Europa bi bila luda kad bi svoju sigurnost svake četiri godine prepustila hirovima oko 50.000 američkih birača u “swing” državama

ali za Europu to je gotovo nevažno. Zapravo, gotovo da i nije važno hoće li Trump ponovno biti izabran; Europa je sama. S one strane Atlantika stižu uznemirujuće vijesti: Republikanska stranka i dijelovi američkog sigurnosnog establišmenta sve su manje predani Europi. Američka obrana usmjerava se na Pacifik. Čak i ako Biden bude izabran, mogao bi biti posljednji američki predsjednik usmjeren na NATO. “Europa bi bila luda kad bi svoju sigurnost svake četiri godine prepustila hirovima oko 50.000 američkih birača u kolebljivim (swing) državama (gruba razlika pobjede na nedavnim predsjedničkim izborima)”, piše Politico.

Činjenica je da Europa ovisi o dominantnoj vojnoj sili NATO-a. Mnogim europskim zemljama nedostaju transportni zrakoplovi, vojna zapovjedništva i sateliti. Od 2015. do 2023. britanska se vojska smanjila za pet borbenih bataljuna. Poljska raspolaže najsuvremenijim raketnim topničkim sustavom HIMARS, ali ovisi o Americi u detektiranju dalekometnih ciljeva. Zbog brzog ruskog i ukrajinskog napretka u ratovanju bespilotnim letjelicama, koje se svakodnevno testira na bojnom polju, NATO bi mogao zaostati u vremenu. Sve u svemu, Rusija je sve opasnija, Amerika je sve nepouzdanija, a Europa ostaje nespremna. Prema podacima Economista, Putin troši 7,1 posto BDP-a na obranu. Danski ministar obrane Troels Lund Poulsen rekao je da bi ruski predsjednik unutar tri do pet godina mogao biti spreman za borbu protiv NATO-a, moguće pokretanjem hibridnih operacija protiv jedne od baltičkih država. Njegov je cilj poništiti ključni članak sporazuma o NATO-u prema kojem će, bude li jedna zemlja napadnuta, ostale priskočiti u pomoć. A Trump kao da jedva čeka izaći u susret diktatoru prema kojem je već pokazivao sklonosti. Opetovano se hvalio da je sposoban u 24 sata okončati rat, ali kako? Tako što bi, u osnovi, Ukrajinu prisilio na kapitulaciju i ruskim trupama prepustio ukrajinske stepe sve do Kijeva. obzirom na duge cikluse vojnog planiranja, očito je da Europi nema druge nego već danas početi jačati vlastite obrambene sposobnosti. To najprije znači opsežan program zapošljavanja i nabave. U Hrvatskoj se rasplamsala rasprava oko ponovnog uvođenja vojnog roka, ali vojni rok je skup i neučinkovit. Možda bi Europa mogla učiti od nordijskih zemalja poput Finske i Švedske, koje imaju velike rezervne vojne snage. Europske vojske pokušavaju udružiti svoje narudžbe za vojnu opremu, ali zemlje koje imaju obrambenu industriju često se natežu oko toga imaju li njihove tvrtke pravičan udio u poslovanju. Francuska je ljutita što europske zemlje kupuju sustav protuzračne obrane koji upotrebljava američke i izraelske lansere. Dilema je sljedeća: treba li se posvetiti brzom poboljšanju borbene moći svoje vojske ili sporoj izgradnji vlastite industrije. Znamo kako bi na ovo pitanje odgovorili Ukrajinci, ali i Poljaci, Estonci, Litavci, Moldavci…

Ove će godine europski NATO potrošiti oko 380 milijardi dolara na obranu. Prilagođeno kupovnoj moći, otprilike jednako kao i Rusija, ali Europa iz tog novca izvlači manje oružane snage jednim dijelom zbog fragmentacije i nesloge. Minus europskih zemalja članica NATO-a plus Norveška, zbrojen od 1991. godine, iznosi 557 milijardi eura. Osam godina nakon ruske aneksije Krima, 2022., europske članice NATO-a ukupno nisu potrošile više nego što su imale 1990. Za usporedbu, socijalni izdaci više su se nego udvostručili. Kad je riječ o proračunu NATO-a, obično se samo raspravlja o tome izdvaja li neka država dva posto BDP-a za obranu, a važno je i kako se novac troši. Ipak, upućeni tvrde da čak i uz učinkovitost, dva posto neće biti dovoljno.

