kada je te večeri morao ići na smetlište, šofer mu je otkazao poslušnost i rekao da je njegov radni dan završio. I tako sam ja tatu utrpala u svoju staru Dianu i odvezla ga. Sjećam se kako je Večernji list drugoga dana objavio tekst pod naslovom “Ima nade za Jakuševec: Buzančića sa svojim autom dovezla kći”. Otac je tražio rješenja, išao u Bolognu, pa u Mainz, ali onda su prioriteti preko noći postali sasvim drukčiji – kaže Ana.
Naime, ambiciozne Buzančićeve planove s početka mandata onemogućio je rat, tijekom kojega su bombardirani Banski dvori i rubni dijelovi grada, a gotovo sav novac iz proračuna namijenjen je za obranu Hrvatske. Razmišljati o komunalnim i prometnim problemima u trenucima dok su sportske dvorane pune gladnih ljudi, a pripremala su se i skloništa za slučaj napada, bilo je nemoguće. Mandat njezina oca, također, obilježio je i zračni napad na Banske dvore.
– Ikea je došla voditi pregovore o gradnji svog prodajnog prostora, mislim da su pikirali prostor oko Bundeka. Nije prošlo i još smo dugo, dugo čekali da osvane. Moj otac želio je graditi i podzemne garaže u središtu grada, razmišljao je o obnovi Medvedgrada, što bi bilo njegovo nasljeđe, ali stvarnost je bila drukčija. Sjećam se obnove Ilice jer je tramvajska pruga bila gotovo neupotrebljiva, no u Splitu su poludjeli jer Zagreb radi Ilicu dok su oni pod bombama. Želio je puno toga za svoj grad, premda mu nije bio rodni, no bila su ratna vremena i sve te zamisli ne bi bile opravdane u vrijeme patnje našeg naroda. Velike stvari u Zagrebu nisu se mogle dogoditi – kazuje gradonačelnikova kći.
Početak 90-ih za njihovu je obitelj, kako kaže, najgori dio života. Sa samo 56 godina umire njezina majka Katja, nakon dijagnoze galopirajućeg raka. Premda su joj liječnici prognozirali samo tri mjeseca života, obitelj joj je produljila život za deset dragocjenih mjeseci trošeći svu svoju imovinu, no nažalost s neizbježnim krajem. Nakon tri desetljeća braka Boris postaje udovac, a njegova kći Ana pobrinula se za jedinu moguću utjehu.
– U to teško vrijeme upoznala sam svog budućeg supruga Darka Peterčića, prekrasnog i dobrog čovjeka, Zagrepčanina koji je prije dva desetljeća otišao u Ameriku. A kako je moj tata uvijek, još za vrijeme Jugoslavije, govorio: “Djeco, bježite u Ameriku”, njemu se ispunio san.
Upoznala sam ga 1992. uoči Božića, no vratili smo se dogodine u svibnju, a dva mjeseca kasnije u srpnju smo se vjenčali. A vjenčao nas je upravo moj otac. U to vrijeme završio je njegov mandat gradonačelnika, bio je u zastupnik u Saboru, gdje je saznao da ima pravo biti matičar, što je i zatražio i dobio dozvolu. Trebalo je to biti iznenađenje, ali nije izdržao i rekao nam je dan-dva ranije i to je bio veliki štos. Vjenčao nas je u Starogradskoj vijećnici – kaže Ana.
Na dužnosti saborskog zastupnika ostao je do 1995., a onda je zauvijek napustio politiku. – Bio je razočaran i u politiku i u HDZ, ogorčen makinacijama, malverzacijama, privatizacijom koja se događala na način na koji se nije trebala dogoditi i to je njega duboko razočaralo. Znao je sve te igrače koji su lovili u mutnom, a on je htio svom gradu i svojim ljudima omogućiti bolji život, maknuti sve ono što nije bilo dobro – prisjeća se godina kada se njezin otac vratio glumi, i to na velika vrata.
Godine 1999. snimio je film “Maršal” u režiji Vinka Brešana, dobio Zlatnu arenu za ulogu u filmu Tomislava Radića “Kotlovina”, puno je radio u teatru, poput predstave “Art” s Reljom Bašićem i Vanjom Drachom, a 2009. s kolegicom Anom Karić nastupio je u predstavi “Ljubavna pisma”. Ana Karić i Boris Buzančić sprijateljili su se još 1961., kada su zajedno snimili filmove “Carevo novo ruho” i “Pustolov pred vratima”, a otada su zajedno odigrali više od petsto predstava te nastupili u brojnim TV dramama i filmovima.
– S Anom je imao dugogodišnju, iskrenu, pravu prijateljsku i profesionalnu vezu. Njih dvoje zajedno su debitirali, osjećali su jedno drugo, jednako su mislili, naravno i politički, bila je prava dama koju je tata neizmjerno cijenio. Zajedno su, istoga dana, istoga trenutka i umrli – rekla je Ana Buzančić pa otkrila detalje o posljednjim danima života svoga oca.
– U to vrijeme, 2014. godine, još sam živjela u Americi, i meni jako puno znači da sam s njim živjela njegove zadnje dane. Stigla sam u Zagreb na njegov rođendan u ožujku i potom sam bila na njegovoj posljednjoj premijeri, bila je to predstava “Moj mali kut svijeta” u Gavelli. Tata je na sceni lelujao jer je imao problem s tlakom i karotidama i ja sam rekla: “Tata, zaboga, ti bi mogao umrijeti na sceni”, a on mi je na to rekao: “Daj Bože, zar to ne bi bila najljepša smrt?” Bilo bi vrlo teatralno, ali bojala sam se, rekla sam mladim glumcima da ga pridržavaju, i tako je i bilo, jako su ga tetošili – sjeća se.
Ovu, svoju posljednju predstavu igrao je do lipnja, a u kolovozu je Ana primila vijest o moždanom udaru koji je pretrpio i tada je ponovno doputovala iz Amerike i otišla u bolnicu, na odjel intenzivne skrbi. – Pitala sam ga prepoznaje li me, a on mi je rekao: “Kako ne, to je moja prva beba”. Izgledalo je kao da će se oporaviti, nadali smo se. Nakon bolničkog liječenja boravio je u domu Sveti Josip, pokraj bolnice Sveti Duh, u kojoj je dva mjeseca poslije i preminuo. Bila sam u Americi kada su mi javili. Dok sam u tom šoku kupovala avionsku kartu, sestrična mi je javila da je umrla Ana Karić. Pitala sam jesu li svi poludjeli jer umro je tata, ali ispostavilo se da je uistinu umrla istoga dana. Pokopani su dan za danom, jedan za drugim. Nekoliko tjedana kasnije Anin sin rekao mi je da je mama umrla između 11.30 i 12 sati, a moj tata umro je u 11.40 – rekla je Ana Buzančić Peterčić o odlasku dviju istinskih zvijezda epohe u kojoj su živjeli, i pritom, posredstvom teatra i filma, obogatili i oplemenili živote milijuna gledatelja koji ih se i danas sjećaju s ljubavlju i nostalgijom. A ponajviše čuvari njihovih uspomena i uspomena na njih, njihova djeca.
Prvi gradonačelnik Zagreba nakon pada socijalizma iz politike je otišao razočaran svime što je vidio