Srbija, BiH, Portugal... Nitko ne bi rudnike litija u svome dvorištu
Prema aktima Europskog parlamenta, do 2030. barem 10 posto europskih potreba za litijem trebalo biti zadovoljeno na kontinentu
Mateja Šobak
Neće i gotovo! Što o budućem rudniku litija u svojemu Loparu misle tamošnji stanovnici, jasno ovih dana govore na prosvjedima u susjednoj nam BiH, a kao glavni razlog svoga protivljenja navode – strah za zdravlje. Kakve posljedice iskapanje litija ima na podzemne vode, ali i zrak, ponavljaju lokalne ekološke udruge, dok ih Švicarci iz kompanije Arcore koji bi došli rudariti uvjeravaju da će apsolutno sve raditi po pravilima službe. Nema razloga za paniku, poručuje se iz Švicarske, a hoće li prosvjedi u BiH ipak dovesti do onoga do čega su doveli u Srbiji prije dvije godine, tek ćemo vidjeti. Podsjetimo, ondje je Rio Tinto, tvrtka sa sjedištem u Londonu i Sydneyu, planirala projekt Jadar dok ga prosvjednici nisu spriječili.
Mi ga nemamo
Zašto litij, gdje i kako te kome je on ustvari važan? Prije svega, u Hrvatskoj taj mineral, koji je po svom kemijskom sastavu u principu metal, nije pronađen pa zasad brige kakve su susjedi imali ne moramo brinuti. One malo globalnije ipak da jer upravo je litij, koji zovu i “bijelo zlato” ili “bijela nafta”, proglašen ključnim za energetsku tranziciju. Kako? Jer je ključan za sastav baterija; od onih najmanjih koje nam služe za korištenje mobitela do onih najvećih koje bi trebale biti u mogućnosti pohraniti energiju dobivenu iz obnovljivih izvora energije. Koncentrirajmo se na sadašnjost u kojoj nam je litij ključan za pogon mobitela, prijenosnih računala, za proizvodnju vojne opreme te zrakoplovnih sustava, ali i za električne automobile. E, u ovom potonjem “leži vrag” jer auti na struju jedan su od ključnih segmenata na kojima EU bazira energetsku tranziciju. Fosilna goriva treba zaboraviti, znamo već svi za plan klimatske neutralnosti Europe do 2050., a veliki dio realizacije tog plana leži u povećanju broja električnih vozila. Pogodili ste; da bi se ona upogonila, trebaju im baterije, baterijama treba litij, i to, konkretno, 18 puta više nego što ga Europa trenutačno ima do 2030., a onda do 2050. čak 60 posto više.
U ovom trenutku nema ga gotovo uopće, a “namaknuti” ga pokušava i propisima Europskog parlamenta koji govore da minimalno 50 posto ionske baterije mora biti reciklabilno. Od 2025. morat će se ponovno moći iskoristiti 65 posto ionskih baterija, a od 2030. čak 70 posto, s tim da će se posebni načini recikliranja uvesti i za dijelove baterije koji se sastoje od litija, kobalta, bakra, nikla i olova. Naravno, samim recikliranjem ne može se dobiti bogzna koliko metala pa su Europski parlament i Vijeće donijeli Akt o kritičnim sirovinama (Critical Raw Materials Act), koji se bavi točnim načinom rudarenja, rafiniranja i recikliranja materijala kao što su litij i bakar, a jedan od specifičnih ciljeva koji su spomenuti u aktu jest da bi do 2030. barem 10 posto europskih potreba za litijem trebalo biti zadovoljeno na kontinentu. A kako kad rudnika u Europi gotovo pa i nema. Baš nikakvih jer napuštanjem ugljena nestali su i rudnici kojih je, gleda li se globalno, tek tri posto u Europi. Što se samog litija tiče, trenutačno je u EU Portugal jedina zemlja u kojoj se navedeni mineral rudari i procesuira, ali u vrlo malim količinama koje se koriste uglavnom u proizvodnji keramike.
Planovi su, međutim, drukčiji. Prema nekim istraživanjima, Portugalu je na osmom mjestu zemalja s najvećim litijskim potencijalom, a više multinacionalnih kompanija nada se da će ondje u sljedećih nekoliko godina uspjeti započeti s rudarenjem. I to u Covas de Barrosu, regiji koja već ima nekoliko ponuda za rudarenje od londonske kompanije Savannah Resourcesa. Kako oni kažu, Barroso Lithium Project mogao bi proizvoditi dovoljno litija za pola milijuna baterija godišnje, a očekuju da će s poslom početi 2026. Kao i susjedima u BiH, ta se najava Portugalcima ne sviđa previše, iako je samoj tvrtki studija utjecaja na okoliš već odobrena, a u njoj su se našli posebni uvjeti koji moraju biti ispunjeni. Ne smiju, primjerice, uzimati vodu iz lokalne rijeke Covas, a kako rudu uzimaju, rudnik moraju sanirati. Znaju to lokalci, ali i dalje su zabrinuti za svoju regiju jer većinski je poljoprivredna, a UN je Covas de Barosso proglasio mjestom globalno važne poljoprivredne baštine. Uznemireni su ondje zbog svoje vode i zemlje pogotovo zato što bi se rudnik litija trebao prostirati na nešto više od 70 hektara te od najbliže kuće biti udaljen tek četiristo metara.
Dva načina
Litij se vadi na dva načina. Rudarstvo tvrdih stijena prva je metoda, i to je ono što se planira u Portugalu, a radi se o kemijski invazivnom procesu koji uključuje kopanje velikih otvorenih jama i uklanjanje stijena koje sadrže litij. Drugi način je “salar pond”, koji bismo možda najbolje opisali kao svojevrsni ribnjak, odnosno jezero za isparavanje soli. Metoda je to koju koriste, primjerice, Argentina i Čile, a uključuje punjenje plitkih bazena podzemnom vodom bogatom litijem i puštanje da ispari dok ne ostanu samo mineralne soli. Baš takvi rudnici najčešće i muče lokalno stanovništvo jer postavljaju se uglavnom u pustinjskim regijama gdje se onda šire na tisuće četvornih kilometara i iscrpljuju ionako slabe rezerve podzemne vode. Nijemci u ovom trenutku eksperimentiraju i s trećom metodom, a to je razvijanje procesa za ekstrakciju litija iz vruće vode u geotermalnim elektranama, no taj se način rudarenja još ne koristi. Dakle, ekstrakcija litija često uključuje intenzivnu upotrebu vode u rudarenju, što može utjecati na lokalne vodne resurse. Otpad, prašina i kemijske emisije također se vežu uz rudnike litija, što nema utjecaj samo na zdravlje stanovništva već i na bioraznolikost područja. Tu su i emisije ugljika jer se na svaku tonu izvađenog litija proizvede 15 tona CO2. Stručnjaci upozoravaju da će se i za proizvodnju obnovljive energije trebati potražiti obnovljiva energija.
A gdje litija uopće ima? Rudari se najviše u Australiji (53% svjetskog rudarenja), a slijede Čile i Kina. Što se Europe tiče, najveće nalazište litija je u Češkoj. Češke vlasti najavile su da će taj potencijal svakako koristiti, a sami bi voljeli sudjelovati u proizvodnji baterija. Držimo im fige, barem dok im se ne javi australska rudarska tvrtka kao što je to bio slučaj u Srbiji.