Povika na papu Franju zbog izmišljenog poziva na predaju Ukrajine samo služi odvlačenju pažnju od njegovih drugih riječi o ratu

Od dvojice svjetskih lidera ovih sam dana pročitao izjave o svijetu, ratovima i naoružavanju koje su istinite. Ma što god tko mislio i usprkos narativu da njegova usta nisu sposobna izreći ništa osim laži, ruski je predsjednik Putin ovaj tjedan izrekao jednu golu istinu: “Oružje postoji da bi bilo upotrebljeno.”

Pa i ono nuklearno, koje je i bilo jedna od tema predizbornog razgovora na državnoj ruskoj televiziji.

Jedan od načina upotrebe oružja je i da se njime zvecka, zastrašuje i prijeti. To naročito vrijedi za ono nuklearno koje je još uvijek temelj svjetske doktrine “nuklearnog odvraćanja”, održavanja ravnoteže straha.

Zveckanje je, dakako, anakrona riječ iz nekih davnih vremena u kojima su se vojni arsenali sastojali gotovo isključivo od hladne gvožđurije, sječiva i oklopa. Nuklearni arsenali su potmulo i podmuklo tihi dok rakete spavaju u svojim betonskim i čeličnim kolijevkama. Ali, zastrašivanje samim podsjećanjem na oružje takve razorne moći, dostatne da u sat-dva uništi sav život na čitavoj Zemlji, itekako je učinkovito, još od one dvije američke demonstracije na živim ljudima i gradovima, u Hirošimi i Nagasakiju.

“S vojno-tehničke točke gledanja mi smo, naravno, spremni”, odgovorio je Putin na pitanje je li Rusija zaista spremna i na nuklearni rat.

Naravno, iz svih drugih gledišta, naručeno pitanje i odgovor potpuno su besmisleni i luđački. Dakle, sasvim normalni u svijetu kojim ionako vladaju neograničena moć i luđačka pohlepa nekolicine.

Ma, to Putin samo blefira ne bi li Ukrajina i slobodni svijet od straha ustuknuli pred njegovim nasilništvom, čuju se licemjerni komentari sa Zapada.

Zašto licemjerni? Pa zato što je upravo Zapad udario temelje, a pomahnitali moćnici svih strana svijeta prihvatili tu luđačku doktrinu čuvanja mira atomskim “minskim” poljem posijanim po čitavoj zemaljskoj kugli.

Mi nešto stariji sjećamo se vremena u kojem se barem počelo razgovarati o nuklearnom razoružanju, namjeri uklanjanja i u konačnici zabrane nuklearnog oružja. Kako po tom pitanju stoje stvari u naprednom, liberalnom, politički korektnom i ekološki osviještenom 21. stoljeću? Evo kako.

U ljetu 2017. na dnevnom redu Opće skupštine Ujedinjenih naroda bio je Sporazum o zabrani nuklearnih oružja (Treaty on the Prohibition of Nuclear Weapons) za koji su glasale 122 države članice, a samo jedna protiv, uz jednu suzdržanu. Lijepe li farse. Čak 69 država uopće nije sudjelovalo u glasanju, a među njima su sve nuklearno naoružane sile, kao i sve države članice NATO-a, uključujući Hrvatsku. Osim jedne – Nizozemske. Njen je bio onaj jedini glas protiv sporazuma. Gotovo sve nuklearne sile redom su dale do znanja da prihvaćanje nečeg takvog ne dolazi u obzir u ovakvom svijetu kakav je danas. Bio je to klasičan primjer očekivanja da problem riješe oni koji su mu uzrok. Podsjeća me to na onu lakrdiju od Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu gdje o premošćivanju sve dubljeg ponora između bogatih i siromašnih razglaba upravo šačica onih koji tamo svake godine dolaze sve bogatiji i bogatiji.

Od svih europskih država tada je za zabranu nuklearnog oružja glasalo samo njih pet: Irska, Austrija, Malta, San Marino i Vatikan.

