Zemlja Angkor Wata i nasmijanih ljudi koji vjeruju da mučiteljima treba – oprostiti
KAMBODŽA JE ZEMLJA KOMPLICIRANE I KRVAVE POVIJESTI U KOJOJ SU CRVENI KMERI POČINILI JEDAN OD NAJVEĆIH GENOCIDA U 20. STOLJEĆU. NJIHOVA KRVAVA VLADAVINA ODNIJELA JE ČETIRI MILIJUNA ŽIVOTA, A POSLJEDICE SU VIDLJIVE JOŠ I DANAS
Mučili su me 12 dana po 12 sati. Tukli su me po cijelom tijelu i zbog toga se danas ne mogu ispraviti. Ni spavati. Kliještima mi je uhvatio nokat na palcu, zavrnuo ga i izvadio. U ćelijama nismo smjeli pustiti ni glasa. Kad bismo zapomagali ili plakali, dobili bismo batine. Zato sam plakao u sebi. Molio sam se u sebi. I više puta zapitao sam se zašto sam preživio kad sam trebao poginuti... Pucali su na mene više puta. Više puta bio sam i ranjen. Kada su me uhitili, tukli su me tražeći da priznam da sam špijun CIA-e i KGB-a. Nisam ni znao što je CIA ili KGB. Trpio sam te batine i molio ih da me ne tuku. A onda su mi na uho spojili struju. Udar je bilo toliko jak da su mi se izvrnule oči. I tada sam priznao sve što su tražili da priznam. Jer tu bol nisam mogao trpjeti. Svoje zlostavljače ne osuđujem. I oni su bili ljudi koji su samo izvršavali zapovijedi. Ubili bi i one iz kojih nisu mučenjem iznudili priznanje. Kada bi oni danas bili živi, bih li bio ljut na njih? Ne bih. Mnogo sam se puta pitao što bih učinio da sam bio na njihovu mjestu. Bih li odbio mučiti druge ljude kada bih znao da odbijanje te zapovijedi znači moju vlastitu smrt? Dok su me ispitivali, bio sam ljut. Nije mi bilo jasno zašto sam uhićen, zašto me muče, zašto mi je obitelj ubijena. No s godinama više nisam bio ljut na njih. Jer sam shvatio da su i oni bili ljudi kojima su obitelji pobijene. Ima jedna kmerska uzrečica koja kaže: ako te bijesni pas ugrize, nemoj ga ugristi natrag. Jer ako ga ugrizeš, to znači da si ti također bijesan.
Tako govori 93-godišnji Chum May. Svoje riječi izgovara, uz pomoć prevoditelja, obraćajući se skupini turista koja je posjetila nekadašnji zloglasni zatvor Tuol Sleng u Kambodži, poznatiji kao S-21. Užasno je to mjesto koje podsjeća na jedan od najstravičnijih genocida – onaj koji su počinili Crveni Kmeri. Tuol Sleng, nekadašnja škola pa zloglasni zatvor, danas je Muzej genocida u Phnom Penhu, glavnom gradu Kambodže, koji svjedoči o vremenu za koje Kambodžanci kažu da je bilo najveća količina ljudske bijede koju je svijet ikad vidio. Jer Crveni Kmeri, koji su Kambodžom vladali od 1975. do 1979., ubili su, smatra se, oko dva milijuna ljudi. Svojih sunarodnjaka. Ubijali su ih u logorima, likvidirali na poljima smrti, a malobrojni su tu torturu skupine zadojene komunističkom ideologijom i željom da Kambodžu pretvori u agrarnu zemlju preživjeli kako bi o njoj posvjedočili. Među njima je Chum May. Točnije jedan od osmorice muškaraca i četvero djece koji su uspjeli preživjeti torturu zatvora S-21. Tijekom terora Crvenih Kmera kroz taj je logor prošlo 12.000 osoba, muškaraca, žena, djece... Preživjelo ih je 12, a od njih 12 živa su još dvojica. Chum May jedan je od te
dvojice. Obojica su o grozotama proživljenog napisala knjige i te knjige prodaju se u zatvoru S-21. Paradoksalno, te su knjige dvojici staraca i jedini izvor prihoda, jer Kambodža još uvijek nije socijalna država.
