Hoće li Milanović poslušati Ustavni sud?

Dana 17. travnja proljeća gospodnjeg 2024., Hrvatska će biti epicentar, a Zagreb prijestolnica svjetske proslave Međunarodnog dana cirkusa! No nažalost, neće nam biti do smijeha, jer politička cirkusijada koju nam je predsjednik priuštio na trenutak je bila i zabavna – nakon što smo čuli da se namjerava uključiti u izbornu utrku, i to ne za predsjednika već za premijera. Jer, znali smo, neće nam biti dosadno. Ali odmah zatim smijeh nam zapinje u grlu, nakon što smo čuli “sitna slova” iz njegove objave – da on tu kampanju namjerava voditi s Pantovčaka, kao aktivni predsjednik RH!

Dan prije napisao sam da, poznavajući Milanovića, izbori neće biti u nedjelju, nego vjerojatnije u utorak ili srijedu, u tjednu prije dolijetanja Rafalea, ali ovoliku razinu političkih akrobacija na cirkuskoj žici ipak nisam ni od njega mogao očekivati. Podcijenio sam ga. Ili prije će biti – precijenio. Ne zbog odluke da ide na parlamentarne izbore, što je sasvim legitimno u trenutku kad prepoznaje priliku, već zbog nevjerojatnog uvjerenja da mu može proći da se na takvim izborima kao aktivni predsjednik RH stavi na kandidacijsku listu neke stranke ili koalicije. Da vjeruje da može tako nedvosmisleno pljunuti na Ustav i da će to netko osim Peđe Grbina i njegovog bedema ljubavi – spremno polizati. Nevjerojatno je da u Hrvatskoj ima onih koji misle da ima nešto normalno u tome da predsjednik Republike kao kandidat sudjeluje u parlamentarnim izborima koje je sam raspisao. Predsjednik raspisuje parlamentarne izbore, a Vlada raspisuje predsjedničke izbore, s dobrim razlogom. Zapravo bi u ovom slučaju minimum političke kulture bio da Milanović još prije raspuštanja Sabora podnese ostavku te zatim objavi svoju u tom slučaju posve legitimnu namjeru. No dobro, to bi bilo politički pristojno, no ne možemo reći da iz Ustava tako jasno proizlazi i takva obveza. Takva tvrdnja bila bi ponešto nategnuta. Međutim nakon što je istog dana objavio datum izbora i svoju namjeru da na njima sudjeluje kao kandidat na stranačkoj listi, to je doista bio krajnji i neodgodivi trenutak u kojem je morao Ustavnom sudu poslati svoju – trenutačnu i neopozivu ostavku. Razlog zašto se Milanović grčevito drži funkcije možda nije samo kukavičluk, odnosno strah da neće uspjeti u opsadi Sabora i Banskih dvora, pa zato čuva rezervnu poziciju, već je i posve praktične prirode i u smislu tih parlamentarnih izbora – kako bi do samog kraja mogao koristiti resurse Ureda PRH. No to nam je zapravo najmanji problem, jer će isto tako i premijer i ministri bez pardona koristiti resurse Vlade.

Ono što je nedopustivo jest da on tako grubo gazi temelje ustavnopravnog poretka parlamentarne demokracije kakva je uspostavljena nakon napuštanja polupredsjedničkog sustava. Nije bitno što netko misli koji je sustav bolji ili lošiji, jedino ne smije biti upitno to da predsjednik mora biti čuvar Ustava RH takvog kakav taj ustav jest, a ne proizvoljni tumač “izvornih” ovlasti i dužnosti koje iz njega proizlaze.

Postavlja se dakle pitanje -– a gdje to u Ustavu piše da predsjednik mora dati ostavku ako želi biti kandidat na stranačkoj listi za hrvatski parlament? Odgovor je jasan: ne, ne mora nigdje to tako eksplicitno pisati. Naravno da nema nikakvog razloga da se u Ustavu navodi takva abominacija. Sve što o tome treba znati proizlazi iz članka 96. u kojem stoji da predsjednik ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost, te da podnosi ostavku na članstvo u političkim strankama. Predsjednik ne može biti član stranke i to nije samo formalni, nego stvarni uvjet – on ne može i ne smije obavljati nikakvu stranačku dužnost, bio formalni član stranke ili ne. Da, nigdje ne piše eksplicitno da se predsjednik ne može kandidirati, ali i ne mora pisati.