Za ilustraciju, do 2022. broj članica NATO-a koje su dosegnule taj cilj popeo se na osam – SAD, Velika

SBritanija, Grčka, Poljska, Latvija, Litva, Estonija i Hrvatska. Prošle godine prag je prešlo ukupno jedanaest zemalja, uključujući Mađarsku, Rumunjsku, Slovačku i novu članicu Finsku, dok je Hrvatska pala ispod tog praga. Francuska je obećala ispuniti prag od dva posto 2025., Italija 2028., Španjolska 2029. i Belgija 2035. Žele li europski čelnici prikupiti sredstva smanjenjem socijalnih usluga te porezima i zaduživanjem, najprije će morati uvjeriti birače da njihove žrtve imaju smisla. U Njemačkoj, koja tek treba dosegnuti prag od dva posto i čiji građani prijetnju rata stavljaju tek na sedmo mjesto prioriteta, morali bi promijeniti ograničenje deficita zapisano u ustavu. Nakon što su se još od Drugog svjetskog rata oslanjali na Ameriku, mnogi Europljani koji poznaju samo mir ne shvaćaju teške izbore koje nameće ruska agresija. Ipak, dobro shvaćaju da je teret rata u Ukrajini jednim dijelom pao na njihova pleća.

– Europska unija glavna je kolateralna žrtva rata u Ukrajini, a unutar Europske unije Njemačka je najveća žrtva. Njemačka je bila primorana prihvatiti američku strategiju onemogućavanja energetske suradnje s Rusijom i bila je primorana odreći se svoje glavne prednosti – snažne izvozne industrije. Danas je Njemačka u krizi, ne može biti konkurentna jer su joj energenti preskupi – ističe Božo Kovačević dodajući da se pitanje identiteta nametnutog Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, što je među ostalim podrazumijevalo da njemačke snage neće sudjelovati u vojnim intervencijama izvan granica Njemačke, a što je već nekoliko puta prekršeno. Tu je i zahtjev da doprinos Njemačke snazi NATO-a bude razmjeran njezinoj ekonomskoj snazi. Dakle, Njemačka je zapravo višestruka žrtva i pitanje je hoće li uspjeti riješiti pitanje identiteta, upozorava Kovačević. eške europske odluke odnose se i na nuklearno oružje. Putin konstantno prijeti nuklearnom eskalacijom kako bi odvratio Zapad od slanja konvencionalnog naoružanja Ukrajini. No bez nuklearnog oružja kojim Sjedinjene Države provode taktiku odvraćanja, istočna bi Europa bila ranjiva. Mogu li nuklearno naoružane Velika Britanija i

TFrancuska ponuditi ista jamstva? Da se i odluče, bi li im Putin povjerovao? Francuski predsjednik Emmanuel Macron više je puta istaknuo da treba težiti za europskom “strateškom autonomijom”, ali Francuska dosad nije učinila ništa konkretno na tom putu. Zbroje li se britanski i francuski arsenali, Europa ima na raspolaganju oko 500 nuklearnih bombi, što je skromno u usporedbi s gotovo 6000 ruskih bojevih glava. K tome, nijedna europska država nije se obvezala koristiti nuklearno oružje za zaštitu ostatka kontinenta. Čak i ako Europa shvati opasnosti s kojom se suočava, moglo bi biti prekasno, što je tvrdnja koju dosadašnji razvoj situacije oko rata u Ukrajini itekako opravdava. Ipak, na papiru, Europa, s gospodarstvom mnogo puta većim od ruskog, trebala bi se moći sama brinuti za sebe. – Mogućnosti razvoja europskih obrambenih sposobnosti ne treba nužno vezivati za američke predsjedničke izbore ili potencijalnu Trumpovu pobjedu. Europa je nakon raspada hladnoratovskog poretka uživala tzv. dividendu mira i ustvari nije bilo potrebno razvijati obrambene sposobnosti, dapače, one su se smanjivale jer nije bilo uvjeta koji bi upućivali na vjerojatnost nekog velikog rata u Europi. Međutim, veliki rat u Europi se dogodio. Došlo je do slamanja helsinškog modela europske sigurnosti, koji je jamčio nepovredivost granica. Europa sada mora razmišljati o jačanju obrambenih sposobnosti, ne zato što će u budućnosti izostati pomoć SAD-a, nego zato što se na njezinu teritoriju događa rat i zato što proširivanje sukoba nije nevjerojatno – komentira Vlatko Cvrtila, stručnjak za sigurnosna pitanja i rektor Sveučilišta VERN, dodajući da treba uzeti u obzir da rusko-ukrajinski sukob neće prestati sutra kao i da se Rusija kao europska država pokazala revizionističkom silom koja nastoji promijeniti određene parametre međunarodnog poretka, o čemu treba voditi računa.