Posljedice terora Crvenih Kmera vidljive su i u današnjoj Kambodži. Želeći od Kambodže napraviti agrarnu zemlju, uništili su svu njezinu infrastrukturu, ukinuli su škole, banke, novac, privatno vlasništvo... Zabranili su školovanje, a stanovništvo gradova, uključujući i Phnom Penh, prisilno su iselili protjeravši ih u sela i tjerajući ih da rade u nekoj vrsti poljoprivrednih kolektiva. Pobili su sve obrazovane ljude, a da vas ubiju dovoljno je bilo da nosite naočale ili govorite neki strani jezik. Smatra se da je u vrijeme terora Crvenih Kmera još oko dva milijuna Kambodžanaca umrlo od raznih bolesti ili od gladi, a koliko su Crveni Kmeri unazadili zemlju, svjedoči to što uništena infrastruktura ni danas nije u potpunosti obnovljena. To se posebno primijeti u ruralnim krajevima Kambodže, a manje u Phnom Penhu, koji je danas tipičan bučni i kaotični azijski velegrad čijim ulicama jure tuk-tukovi i automobili uz mirise hrane s uličnih štandova i pjesmu uličnih svirača i građana koji plešu na ulici... Zaštitini znak tog velegrada, naravno, brojni su moderni neboderi, od kojih su mnogi u izgradnji kao nagovještaj konačnog oporavka i zemlje i grada. Phnom Penh danas ima dva milijuna stanovnika, točno onoliko koliko ih je imao kada su u njega 1975. ušli Crveni Kmeri i cijeloga ga iselili u samo tri dana. Ako je 50 godina trebalo da se obnovi Phnom Penh, nije nikakvo čudo što ostatku zemlje treba puno više. Jer Crveni Kmeri svoj su krvavi posao temeljito obavili: pobili su obrazovane ljude, objašnjavaju lokalci, i trebale su proći godine dok nisu stasale nove generacije Kambodžanaca i dok se život u Kambodži nije koliko-toliko počeo normalizirati.
Kako je izgledao teror Crvenih Kmera, Chum May u svojoj je knjizi “Preživjeli” podrobno opisao navevši da je preživio samo zato što je bio mehaničar, znao je popravljati uređaje pa je svojim mučiteljima bio koristan. Slušati nekoga tko je preživio strahote logora S-21 dok hodate kroz skučene ćelije, gledate fotografije bezbrojnih žrtava, sredstva kojima su mučene, lance... potresno je iskustvo koje svjedoči o izopačenosti ljudskog roda. Jer uza sve priče lokalnih vodiča koji posjetiteljima pokušavaju objasniti mučnu povijest Kambodže i sav horor kojem je ta prelijepa zemlja bila izložena, počevši od francuske kolonijalne vlasti preko američkog bombardiranja Kambodže tijekom Vijetnamskog rata pa do krvave vladavine Crvenih Kmera i vijetnamskog “oslobađanja” Kambodže koje se pretvorilo u tihu desetogodišnju okupaciju, teško možete razumjeti što se u toj zemlji uistinu događalo tijekom 20. stoljeća. O strahotama koje su nad vlastitim narodom provodili Crveni Kmeri svjedoče i polja smrti, na kojima je ubijeno, smatra se, oko 200.000 ljudi. No ekshumirano ih je samo 9000 i onda je ekshumacija obustavljana. Jer analiza DNK previše stoji budući da se uzroci nemaju s kim uspoređivati i jer, kako kaže lokalni vodič No, te ljude treba ostaviti da počivaju u miru. Ono što možda zapadnjaka najviše šokira jest poruka koja se čuje od Kambodžanaca – da se sve zlo koje se dogodilo treba oprostiti. Vodič to govori dok stoji pokraj stabla koje je spomenik ubijenoj djeci na poljima smrti. Dok objašnjava čemu je stablo služilo, sve okupljene obuzima jeza pa njegove riječi da se sve što se dogodilo treba i zaboraviti i oprostiti zvuče još nestvarnije.
– Kako možete takvo što oprostiti ili zaboraviti? Nemoguće je zaboraviti, a još manje oprostiti onima koji su počinili sve te strahote – komentira netko od posjetitelja dok No govori o užasima koji su se događali na tome mjestu.
– Narod Kambodže je patio. Više od 50 godina ovom su zemljom harali ratovi, glad, teror... Ne želimo više živjeti tako. Želimo živjeti u miru. Dosta je bilo ubijanja – kaže odlučno No.
