Hvalimo se da će doći Rafalei, a nemamo protuzračnu obranu, imamo obaveze u NATO-u o zaštiti Jadranskog mora, a nemamo mornaricu, kaže Cvrtila
treba postaviti najmlađa članica EU?
– Hrvatska treba zagovarati jačanje europskog identiteta i dugoročno poticati razmišljanje o mogućim promjenama Lisabonskih ugovora. Jasno je da treba podizati i vlastitu obrambenu sposobnost i pridonositi, koliko je to moguće, obrambenoj sposobnosti NATO-a. Sama činjenica da je do rata u Ukrajini došlo pokazuje da je NATO iznevjerio svrhu svog postojanja. Svrha je bila odvratiti Rusiju od agresivnih namjera. NATO u tome nije uspio. Zašto? Zato što su 2014. cijeli NATO i, nažalost, Europska unija bili u potpunosti podređeni interesima neokonzervativnog lobija unutar američke vlasti. Konkretno, Victorije Nuland, koju je tek ovih dana predsjednik Biden primorao na odlazak – tvrdi Kovačević podsjećajući da je Victorija Nuland Europskoj uniji 2014. jasno rekla: nas ne zanima to što ste vi posredovali u pregovorima između Janukoviča i opozicije i što ste postigli sporazum. Neće biti onako kako ste vi pomogli da se dogodi, nego će biti onako kako kažem ja. A to što kažem ja, to je službeno stajalište Sjedinjenih Država.
– Nakon toga Europska unija izgubila je svaki kredibilitet, a to je dodatno potvrdila aktivnim sudjelovanjem u artikulaciji sporazuma iz Minska 2, da bi kasnije potpuno odustala od onoga što je trebao biti rezultat europske inicijative – kaže Kovačević.
Podsjetimo, u vrijeme proeuropskih prosvjeda 2014. u Ukrajini, nakon što je Unija pobudila nade u ovoj velikoj zemlji o priključenju EU, zapadne sile nisu imale nikakav plan kad je Kremlj počeo pokazivati mišiće. Od ljeta 2013. Putin je jasno dao do znanja da će učiniti sve što može da spriječi Ukrajinu u potpisivanju sporazuma s EU, a njezine najmoćnije članice poput Francuske i Njemačke nisu ni tražile ni našle odgovor na taj pritisak, prepuštajući vodstvo Bruxellesu. Pouka iz ovog neuspjeha EU – vrlo aktualna i danas – jest da zajednička europska vanjska politika ne može funkcionirati ako je države članice u potpunosti ne podržavaju. ad je riječ o eventualnoj pobjedi američkog republikanskog kandidata, bivši veleposlanik u Rusiji smatra da je Trump sklon dogovoriti se s Putinom i onda Europi staviti na stol gotovo rješenje. Jer, za bivšeg američkog predsjednika saveznici nisu partneri koji ravnopravno sudjeluju u odlučivanju, nego vazali koji izvršavaju njegove odluke. A to znači da je moguća i podjela Ukrajine u stilu Cipra ili Koreje. U Europi, pak, svi se ponašaju kao da je moguće voditi rat, a da to nema ni ekonomske ni financijske ni društvene posljedice unatoč tome što se pokazuje da to nije tako.
– Ključno opterećenje za europske članice NATO-a jest u tome da od rata u Ukrajini evidentno Sjedinjene Države imaju korist, a Europska unija štetu – ističe Kovačević.
Hrvatska pak nije samo jedina
Kzemlja članica Europske unije s nedavnim iskustvom ratovanja nego i s dugom jugoistočnom granicom okrenutom prema potencijalno nestabilnom zapadnom Balkanu.
– Strategija nacionalne sigurnosti iz 2017. jasno je upozorila da postoji pojas nestabilnosti ne samo u blizini Hrvatske, nego i šire u prostoru koji gravitira prema Europi. A dogodi li se u bližem okruženju oružani sukob ili neko nasilje, to će utjecati i na sigurnost Hrvatske. Možda ne izravno, ali svakako na percepciju Hrvatske kao sigurne destinacije, a petina našeg BDP-a počiva upravo na percepciji Hrvatske kao sigurne zemlje
– ističe Vlatko Cvrtila dodajući da je Hrvatska 2017. zapisala da će razvijati sustav domovinske sigurnosti i sigurnosne i obrambene sposobnosti na načelima partnerstva, prije svega partnerstva s vlastitim građanima, ali da, na žalost, skoro ništa od toga nije ostvareno.