Možda je još ilustrativniji primjer jedne druge inicijative. Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (Comprehensive Nuclear-Test-Ban Treaty) usvojen je još 1996. godine, s mnogo većim brojem glasova zemalja koje su ga kasnije i potpisale, i ratificirale. Čak i Hrvatska. Da bi sporazum stupio na snagu, treba ga ratificirati još samo nekoliko država. Evo, baš neki dan to je napokon učinila i Papua Nova Gvineja. Ma je li moguće da ćemo doživjeti makar taj prvi birokratsko-beznačajan korak prema svijetu bez nuklearnog oružja? Naravno da je nemoguće.

O kakvoj se tek tu farsi radi, svjedoči popis tih “samo” još nekoliko država koje sporazum još nisu ratificirale: Sjeverna Koreja, Egipat, Indija, Pakistan, Iran, Izrael, Kina i SAD. A Rusija? Ona je lani donijela zakon kojim je svoju ratifikaciju povukla.

Oružje, dakle, postoji da ga se koristi, kako Putin kaže i kako svi ostali i čine, uključujući i prijetnje nuklearnom kataklizmom. A vojne industrije rade punom parom, a u toj utrci ovaj se put ne iscrpljuje samo Rusija, kojoj nasuprot većini analiza i predviđanja od prije dvije godine još uvijek nema problema s naoružavanjem nego i čitav svijet.

Drugi čovjek koji je ovih dana, a njegov osamljeni glas čini to već dugo, rekao istinu o tom ludilu koje se nadvilo nad čitavu našu civilizaciju, jest papa Franjo. Ne mislim pritom na one također važne riječi o “hrabrosti bijele zastave” koje se namjerno izvrću i prikazuju kao poziv Ukrajini da se jednostavno Rusima preda. Naprotiv, naglasio je da pregovaranje nije poraz.

Papa samo govori kao kršćanin, onaj izvorni, iz vremena prije Konstantina koji je lukavo militarizirao kršćanstvo i samog Isusa Krista stavio na čelo vojske kojom je jedan zemaljski car osvajao i učvršćivao svoju moć i vlast.

Izvorna kršćanska poruka je ovom svijetu ludost, kako je nekoliko puta u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima ponovio apostol Pavao. Takva “ludost” kakvu je, usred našeg rata, u rujnu 1994. godine propovijedao i papa Ivan Pavao II. Trećina Hrvatske bila je okupirana, mržnja protiv agresorske nacije i vjere bila je zalivena svježom krvlju mnogih nevinih žrtava, a na izmučeno tlo i narod papa je došao s riječima: “Danas sam ovdje, u hrvatskoj zemlji kao goloruki hodočasnik Kristova evanđelja koje je navještaj ljubavi, sloge i mira”. Da bi kasnije na zagrebačkom Hipodromu govorio o kršćanskoj, duhovnoj, kulturnoj, jezičkoj i svakoj drugoj bliskosti naroda agresora i žrtve, o bratstvu koje treba čuvati i na praštanju ponovno izgraditi.

Galama koja se, zbog krivotvorenja smisla njegovih riječi, nadigla na papu Franju, samo odvraća pažnju od ovih njegovih još važnijih riječi: “rat je ludilo, rat su sile mraka”. I zaključno: “Iza svakog rata je industrija oružja, a to znači novac”.

Churchill je, naravno, bio presretan kada je Amerika na početku Drugog svjetskog rata napokon pristala Engleskoj slati vojnu pomoć. Ali nešto je rekao i o financijskoj strani tog savezništva: “A sada će nam ne samo oguliti kožu nego i oderati meso s kostiju”.

PORUKA IZVORNOG KRŠĆANSTVA, PRIJE NEGO JE ISUS POSTAO VOJSKOVOĐA, BILA JE I OSTALA LUDOST OVOM SVIJETU