Kakve će za SDP biti posljedice Milanovićeve protuustavne operacije
Poteze predsjednika države analizirala je prof. Mirjana Kasapović
Nakon što je SDP tijekom svoga predsjednikovanja opustošio, potom napustio i dugo ignorirao, Milanović se vratio da stranku uvuče u svoj pučistički plan i tako posve dotuče
Najopasniju i najopskurniju protuustavnu operaciju u povijesti samostalne Hrvatske Zoran Milanović medijima je opisao dva-tri dana prije izvedbe kao “vojnu tajnu”. Naivniji promatrači mislili su da je to bilo kodno ime za raspisivanje izbora u srijedu, 17. travnja, a ne u neki od pet nedjeljnih termina što ih je predložila Vlada. No u tome nije bilo ničega “vojnoga” i “tajnoga”. Bio je to samo još jedan kapriciozan čin predsjednika države kojim je poručio Vladi i premijeru da neće oni njemu određivati kada će raspisati izbore, nego će oni plesati onda kada on to odredi – ne na kraju, nego usred tjedna.
Pučistička trojka
Nije pritom bilo važno što će pomicanje termina izbora s neradne nedjelje na radnu srijedu, koja će prigodno biti proglašena neradnim danom, uzrokovati gospodarske štete poduzećima, trgovinama, obrtima, izazvati poremećaje u radu vrtića, škola, fakulteta i drugih ustanova, usložniti rad izborne administracije, lokalne samouprave, državne uprave i sudova, poremetiti svakodnevni život građana. Neki su objasnili taj čin željom predsjednika da spriječi masovno glasanje dijaspore za HDZ. No dijaspora bira u Hrvatski sabor tri zastupnika neovisno o tome koliko je birača glasalo te izabrani zastupnici mogu sjesti u saborske klupe sa 100 ili s 10.000 glasova, kao i predstavnici nacionalnih manjina.
“Vojna tajna” bio je plan da predsjednik države nastupi na parlamentarnim izborima kao premijerski kandidat, a da pritom ostane u predsjedničkim dvorima te da tu protuustavnu operaciju izvede uz pomoć SDP-a. Taj pokušaj političkog puča, koji je zasad osujetio Ustavni sud, ima više dimenzija i imat će mnogo dugoročnih posljedica.
Ključno je to što puč nije bio planiran izvan političkoga sustava, nego unutar njega – u središnjima državno-političkim institucijama. Njegovi glavni tvorci i izvođači bili su predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović; potpredsjednik Hrvatskoga sabora i najveće oporbene stranke Siniša Hajdaš Dončić; saborski zastupnik i predsjednik najveće oporbene stranke Peđa Grbin – sva trojica potječu iz SDP-a pa je na djelu bio pokušaj političkog puča institucionalne ljevice. Taj je trijumvirat bio okosnica puča. Od nekoliko “opslužitelja” tajne pučističke trojke najutjecajniji je predstojnik predsjednikova ureda Orsat Miljenić, bivši ministar pravosuđa i uprave u Milanovićevoj Vladi, također iz SDP-a.
Nakon što je “vojna tajna” obznanjena, svesrdno ju je podržala najveća oporbena stranka – saborski zastupnici i zastupnice, bivši ministri i ministrice, članovi najviših stranačkih tijela i zastupnici u Europskom parlamentu iz SDP-a. Sadašnji SDP zapravo je veća od dviju frakcija raskoljene stranke, koja se kolokvijalno naziva milanovićevskom i koja se formirala na razvalinama što ih je za sobom ostavila destruktivna Milanovićeva vladavina njome. Nakon što ju je tijekom svoga predsjednikovanja opustošio, potom napustio i dugo ignorirao, Milanović se vratio da je uvuče u svoj pučistički plan i tako posve dotuče. I dotući će je, o tome nema dvojbe, samo treba malo pričekati da to postane očitim.
A onda na zgarištu stranke Peđa Grbin može do besvijesti izvoditi svoje neduhovite stand up nastupe s njemu svojstvenim pljuckanjem po Zakonu o hrvatskom jeziku, kakve je prakticirao posljednjih dana, ali gledatelja neće biti. Može mu se pridružiti i performer Hajdaš Dončić, koji podulje pokazuje ozbiljne poremećaje u ponašanju, koji su jedan od vrhunaca dosegnuli u njegovu nastupu u središnjem Dnevniku HTV-a u ponedjeljak, 18. ožujka, izazivajući jezu kod uravnoteženih ljudi pri pomisli da gledaju i slušaju potpredsjednika Sabora koji bi u nekome imaginarnom spletu okolnosti mogao postati i privremeni predsjednik države. Kada se ova politička drama završi, bit će nužno izraditi ideološko-političke i psihološke profile svih sudionika i potpornika puča iz sadašnje vrhuške SDP-a da bi se potpuno shvatilo što se zapravo dogodilo.