– Nemamo jasne vojne doktrine i nije jasno u kojem ćemo smjeru razvijati Oružane snage. Hvalimo se, doći će Rafalei, dakle imamo supermoderne zrakoplove, a nemamo protuzračnu obranu! Rafalei jako malo vrijede ako nemate jasan sustav, dakle ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Imamo neke obaveze u okviru i EU i pogotovo NATO-a o zaštiti Jadranskog mora, a nemamo mornaricu! – navodi Cvrtila dodajući kako to samo govori da nam je obrana na marginama političkih prioriteta i da se to moglo i opravdavati dok je globalna konstelacija bila stabilna, ali da sad vidimo da preko noći može doći do ugroze ne samo kontinentalnih nego i regionalnih parametara sigurnosti. Cvrtila ističe da to što smo članica NATO-a ne znači da bi pomoć bila automatska.
– Čak i onda kad se već dogovori i proglasi potreba za pomoći, da bi vam netko došao u pomoć, on mora pripremiti i organizirati svoje snage.
U najgorem slučaju, to znači da morate prihvatiti prvi udar agresora, pa tek nakon određenog vremena dobiti pomoć od svojih partnera – kaže Cvrtila upozoravajući da se svijet okreće naglavačke. Nemamo autoritete u međunarodnom poretku, UN više nije nikakav autoritet, regionalne sile poduzimaju aktivnosti koje će im donijeti određene koristi, a ne postoji strah od kazne.
– Hrvatska bi morala biti zabrinutija i dobro promisliti kako iskoristiti geoprometni i geostrateški položaj i resurse te kako ih umnožiti u smislu dugoročne ekonomske koristi, a kako razviti obrambene i sigurnosne sposobnosti da bi ekonomija imala zaštitu – kaže Cvrtila, koji ne očekuje da će netko na hrvatskoj političkoj sceni to shvatiti, što će se i vrlo brzo vidjeti u političkim programima stranaka koje izlaze na izbore. a kraju, zamislimo da je Trump pobijedio i da Putin odluči isprobati NATO-ovu odlučnost iduće godine napadajući Estoniju. Hoće li Trump riskirati nuklearni sukob s Rusijom zbog male Estonije? Odgovor znamo. Neki, posebno u Francuskoj, tvrde da bi kontinent trebao tražiti stratešku autonomiju od Amerike što je prije moguće, idealno kroz Europsku uniju. U teoriji, to je dobra ideja. U stvarnosti, za zamjenu američkih snaga koje bi NATO izgubio bez SAD-a bila bi potrebna desetljeća i neviđene milijarde. Analitičari većinom smatraju da se bolje fokusirati na NATO. Savez već raspolaže potrebnim vojnim strukturama i povezivao bi saveznike izvan EU koji su ključni za obranu Europe: Britanija je najveći vojni potrošač u Europi, Island kontrolira pristup sjevernom Atlantiku, a Norveška dijeli granicu s Rusijom. Povećanje specifične vojne težine Europe unutar NATO-a pokazalo bi da je Stari kontinent voljan učiniti više, u nadi da će Amerika ostati, dok se istodobno priprema u slučaju da se SAD povuče.
Iako je Rusija puno siromašnija i manje naseljena od Europe, još uvijek je sila koja može širiti uništenje i bijedu. Jasno, najbolje mjesto za zaustavljanje Putina je Ukrajina. Ipak, čak i ako uspije u tome, Europa će morati razmišljati sasvim drukčije o obrani. I to odmah. Ako je ikad postojala šansa za demilitarizaciju, Europa ju je propustila nakon pada Berlinskog zida kada je tadašnji američki predsjednik George Bush izdao obećanje svog državnog tajnika Jamesa Bakera upućeno posljednjem sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu da se NATO ni za inč neće širiti na istok. Kao što se brzo pokazalo, Amerikanci to nisu ni mislili ozbiljno, a Europa nije prepoznala svoj interes u građenju obrambene i sigurnosne neovisnosti od Amerike i samostalnih ekonomskih i kulturnih veza s Rusijom. Sad je, nažalost, opet zavladalo vrijeme nepovjerenja i militarizacije.
N