Alžirci su sagradili džamiju s najvećim minaretom na svijetu, iako su planirali da bude još veća kako bi se vidjela iz Francuske
energetski gigant Eon usredotočio se na područje Rhourde Yacoub koje se nalazi oko 1000 kilometara jugoistočno od glavnog grada Alžira. Već duže vrijeme u alžirskom dijelu Sahare “buše” Kinezi i Rusi, a tu su i Francuzi i Talijani te SAD.
SAD i EU nudili su Njemačkoj alternativu za uvoz jeftinog plina i to prije svega iz Alžira, kako bi Moskvi oduzeli važnu političku kartu u njezinoj strategiji prema Europi.
Plan je bio da Španjolska preuzme glavnu ulogu u primanju i jačanju plina iz Alžira kroz postojeće plinovode, a zatim u povećanju kapaciteta svojih luka za skladištenje ukapljenog plina. Španjolska ima kapacitet skladištenja 30% ukapljenog plina u cijeloj Europi. Međutim, Alžir je to odbio jer ima političke i vojne obveze prema Rusiji. Zapad i SAD nisu mogli uvjeriti Alžir u ovu strategiju. Alžir ima velike rezerve plina, ali nema dovoljno cjevovoda da bi znatno povećao izvoz, pogotovo nakon zatvaranja plinovoda koji je iz Alžira izlazio preko Maroka i završavao u Španjolskoj. Najveća prepreka ostaje kvaliteta odnosa Rusije i Alžira, jer su dvije zemlje saveznici. Kada se nakon pada libijskog režima Alžir bojao zapadnih planova za razbijanje i rušenje vladajućeg režima u njemu, Rusija mu je u razdoblju od 2013. do 2014. dala iznimno oružje i bila je prva zemlja koja je dobila proturaketnu obranu S-400 sustava za sprečavanje bilo kakvog napada zrakoplova, a potom podigao borbenu sposobnost svojih podmornica kako bi spriječio svako buduće desantiranje stranih snaga i opskrbio ih projektilima
Kalbir i Iskander. Alžir je svjestan želje Rusije da plin postane oružje poput nafte sedamdesetih godina, a Moskva je odlučila osnovati OPEC specijaliziran za plin kako bi kontrolirao količine ponuđene na prodaju. Bez sumnje, kao što se Alžir tiho distancirao od ruskih planova za plin, radit će na povećanju izvoza u europske zemlje, ali bez upadanja u planove NATO-a.
Alžir je jedna od rijetkih zemalja u Africi i na Bliskom istoku koja još uvijek vodi politiku nesvrstanih zemalja. Nikada nije bila ni na strani SAD-a niti Rusije, već uvijek balansira. Iako je palestinsko pitanje gotovo već zaboravljeno u arapsko-islamskom svijetu, Alžir je kao glavno vanjskopolitičko pitanje stavio rješavanje palestinskog problema i uvijek daje potporu palestinskom narodu. Tijekom devedesetih suočavao se s ozbiljnim izazovima vezanim uz radikalne islamiste, razdoblje poznato kao Alžirski građanski rat od 1991. do 2002. godine, obilježeno je sukobima između alžirske vlade i naoružanih islamskih grupa koje su se borile za uspostavljanje islamske države. Radikalne islamističke stranke pobijedile su na izborima 1991. godine, pri čemu je Fronta za islamski spas (FIS) bila glavni politički igrač. Međutim, tada se uplela alžirska vojska i predsjednika zemlje Chadlija Bendjedida prisilila da zaustavi daljnje izbore i podnese ostavku, tvrdeći da bi FIS-ova pobjeda ugrozila sekularnu narav alžirske države. Ta je odluka izazvala masovne prosvjede i pokrenula niz događaja koji su doveli do nasilja. Nakon otkazivanja izbora, Alžir je