Svete kapice
U Galiciji ih vole pripremati zapečene s malo sjeckanog bijelog luka, petrusimula i kapule s dodatkom njihova glasovitog vina Albarino
Santiago de Compostela, najpoznatiji samostan i svetište svetoga Jakova Starijeg na španjolskoj sjeverozapadnoj atlantskoj obali, podjednako je poznat po slavnom svecu, zaštitniku cijele hispanske zemlje, koliko i po školjci zbog toga i nazvanoj lepeza sv. Jakova, a koju je ovaj mučenik kojem su glavu odrubili u Jeruzalemu nosio oko vrata tijekom svojih evangelističkih pohoda i slavnih propovijedi na mjestu gdje se danas izdiže slavni samostan. Zbog toga su, još od početka štovanja ovog sveca, čije su relikvije iz Jeruzalema prenesene u Compostelu 830. godine, i hodočasnici u novo svetište te s vremenom sve veći samostan i crkvu, na povratku oko vrata na konopcu ili kožnoj traci počeli nositi probušenu lepezu sv. Jakova, jakobsku kapicu ili jednostavno svetu kapicu, kako li je sve ne nazivaju, kao znak isposničkog trpljenja i dugog puta. Ona je svojim oblikom i zrakastim prugama koje se šire po njezinoj površini izravno utjelovljavala božansku nadahnutost pokrstiteljskih nastojanja svetog Jakova.
Duga tradicija održala se sve do danas, a običaj da se kao uspomena na hodočašće oko vrata vješa upravo ova školjka nije slučajna, a nije ni isključivo vjerske naravi. Naime, tamo na krajnjoj točki Europe, na rtu Fisterra, u rimsko i Jakovljevo vrijeme nazivanom i Finis terrae ili Kraj zemlje, a koji nakon hodočašća u slavni samostan romari obvezno pohode u potrazi za svetim kapicama, na mjestu na kojem kontinent dugim plažama uranja u ocean, moguće je pronaći u mokrom pijesku mnogo ljuštura lepeza sv. Jakova, školjaka kojima obiluje dno pred galicijskom obalom. A te školjke, simbol tako uzvišenih nastojanja sveca mučenika, osim svoje vjerske namjene jedna su od gastronomskih oznaka galicijske kuhinje, uz hobotnice i galješke juhe gotovo njezin zaštitni znak. Tolika je potražnja gurmana i hodočasnika za lepezama sv. Jakova, prema lokalnom narječju zvanima vieiras, koje ovdje začudo jedino u Europi ne nazivaju svetačkim imenom, da ih u posljednje vrijeme uzgajaju kao dagnje i kamenice na dugačkim konopcima ovješenima u moru. U Galiciji ih vole pripremati zapečene s malo sjeckanog bijelog luka, petrusimula i kapule s dodatkom njihova glasovitog vina Albarino, vrlo slično kako iste školjke, uglavnom gratinirane s dodatkom krušnih mrvica i parmezana, pripremaju i u ostalim sredozemnim gastronomskim središtima, pa tako i u Istri i Dalmaciji.
Međutim, ova školjka, iz koje se prema antičkom mitu rodila Afrodita, u Grčkoj se i Rimu pripremala ili u raznim vinskim umacima, ili jednostavno otvarala na užarenoj ploči ili na pari, a onda jela onako svježa, posebno njezino bijelo meso i crveni koralj koji kao pojas boginje ljepote opasuje školjkin mišić. Budući da lepeza doista ima izniman slatkasti okus koji ne treba posebno kvariti obiljem dodataka, tako se često služi i danas, diljem Sredozemlja, a tek ponekad dodaje se kao profinjena osnova raznim rižotima ili tjesteninama. No i Stari je vijek ovoj mitološkoj morskoj maternici iz koje je u pjeni rođena Afrodita pridavao religiozni značaj, nazivali su je svetom školjkom i u antičkom razdoblju, a štovatelji Afroditina kulta na glavi su nosili petasose, plosnate lepezaste šešire nalik na svete kapice, kada bi nazočili nekoj svečanosti u čast boginji, a poslije smrti ukapali u grobove ovu svetu morsku lepezu kao zagrobnu popudbinu. I cijeli bi svijet blaženih tada zamirisao na Afroditinu i Jakovljevu kapicu, bez obzira na to kakav mu vjerski značaj pridavali izabranici na već prostrtim stolovima Elizija ili Raja.