SDP se volio prikazivati kao demokratska alternativa nedemokratskom HDZ-u kojim uvijek vlada neki autoritarni vođa bez kojega “hadezenjare” ne mogu kao “Rusi bez cara”. No ne zna se da je ikad neki vođa HDZ-a poduzeo operaciju ovakve prirode a da o tome ništa nije znao nitko, osim njegova prvoga doglavnika, nekakva “pajdaša Hajdaša”. Peđa Grbin instalirao je premijerskoga kandidata, a da o tome nije prethodno obavijestio, a kamoli pitao Predsjedništvo i Glavni odbor SDP-a. Članove stranke upoznao je sa svojom odlukom i medijski im predstavio “njihova” premijerskoga kandidata kada je sve već bilo uglavljeno.
U tome politički užasnom trenutku, koji su zabilježile televizijske kamere, nijedan visokopostavljeni član SDP-a nije imao ni riječ prigovora tome planu. Razdragani poput djece u vrtićima kada dobiju šarene blagdanske darove, oni su ponovno ukazanje Milanovića u stranačkoj središnjici na Iblerovu trgu doživjeli kao mesijanski čin koji će spasiti stranku te, iznad svega, njihove osobne političke karijere. Europska zastupnica Biljana Borzan nije krila oduševljenje – ta, smiješi joj se treći mandat u Europskom parlamentu tijekom kojega može naručiti nova ispitivanja razlika u sastavu Ariela i drugih roba na istočnim i zapadnim tržištima Unije, premda bi bolje bilo da je ondje učila o ustavnoj demokratskoj državi. Ne zna se gdje je bio europski zastupnik Tonino Picula, proračunati čuvar vlastite političke karijere i materijalnih dobrobiti što ih ona nosi. Osobito su sretni bili ministri iz Milanovićeve Vlade 2011. – 2015. – Bauk, Grčić, Lalovac, Matić, Ostojić i dr. – postavljeni za nositelje SDP-ovih lista u izbornim jedinicama, kojima je pao težak teret s pleća: stari šef pomoći će im da postignu bolje izborne rezultate i prikažu se uspješnijima nego što doista jesu.
Ni medijski sveprisutni član SDP-a Arsen Bauk nije kroz polustisnuta usta procijedio kakvu pseudociničnu primjedbu o tome događaju, kako inače čini kada kritizira nedemokratsku praksu HDZ-a. Sada prvaci SDP-a, od Peđe Grbina do Ranka Ostojića, širom otvorenih usta nazivaju svoje političke protivnike “bandom”. Samo su dva dana trebala da se od šmitovskoga nacističkoga diskursa o političkim neprijateljima, kakav smo čuli u subotu, dođe do lenjinističkoga revolucionarnog govora o bandi koju treba uništiti, kakav se orio u ponedjeljak. Kako je kratak put od nacističke do komunističke totalitarne diskurzivne prakse i kako primordijalni politički nagoni potiču pojedince da obje te prakse lako usvoje!
Grbin smijenio samog sebe
Najsretniji je bio predsjednik stranke Peđa Grbin koji se iz političkoga gubitnika prometnuo u prividnoga dobitnika. Politički posve potkapacitiran, nije pokazao nimalo neugode čak ni zbog toga što je koji dan prije – visoko uzdignute stisnute pesti kao da najavljuje juriš na kakvu buržoasku utvrdu u Petrogradu u listopadu 1917. – sam sebe proglasio premijerskim kandidatom SDP-a. Na pitanje novinara o tome tko će biti premijerski kandidat stranke, Grbin je odlučno odgovorio: “Gledate ga, stoji pred vama, ja ću biti premijerski kandidat i novi premijer.” No tada još nije bio znao za plan s Pantovčaka. Sudjelujući u organizaciji protuustavne operacije, usput je izveo i unutarstranački puč – smijenio je, naime, samoga sebe s mjesta premijerskog kandidata što mu ga je namijenila stranka.
Neki politički demagozi, poput Radimira Čačića i Ivice Puljka, taj su čin pohvalili kao rijetko viđeno potiskivanje vlastitog ega na koje oni, očito, ne bi bili spremni – njihov ego doseže nebeske visine i u duboku je neskladu sa stvarnim političkim postignućima. Kako je pučistička drama naišla na opće odobravanje i oduševljenje SDP-a, neće biti čudno što će ta stranka u dogledno vrijeme nestati s političkoga zemljovida demokratske Hrvatske. S njome će potonuti i njezini tradicionalni i novi politički klijenti. Kakva tragedija i kakva farsa u jednom činu!