Tu priču o potrebi da se zaboravi i oprosti čut ćete na svakom koraku u Kambodži. I, iskreno, uistinu ćete to teško razumjeti pitajući se proizlazi li stav tih nasmijanih ljudi, koji se stalno i iskreno smiju unatoč svim prošlim strahotama i sadašnjim teškoćama, iz činjenice da su Kambodžanci većinom budisti. Pa samim time, pojednostavljeno rečeno, vjeruju, da treba biti sretan sa životom koji živiš, koliko god težak bio. Život Kambodžanaca, i kroz povijest i danas, nesumnjivo je bio težak. Kada su Crveni Kmeri došli na vlast, Kambodža je imala sedam milijuna stanovnika. Nekoliko godina njihove “vladavine” taj je broj prepolovio, no danas ta zemlja, koja je deklarativno kraljevina, a u stvarnosti blaga vojna diktatura, ima, ovisno o procjenama, između 14 i 16 milijuna stanovnika. Riječ je o mahom mlađem stanovništvu, a uz poljoprivredu, jer Kambodža je jedan od najvećih proizvođača riže na svijetu, glavna ekonomska grana je – turizam. Za zapadnjačke pojmove Kambodža je siromašna zemlja jer je dnevna zarada oko šest dolara, godišnja oko 1500 dolara, a ionako težak život njezinih stanovnika još se pogoršao tijekom pandemije COVID-19, kada je zemlja bila gotovo dvije godine zatvorena za turiste. To je rezultiralo gubitkom radnih mjesta i prihoda pa su se ljudi snalazili kako su znali i umjeli radeći što god je trebalo da bi prehranili sebe i svoje obitelji. S prestankom pandemije i turisti su se vratili u Kambodžu, čiji je zaštitni znak nestvarni Angkor Wat, najveći kompleks hramova na svijetu, s više od 1000 religijskih objekata – hramova, molitvenika, skulptura, palača... – koji svjedoče o nekadašnjoj veličini Kmerskog Carstva. Koliko je Angkor Wat bitan Kambodži, svjedoči i to što se nalazi i na njezinoj zastavi, čime je čini jedinom zemljom na svijetu koja na zastavi ima građevinu. Kako je Angkor Wat građen, pitanje je koje ostaje bez jasnog odgovora, i dok se šećete hramovima koji su otrgnuti prašumi, osim zadivljenih uzdaha najčešće čujete jednu rečenicu: – Ovo nisu gradili ljudi.
Idoista, kada shvatite da su ti ogromni kameni kompleksi nevjerojatnih arhitektonskih oblika napravljeni bez ikakvog vezivnog materijala, nije vam jasno kako su ljudi koji su ih gradili od 9. do 14. stoljeća to uspjeli. Kao ni kojim su se tehnikama služili pri toj gradnji. Kada još k tome dodate da je sam Angkor Wat, hram i palača koja ga okružuje, napravljen u samo 37 godina, neminovno se zapitate o visokom stupnju razvoja nekadašnjeg Kmerskog Carstva. Sam kompleks, skriven u prašumi, ponovno je otkriven u 19. stoljeću, danas je pod zaštitom UNESCO-a, a prije pandemije godišnja zarada na prodaji ulaznica u proračun Kambodže donosila je između 300 i 400 milijuna dolara. S obzirom na to da se godišnja turistička zarada cijele Kambodže procjenjuje na oko 700 do 800 milijuna dolara, jasna je važnost Angkor Wata za kambodžansku ekonomiju. Zahvaljujući načinu na koji je kompleks hramova i palača sagrađen, što uključuje i kanale za navodnjavanje koji se i danas koriste, poljoprivrednici na tom području imaju i tri žetve riže godišnje, objašnjava Sai, lokalni vodič. Kao i većina današnjih stanovnika Kambodže, i on ima kompliciranu prošlost, jer su ga krvavi ratovi i teror u kojem je njegova zemlja živjela učinili siročetom. Bez roditelja, koje su ubili Crveni Kmeri, ostao je u sedmoj godini. Nakon toga odgajala je rodbina, da bi potom s 13 otišao u budistički samostan kako bi se školovao. Znanje koje je ondje stekao kasnije je iskoristio da bi u rodnom mjestu otvorio školu.
– Znanje je bitno, a Crveni Kmeri pobili su sve intelektualce. Kada je njihov teror završio, zemlju je trebalo ponovno izgraditi, no nije to imao tko učiniti jer su ljudi bili nepismeni. Osnivanjem škole htio sam pomoći svom mjestu i danas učitelji koji rade u toj školi primaju plaću od 200 dolara, a ja im uplaćujem još oko 70, 80 dolara mjesečno. U Kambodži djeca počinju raditi u rižinim poljima već sa sedam godina pa se često dogodi da im školovanje bude prekinuto nakon osnovne škole. Osim toga, roditelji dnevno za potrebe škole trebaju plaćati malo više od dolara. Na godišnjoj razini to je oko sto dolara i za mnoge obitelji to je ogroman iznos – kaže Sai.
Budući da su ga odgojili i školovali budisti, svoja životna uvjerenja crpi iz budizma. Kaže da unuci čovjeka koji mu je ubio roditelje sada idu u školu koju je osnovao. I on govori o praštanju.
– Kada sam ušao u hram, bilo mi je 13, a iz hrama sam izašao s 28 godina. Po mnogočemu život u hramu teži je nego u vojsci, jer se od jutra do mraka nešto radi. Živeći u hramu naučio sam da treba živjeti tako da se ne povrijede drugi i da treba biti sretan sa svojim životom. Naučio sam i da sreća ovisi o onome što je u nečijem srcu. I zato sam oprostio osobi koja mi je ubila roditelje. On živi u selu do moga i sada je 80-godišnjak – objašnjava Sai svoju životnu filozofiju.
I životnu filozofiju mnogih Kambodžanaca koji biraju život s pogledom u budućnost, a ne u krvavu prošlost.