– Ne nužno u smislu da ćemo se jednog dana sukobiti s Rusijom. Obrambene sposobnosti razvijaju se u većoj mjeri radi učinka odvraćanja, ako ste spremni, pripremljeni, svaki će agresor razmisliti o tome hoće li vas napasti. Razvijaju se i zato da se Europa strateški počne pripremati za neizvjesne situacije koje mogu imati trajnije posljedice, ne samo za sigurnost Europe nego i za njezinu ekonomsku i socijalnu stabilnost. Međunarodna okolina promijenila se do te mjere da Europa mora ozbiljno razmišljati o ključnim parametrima famozne strateške autonomije koja podrazumijeva i jačanje obrambenih sposobnosti – kaže Cvrtila podsjećajući da u Europi o vanjskoj i obrambenoj politici države članice odlučuju same. dluke u državama ne donose se na temelju zajedničkih, nego nacionalnih interesa, a u vladajućim strukturama država Europske unije određene političke elite nisu sklone zajedničkim djelovanjima u području sigurnosti, vanjske politike i obrane. Jasno je da se moraju jačati obrambene sposobnosti, ali nisam dosad uočio jasnu ideju o tome što bi to zapravo značilo. Bi li to značilo dodatno naoružavanje, kakvim oružjima, bi li značilo širenje nuklearnog oružja na druge države EU, vraćanje vojnog roka, stvaranje masovnih vojski i na kojim principima? Dakle, veliki je izazov pred EU – kaže Cvrtila naglašavajući da Europska unija niti ima ideju što i kako treba učiniti, niti ima procedure i strukture koje bi mogle voditi proces jedinstvene i autonomne obrambene politike. Ojačaju li u novom sazivu Europskog parlamenta desni radikalni blokovi, što ne bi bilo neočekivano, oni će zahtijevati ubrzano jačanje određenih obrambenih sposobnosti, pri čemu se, upozorava Cvrtila, dio njih neće baviti time, nego destabilizacijom vlastitih nacionalnih političkih elita i pokušajem preuzimanja vlasti.

Europska unija raspolagala je nekim snagama za brze reakcije i borbenim skupinama. Izgrađene su i neke nove vojne strukture zahvaljujući volji država da surađuju, ali istodobno druge europske države u potpunosti su se isključile iz nekih inicijativa. Cvrtila nije optimističan. Ne očekuje da će se u skoro vrijeme postići neka vrsta europskog jedinstva.

– Europska unija još uvijek nije definirala kakav će biti akter u međunarodnom prostoru, što je loša vijest za EU. S druge strane, imamo političke elite u pojedinim državama koje će svaku takvu aktivnost pokušati usmjeriti ili prema svojim interesima, prije svih Francuska i potencijalno Njemačka, ili će potrebu zajedništva podržavati ucjenama za postizanje vlastitih probitaka u okviru EU, poput Mađarske – dodaje Cvrtila.

Hrvatska je jedina europska zemlja članica s relativno nedavnim iskustvom rata, a upravo izostanak suvisle europske vanjske politike 90ih pridonio je tome da se Jugoslavija, umjesto u mirnom razlazu, raspadne u krvavom ratu. Kako se u tom povijesnom, ali i aktualnom kontekstu

O