Nova Europa i dalje na čekanju
Rumunjski predsjednik Klaus Iohannis objavio je ovih dana da ulazi u utrku za poziciju glavnog tajnika NATO-a. Međutim, problem je u činjenici što ni danas nema transparentnog postupka izbora čelnog čovjeka NATO-a, pa tako uopće nisu jasne propozicije te utrke ni uvjeti koje kandidati moraju ispunjavati. Izbor glavnog tajnika tradicionalno se odvija neformalno, iza zatvorenih vrata, diplomatskim usuglašavanjima, a članice moraju postići dogovor s obzirom na to da se odluka donosi konsenzusom. To je možda i bilo primjereno na počecima transatlantskog savezništva, prije sedam desetljeća, kada je NATO imao samo 12 članica pa je bilo lakše pomiriti suprotstavljene interese i postići konsenzus, ali danas, kada NATO broji više od 30 članica, i to u dramatičnim geopolitičkim okolnostima, kada se na granicama saveza vode dva brutalna rata, to postaje ozbiljan problem. To nije jedina kontradikcija ovog postupka. Prema nepisanom pravilu, pozicija glavnog tajnika pripada Europljanima, dok je vojni zapovjednik NATO-a uvijek američki general. Unatoč Iohannisovoj iskazanoj ambiciji i transparentnosti, što je pozitivna novost u priči o izboru glavnog tajnika NATO-a, favorit u utrci za nasljednika Jensa Stoltenberga ipak je odlazeći nizozemski premijer Mark Rutte, koji je u međuvremenu dobio potporu ključnih članica savezništva – Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke. Premda se proces odvija bez jasnih pravila i procedure, u Washingtonu, Londonu i Berlinu jasno su – i očito usklađeno, u razmaku od samo nekoliko sati – objavili da je nizozemski liberal, koji je cijelo proteklo desetljeće proveo na čelu nizozemske vlade, njihov izbor za vodstvo najmoćnijeg vojno-političkog saveza na svijetu. Iako su prije takve informacije uglavnom puštane u javnost neformalno, ovoga se puta tim povodom čak oglasio koordinator za strateško komuniciranje u Vijeću za nacionalnu sigurnost Bijele kuće John Kirby, koji je objasnio da je SAD svojim saveznicama u NATO-u jasno dao do znanja da bi Rutte bio odličan glavni tajnik NATO-a. Iako su kandidati Europljani, to ne znači da Amerikanci pri izboru glavnog tajnika stoje po strani, a u ovom je slučaju očito riječ o svojevrsnom pritisku na manje članice da prihvate odluku velikih.
Amerikanci su 1949., u jeku Hladnog rata, osnovali NATO kako bi zaštitili američke interese u Europi, kada je te interese ugrožavao Staljinov Sovjetski Savez. NATO je do danas ostao primarno američki savez, premda to ne znači da je Europljanima NATO bio manje važan, nego samo da su Europljani u NATO-u cijelo vrijeme bili u podređenoj poziciji, iako su sve članice nominalno ravnopravne. Nizozemska je nakon Ujedinjenog Kraljevstva najviše proamerički usmjerena europska članica, što objašnjava i nevjerojatnu činjenicu da će Rutte, ako bude izabran, biti čak četvrti Nizozemac na čelu saveza, s obzirom na to da su prije njega na toj funkciji već bili Jaap de Hoop Scheffer, Joseph Luns i Dirk Stikker.
Ašto se u međuvremenu dogodilo s pompoznim najavama da je ovaj put napokon došao red na ženu na čelu saveza, kao i da bi novi čelnik odnosno čelnica prvi put trebali stići iz novih članica? U tom se kontekstu spominjala i kandidatura Kolinde Grabar Kitarović, iako to zbog njezine bliskosti s Putinom nije bilo realno. Međutim, paradoksalno je što u ovoj utrci gotovo nikakvih izgleda nije imala ni estonska premijerka Kaja Kallas, premda je definitivno riječ o jednoj od najsnažnijih i najuvjerljivijih kandidatkinja za tu poziciju posljednjih nekoliko desetljeća. Ako se Grabar Kitarović zamjerala bliskost s Putinom, Kaji Kallas zamjeren je tobože pretvrd odnos prema Rusiji. Iako je upravo Kallas bila među onima koji su iz ruskog susjedstva uporno i dosljedno upozoravali da Rusija predstavlja egzistencijalnu prijetnju ne samo njihovim zemljama, nego i cijeloj Europi i europskoj integraciji, živcirajući pritom većinu čelnika “stare” Europe, sada joj je to, čini se, postalo teret. Oni koji su godinama uporno ignorirali njihova upozorenja – ponajprije Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD – sada su zaključili da baltičke zemlje i zemlje na granici s Rusijom ipak ne bi trebale predlagati kandidate za čelnu poziciju u NATO-u. Dok su oni živjeli u iluzijama, potpuno zanemarivši obranu Europe i istodobno puneći rusku blagajnu dok se Putin pripremao za rat, Kaja Kallas i ostali čelnici i čelnice istočnih članica, koje su u prošlosti bile dio sovjetskog imperija, proglašavani su jastrebima. Čini se da je i danas sve ostalo isto.