Čemu nas je sve svojim lekcijama o životu naučila Mirjana Krizmanić
Tko god me poznaje, govorila je Mirjana Krizmanić, zna da sam od 365 dana barem 350 dobre volje. Imam puno izvora radosti, nisam previše plačljiva ni sklona zlovolji... A razloga za zlovolju bilo je pregršt, od ranih dana. S 14 godina oboljela je od dječje paralize, godinu dana prije pojave cjepiva, od danas do sutra postala je invalid. Postavila si je cilj – prohodati! Pa je otišla svom liječniku s idejom da se zapravo ništa bitno nije promijenilo, neće raditi neki mišići, da će ona ostati ona i što je tu tako strašno i nepremostivo?
Kad se nakon sedam mjeseci vratila iz bolnice, njezina ju je prijateljica obavijestila da više ne može s njom do škole jer ju je sram. Tada je odlučila da od tog dana ne razgovara ni s kim otprije bolesti, oni su svi pobrisani, ostaju samo oni koji će je upoznati u ovom stanju i tako će se zaštititi. Bila je beskonačno naivna.
Negdje putem svoj je invaliditet učinila vjernim suputnikom i prestala biti naivna. Bila je u kratkom braku i tada joj se dogodila i velika tragedija kada je rodila mrtvo dijete. Odustala je od majčinstva, strahujući da bi se možda njezino dijete sramilo što njegova mama šepa: dovoljno joj je bilo što je se sramila njezina mama i što je trebalo proći mnogo godina da to prevlada.
A onda je neki dan stigla kratka informacija o smrti Mirjane Krizmanić u 89. godini, vijest o odlasku znanstvenice, jedne od prvih profesorica psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Svoje golemo profesionalno i životno iskustvo nesebično je dijelila s drugima: svojim studentima, čitateljima njezinih knjiga, ratnim stradalnicima, novinarima brojnih medija kojima se rado odazivala. Čemu nas je sve svojim lekcijama o životu naučila Mirjana Krizmanić? Govorila je o potrebi da ljudi cijene ono što imaju jer često, težeći nečemu još
nedostignutom, ne vide i nisu zadovoljni s onim što imaju. Kako kod nas postoji vrlo raširena pojava da se ljudi drže svojih negativnih emocija čak i kad one prođu. I kako je pogrešno da ljudi smatraju da zaslužuju dobro, koje se podrazumijeva.
Učila nas je kako su jedan od izvora trajnog sukoba među partnerima različiti vrijednosni sustavi i kako ljudi griješe misleći da će promijeniti partnera zato što to onaj drugi očekuje, a nitko ne može dati ono što nema. I da većina muškaraca ne voli pametne žene – za po doma. U to se uvjerila i na vlastitoj koži, na koži svojih prijateljica i puno klijentica. Dakako, nije istina da nema muškaraca koji vole pametne žene, rekla je, ali to je već neka pametna žena zakaparila.
Upozoravala je da se svaka simpatija ne bi trebala proglašavati “ljubavlju života”, svaka tuga “depresijom”, a svaka nesklonost “mržnjom”. Jer sva pretjerivanja su kriva, ona dovode do pogrešnih reakcija pa se stvaraju i teži sukobi nego što je potrebno. Isto je i s tzv. stresom. Nije istina da ga je toliko, govorila je.
Kao i to da je sreća ponajviše u malim stvarima. I da većina ljudi u životu prolazi s umjerenom količinom loših događaja, nema ih tako puno da ne bismo mogli normalno funkcionirati. Ona je, primjerice, željela ići na koncert čelista Mishe Majskog i iz toga iscijedila tako puno veselja: kad je nabavila karte tri tjedna ranije, pa onda koncert i još tri tjedna radosti dok su se slijegali dojmovi.
Ako starite prirodno i relativno ste zdravi, govorila je, ako ne gunđate zbog neminovnih tjelesnih posljedica, onda i u starosti možete uživati. Ona je uživala do zadnjeg daha, danonoćno pišući i prevodeći, gorljivo se boreći protiv devastacije grada i braneći ljudska prava. Naučila nas je ponešto i smrti dragih osoba. Kako se nositi s tim? Teško. Jer, postoje i nenadoknadivi
odlaska.• gubici, baš poput njezina