”Krivi Billy...” podsjeća na “Osmog povjerenika” u režiji Saše Anočića
Irski oskarovac Martin McDonagh polako postaje “kućni” autor Dramskog kazališta Gavella. Nakon što smo u rujnu 2021. godine (u CeKaTeu) gledali premijeru njegove drame “Čovjek jastuk”, u četvrtak navečer bila je zagrebačka premijera drame “Krivi Billy s Inishmaana”, predstave koju je Gavella radila u koprodukciji s Kazalištem Vitovitica, a koju je režirao ravnatelj Dražen Ferenčina. U čemu je, dakle, tajna veza Irske, a ovog puta je to otočna priča koja se događa prije početka Drugog svjetskog rata, dok je Hitler još uvijek čovjek sa smiješnim brkovima, i ovih naših krajeva? Zašto je McDonagh toliko drag našim kazalištarcima?
Sjećanje na legendu
Odgovore na to dijelom nudi i ova najnovija predstava, koja vizualno (scenografi Marita Ćopo i Dražen Ferenčina, kostimi Marita Ćopo), ali i ne samo vizualno, u sjećanje priziva “Osmog povjerenika”, što ga je također u Gavelli, po istoimenom romanu Renata Baretića, režirao pokojni Saša Anočić. Likovi u “Krivom Billyju...” po svemu su osobeni, eksplozivna mješavina otočke grubosti, teškog i okrutnog života u kojem će jedan bračni par krenuti utopiti vlastito dijete – malenog sina invalida, ali i posve neočekivane nježnosti koja se pojavljuje kod ljudi koji ni po čemu ne otkrivaju da su sposobni za samilost. Uz to tu je i vrlo specifični govor. “Krivog Billyja” preveo je Andy Jelčić koji u knjižici predstave objašnjava zašto je odabrao vrlo neobičan govorni idiom s otoka Cresa, iz malenog otočkog mjesta Suvraga. Taj govor, iako ima humorističnih trenutaka, zapravo sprečava publiku da se do kraja uživi u priču, no prepoznajemo ga kao nešto nama blisko, što onda stoji u opreci s irskim imenima junaka (legitimno je bilo i njih pohrvatiti) kao i irskom glazbom koju je za predstavu skladao Šimun Matešić. Sama priča je čehovljevska, iako ovdje umjesto povika: “U Moskvu, u Moskvu”, postoji tek jecaj za bijegom s otoka, u potragu za nekim boljih i drugačijim životom u koju se upušta onaj najslabiji među otočanima, invalid koji mora posegnuti za lukavstvom kako bi ga lokalni ribar uopće primio na svoju barku.
Redatelj Ferenčina ovdje se odlučio na vrlo polagani ritam predstave, što joj ne ide u prilog, ali i na redateljske poteze koji na sve moguće načine povećavaju začudnost, čak i apsurdnost, same priče i njezinih junaka. Na sceni je tako i dvoje glumaca koji glume Billyjeve roditelje, Antun Vrbenski i Blanka Bart, ali kako ni u jednom trenutku ne progovore ni riječ, njihova pojava na sceni ne donosi onaj najjači emocionalni naboj predstave, iako su baš oni i glavni negativci, ali i glavni pokazatelj okrutnosti života na Inishmaanu. Redatelj je puno bolji potez odigrao kada je dvije glavne ženske uloge, uloge dviju sestara koje su preuzele brigu o odbačenom djetetu, povjerio muškarcima: Drašku Zidaru i Svenu Šestaku.
Opasne odluke
Uz to redatelj je vamp ljepoticu Gavelle, glumicu Nelu Kocsis pretvorio u neprepoznatljivu devedesetogodišnju alkoholičarku u invalidskim kolicima. Opasne odluke ovdje su se pokazale dobitnima. Bilo bi, naravno, zanimljivo saznati koliko je ljudi uopće prepoznalo Nelu Kocsis, ali sve troje spomenutih glumaca vrlo je dobro, posebno Sven Šestak kao emocijama svladana stara gospođa koja u trenucima najvećeg stresa priča s kamenjem.
Toj iskusnoj glumačkoj trojci svako treba dodati Domagoja Jankovića te posebno Đorđa Kukuljicu, koji inzistira na totalnoj redikuloznosti svog lika, i tako do samog kraja predstave uspješno čuva najšokantniji obrat priče. Suočen s takvim glumačkim veteranima, u naslovnoj se ulozi snalazi mladi Goran Vučko, iako je cijelo vrijeme predstave mnogo više koncentriran na fizičke odlike svog lika, dok s onim emocionalnim mnogo teže prebacuje kazališnu rampu.
Najbolja odluka redatelja Ferenčine je to što dvije glavne ženske uloge tumače glumci – Draško Zidar i Sven Šestak