Milanović je tempirana bomba, s njim je sve moguće
Hrvatska nikad nije bila nezanimljiva zemlja za strane diplomate. U 90-im godinama prošlog stoljeća obilježili su je međunarodna afirmacija i rat, a poslije približavanje euroatlantskim integracijama obilježeno blokadama i posebice Haaškim sudom... U jednom trenu situacija se smirila, a strani veleposlanici, koji su često djelovali kao (pre)više aktivni agenti – čimbenici – stranih država u suverenoj državi, rado su dolazili onamo jer je – lijepo. I dalje je lijepo, ali opet imaju o mnogočemu javljati svojim državama.
Izbjegavali susrete
Vijest o namjeri predsjednika Zorana Milanovića da se kandidira na izborima i sve što iz toga proizlazi natjerala ih je još jednom da preispitaju Milanovića. Od početka njegova predsjedničkog mandata s njim su sad prošli gotovo cijeli krug. Postane li premijer morat će, kao i njihove države, surađivati s političkom osobom koju su – nakon mnogo mozganja i nedoumica – u jednom trenu gurnuli u stranu, ne uzimajući ozbiljno njegove istupe i ne trošeći previše energije, smjestivši ga u ladicu “ne uzimajte ozbiljno što govori”, većina toga je unutarnja politika, čak i kad povlači pitanja vanjske politike, i obračun s premijerom Andrejem Plenkovićem”.
Razgovarali smo s više stranih diplomata i tijekom Milanovićeva mandata i sada, nakon vijesti o njegovoj kandidaturi. Nikada, naravno, neće o tome govoriti javno ali kuloari opet bruje. Začuđeni? Da i ne. Vidjet ćemo što će biti. Sličnu situaciju, kažu, nisu viđali nigdje u EU. U nekim drugim državama možda i da.
Zanimljiva je percepcija Zorana Milanovića među stranim veleposlanicima. Nije da ga to brine – to znaju i oni. No simptomatično je bilo da je tijekom njegova mandata broj stranih kolega koji su dolazili u Hrvatsku bio neuobičajeno nizak. Dio toga se moglo pripisati pandemiji COVID-19, da nakon što su se ponovno uspostavila putovanja i bilateralne posjete i nije.
– On je tempirana bomba. Nikad ne znaš što će reći – govorili su nam redom stranci na pitanje zašto nema bilaterala na kakve smo navikli s prijašnjim predsjednicima.
– Ne, ne želimo riskirati. Jednostavno nije sigurno u kojem će smjeru krenuti izjavama poslije sastanka. Ne mora biti apsolutno ništa vezano uza našu državu, ali u kontekstu da pokraj njega stoji naš predsjednik, indirektno smo uvučeni – objašnjavali su oklijevanje da se dolazi u Zagreb.
Obostrana marginalizacija
Simptomatičan je, po njima, bio trenutak, kad je Milanović izašao s inicijativom da se zbog BiH blokira švedsko pristupanje NATO-u. Ta je izjava izazvala konsternaciju. U tom trenutku u Zagrebu je upravo bilo izaslanstvo jedne važne EU države i svi oni su duboko promišljali što Milanović točno radi i zašto uvlači tu treću državu u jednadžbu. Na kraju su zaključili: cilj je upotreba za unutarnju politiku. Od tada, više nego ikada, vrlo su jasno dijelili stavove o vanjskoj politici predsjednika i Vlade, koji su često – sjetimo se Rusije i Ukrajine – bili suprotni. Shizofrenu situaciju kad Ustavom propisani sukreatori vanjske politike imaju suprotne stavove razriješili su ovako: uzimamo stavove Vlade, na drugo nećemo ni reagirati. Koliko je Milanović marginalizirao njih, toliko su i oni njega. Sada su opet u fazi čekanja i preispitivanja što se događa i s Milanovićem i s Vladom, za koju su također imali neke zamjerke, ali ne i u vanjskoj politici. Kad u Hrvatskoj bude jasno, prilagodit će, kao i uvijek, svoju percepciju i odnose.
Zanimljiva je percepcija Zorana Milanovića među stranim veleposlanicima, no znaju i oni da njega to ne brine